Suprug i ja živimo zajedno već 13 godina. Nakon što smo se upoznali, zabavljali smo se dvije godine, a onda smo se vjenčali. Dugo nismo mogli imati djecu: gdje nismo išli i koje čajeve nismo pili da bismo dobili dijete.
A onda nam se, nakon deset godina, nasmiješila sreća. Imamo curicu. Moj muž je tada pazio na nas, ugađao nam…
No, kad se Katarina rodila, sve se nekako promijenilo. On mi više nije bio prioritet u životu – sad je dijete bilo najvažnije. No, dijete je noću stalno plakalo, a da ne bih probudila muža, preselila sam se s njom u drugu sobu.
Kad sam se s kćeri preselila u zasebnu sobu, osjećaji mog muža su se ohladili. Počeo je duže raditi, a kući je dolazio prilično umoran. Kao rezultat toga, gotovo smo prestali razgovarati. Sve što bih čuo od njega je: “Jako sam umoran, ne mogu sada pričati…”
Jednog dana netko je pozvonio na vrata našeg stana. Kako sam očekivala prijateljicu, otvorila sam vrata bez razmišljanja. Na vratima je stajala mlada dama. Činilo se da nema više od 20 godina. Ona me ljubazno pozdravila i rekla:
“Ana? Želim s tobom ozbiljno razgovarati o vašem mužu.”
Stajala sam skamenjena i nisam znala kako da reagiram. U moju kuću došla je djevojka s pričom o mom mužu. Njezina me ozbiljnost uznemirila. Pozvala sam je da uđe u stan kako cijelo susjedstvo ne bi čulo nastavak razgovora. Nije htjela dalje ulaziti u stan pa je odmah počela pričati u hodniku.
“Istina je da se Rade i ja viđamo već neko vrijeme…”
Bila sam šokirana, samo sam zbunjena rekla: “Kako to misliš?”
“Što nije jasno? Što ne razumiješ? Imam aferu s tvojim mužem. Želim te zamoliti da ga ostaviš. Ne može s tobom izravno razgovarati, ne želi te povrijediti. Zato sam ti odlučila sve ispričati.”
Nakon tih riječi ona je otišla, a ja sam ostala u nevjerici.
Kad je došla prijateljica, morala sam se pretvarati da sam dobro i da se ništa važno nije dogodilo. Suprug je i ovaj put kasno ušao u stan.
Očito je znao da me posjetila njegova ljubavnica jer je odmah s vrata rekao:
“Odmah ću spakirati svoje stvari. Kasnije ćemo razgovarati o podjeli imovine…”
Sve mi je u glavi zvonilo od bijesa. Osjetila sam kako mi raste pritisak i samo siktao:
“O kakvoj imovini pričaš? Stan koji su mi ostavili roditelji? Gubi se da te moje oči ne vide. Jedino što imaš pravo je viđati dijete jednom tjedno i plaćati alimentaciju redovito!”
Suprug me začuđeno pogledao, ali ubrzo je “podvio rep” i izašao iz kuće.
Trebalo mi je nekoliko mjeseci da se oporavim od ovog stresa. Nisam još počela vjerovati muškarcima.
