Zahuktalo se pred izbore. Političari politiziraju, analitičari analiziraju, dok se sve televizijske kuće bave prognozama, objavljujući rezultate anketa prema izbornim jedinicama, sve to sa ciljem ne bi li se nekako otkrio budući pobjednik izbora.
U tom nastojanju „mapiranja“ nove postizborne političke karte Hrvatske, nikoga još nisam čuo i nigdje još nisam pročitao kako je u stvari sve bjelodano jasno, kako je sve već viđeno i kako će sve samo još jednom biti ponovljeno, ono što svaki normalni građanin Hrvatske zna i vidi, ali nitko to nema muda reći otvoreno: Imamo dvije Hrvatske!
Prisjetite se slike političke karte Hrvatske nakon bilo kojeg od dosadašnjih izbora. Obično su to plave i crvene cjeline, znamo već plave pripadaju HDZ-u i uvjetno rečeno desnim strankama, a crvene SDP-u i uvjetno rečeno lijevim strankama. No to nikada nije karta „leopardova krzna“, te crvene i plave „fleke“ nisu razasute tu i tamo diljem domovine. Naprotiv, postoje dvije kompaktne cjeline i uvijek pokrivajumanje ili više ista područja Hrvatske.
Promatrajući, analizirajući i uspoređujući te dvije cjeline, crvenu i plavu, lako se može doći do objektivnog zaključka kako crvena cjelina, u odnosu na plavu, generalno predstavlja razvijeniji dio Hrvatske, gdje građani imaju viši standard i bolje uvjete života.
Neki neupućeni promatrač logički bi se upitao: Pa zar se se ovi plavi ne pitaju čemu je to tako? I zašto bez obzira uvijek iznova glasuju za plave?Evo kako bihto ja pokušao objasnititom neupućenom promatraču:
Sve europske zemlje imaju političku ljevicu i desnicu, pa tako i birače kojima je bliža jedna od tih političko-svjetonazorskih opcija. Isto je i sa Hrvatskom, no Hrvatska ima još nešto: Hrvatska ima ustaše i partizane.
Šta je to? – vjerojatno bi pitao neupućeni promatrač, a ja bih mu opet morao objašnjavati:
U beskraju bespuća brojnih europskih bojišta drugog svjetskog rata, odavna već nema vojski, tu su još jedino ostali ustaše i partizani, bijućiuzaludne bitke dok ih začuđena Europa promatra hitajući u 21. stoljeće.
Pitate se, kakve to veze ima sa izborima, sa odabirom lijeve ili desne opcije? Ima jer upravo zbog ustaša i partizana, zbog tog iracionalnog „naboja“ kod glasača, značajan dio hrvatskog izbornog tijela, posebno onog desnog, ne razmišlja poput prosječnog ili uobičajenog europskog glasača. Objasnit ću primjerom.
Živio sam u Španjolskoj niz godina i pratio tamošnji politički život. 2004. godine u ožujku su se održavali parlamentarni izbori a Aznarova desna stranka PP (Partido Popular), tjedan prije izbora imala prema svim anketama, činilo se nedostižnu prednost pred socijalistima Luisa Zapatera (PSOE). Tada, samo tri dana prije izbora, u Madridu su se desila 4 teroristička napada pri čemu je poginulo 193 ljudi, za što je Partido Popular brzopleto, bez dokaza optužio ETA-u, a kao indirektne krivce i PSOE. Laž je već sljedeći dan razotkrivena kad su džihadisti stali iza tog terorističkog čina. Rezultat svega je bio da je PP doživio fiasko na izborima. Dakle, zbog lažne optužbe, zbog tog gafa Partida Popolar, veliki dio građana je u času promijenio stav i okrenuo se socijalistima.
Tako nešto u Hrvatskoj se nikada ne bi moglo dogoditi. Sljedeće subote, dan prije izbora, jednom „pravom ultraglasaču“ HDZ-a može ujutro na vrata pokucati Plenković i reći mu da sve što ima preda HDZ-u ili mu pak reći kako će sljedeće godine ostati bez plaće jer će s tim novcem Plenković ići na Karibe. Može mu pokucati i reći bilo šta, sutradan u zoru, taj će „ultraglasač“ biti prvi na glasačkom mjestu i zaokružiti HDZ.
I stoga, kako se sveopća, pa tako i politička kultura jednog naroda stiče sporo i dugotrajno, još ćemo dugo imati dvije Hrvatske. Ja srećom živim u onoj crvenoj.(Damir Vrbljanac)
