Beograd u proljeće 2014. izgleda kako je izgledao i prije dvadesetak godina. Tek su se fasade po centru dodatno oljuštile i na propadajuće sivilo nakrcano je još par tisuća klima-uređaja. Grad stagnira u beznađu, frustraciji, ali i osebujnom ponosu koji se temelji na čistom prkosu pred političkom i ekonomskom apokalipsom koja je mnoge mlade Srbe otjerala u emigraciju, ostavljajući ostatak urbane populacije da besperspektivnost liječi crnim humorom, partijanjem po kafanama i snalaženjem u svim smjerovima, legalnim ili ilegalnim, nije toliko bitno.
Dva najveća grada bivše Jugoslavije (Beograd i Zagreb) danas su godinama daleko, mada će to biti teško shvatljivo prosječnom Hrvatu koji se mazohistički hrani mišlju da živi u slijepoj ulici povijesti i da mu se ništa gore ne može dogoditi. Treba prvo doći u Beograd i blago revidirati vlastite komplekse. Iz istočnog rakursa, naime, Zagreb izgleda i funkcionira kao Beč.
‘Kada sam prvi puta došla u Zagreb, moj je dojam bio joj, kako je sve ovde lepo i čisto. No, ne verujem da se igde u ovoj regiji dobro živi’, kaže Nataša, djevojka koju je pogodila sreća da radi u beogradskoj filijali jedne američke tvrtke. Odmah potom prelazi na reminiscencije iz Splita. ‘Ljudi su u Splitu nekako umireniji, kulturniji, mogu se zamisliti da tamo živim. Devojke ovde obožavaju hrvatski jezik. Općenito stav spram Hrvatske ovisi o tome s kim si odrastao, ali kada dođeš u neke srednje dvadesete, ovde uglavnom nitko nema negativnu sliku o Hrvatima. Dapače, svi koji mogu vade hrvatski pasoš, opisuje Nataša tektonsku promjenu paradigme o Hrvatskoj. Zemlja prijetnje i neugodnosti, postala je u međuvremenu i zemlja prilike.
Beograd kasni u usporedbi sa Zagrebom, reći će nam dvadesetšetgodišnjakinja. No, ne nije toliko stvar u kašnjenju koliko u “fiksaciji” na prošlost. Jugonostalgija hara po glavama generacije koja od Jugoslavije nije doživjela niti pet minuta. Po štandovima uz Kalemegdan prodaju se bedževi s jugoslavenskom mapom i natpisima ‘Kako nam je nekad bilo lepo..’ Po fasadama uz Knezmihajlovu grafiti dozivaju Tita, televiziju pune spotovi hrvatskih izvođača, a koncert u Hrvatskoj zaboravljene Doris Dragović postaje predmet općeg oduševljenja. Nataša nudi objašnjenje: ‘Generalno živimo u prošlosti, tu budućnosti nikad ni nije bilo. Sada kada postoji tračak nade, mnogo je teže prebaciti se. Inače, Srbi generalno vole imati puno prijatelja, puno familije, da budemo zajedno. Volimo udruživanje. Prije smo, kao Jugoslavija, bili veći i nitko nas nije mogao dirati. Sad smo kao mladunčad. Percepcija je da su nas Hrvati ostavili’.
No, istini za volju, rijetko bi koji mladi Beograđanin pri pomisli na bolji život u inozemstvu pomislio na Hrvatsku. Privlačna egzotika Hrvata u Beogradu, daleko je manjeg inteziteta u obrnutom slučaju. Sanja je jedna u nizu onih koje su ‘stomakom za lebom’ i zahvaljujući mogućnosti da dobiju hrvatsku putovnicu, otišle raditi u Hrvatsku. Ima 23 godine i njezina su iskustva iz Rijeke u najmanju ruku ambivalentna: ‘Rijeka, hm…to je liberalni gradić..haha! Ne znam, nekad mi se čini da je cijela Hrvatska izgrađena na mržnji prema Srbima. Naučila sam govoriti hrvatski i onda nema problema. Čim se opustim i promijenim malo naglasak, odmah me pitaju da odakle sam i jesam li s istoka. Svi pričaju kako je Rijeka otvoreni grad, ali iskreno ti kažem da radim u Rijeci samo zato što mi je plaća odlična. Da imam normalni posao ovde u Beogradu, vratila bih se sutra.’
Hrvatska je, za razliku od Srbije, normalna država s pravilima i zakonima koji se poštuju, zemlja snova, reći će Sanja uz ironični dodatak – ‘naravno, samo ako si Hrvat’. Doživjela je nekoliko diskriminatornih ekscesa, gađali su je voćkama na plaži na Pećinama, a kolegica sa tečaja stranog jezika prestala je s njom razgovarati kad je ova progovorila srpski. Priča mi o svojoj drugarici Jeleni koja je pak ljetovala na Rabu te “zaradila” šaku kada je prigovorila tipu na plaži da šta se gura. Dakako, s beogradskim naglaskom.
‘Drugačiji smo. Što god da neki govore da nismo, da smo isti, ali nije. Živjela sam i ovde i tamo, totalno smo drugačiji. U Hrvatskoj su ljudi zatvoreniji, nezadovoljni, svi su namrgođeni i uvek im je netko drugi kriv. Srbi pogotovo. Ovde nemamo problem s tim, nismo šovinisti. Pričamo isti jezik i umesto da nas zbliži, u Hrvatskoj se izmišljaju nove reči samo da se što više razlikujemo. Ovde, naprotiv, postoji potreba da svi budu zajedno’, zaključiti će Sanja.
Energija koja struji iz Beograda prema Zagrebu prilično je kompleksna. Mješavina fascinacije i stava ‘sve je kul, brate’. Unatoč tomu daleko će se teže mlađi Srbi odlučiti na život u Hrvatskoj nego obrnuto. Iva je iz Zagreba i udala se u Beogradu. Kaže kako većina hrvatsko-srpskih ljubavnih veza otpada na onu srpskog momka i hrvatske cure. Obrnuto je puno teže, jer su Srpkinjama Hrvati ‘premekani’. Općenito, Beograđani su Hrvate smjestili i u svoj žargon. Zovu ih ‘svileni’.
‘Svako malo sam sa mužem u Zagrebu i on kaže kako tu ne bi izdržao. I u Sloveniji i u Srbiji, Hrvate se doživljava kao najmrzovoljnije. Ispada da smo najveći hejteri, puni gnjeva i kompleksa, ne želimo priznati uspjeh nikome. Zanimljivo, ali to se vidi i po komentarima ispod članaka na internetu. U Hrvatskoj će redovito popljuvati tekst o uspjehu neke zvijezde ili zvijezdice, u Srbiji će, naprotiv, biti puni podrške. Ne znam nikoga u Beogradu tko bi htio živjeti u Zagrebu’, veli Iva koja nije sto posto sigurna može li se nositi sa direktnim i sirovim mentalitetom srpske metropole gdje ti svi izlijevaju dušu nakon tri rečenice, a svade se i mire u ekspresnim intervalima.
Nikad prežaljeno odvajanje Hrvatske iz bratskog zagrljaja istočnih susjeda očituje se nakraju i povrh svega u žaljenju za Jadranom. Nema taksista koji nakon što kažete da dolazite iz Hrvatske ne bi počeo nostalgičnu tiradu o predivnim ljetima i idili hrvatskog priobalja. Tko želi okusiti jadransko more danas otići će najvjerovatnije do Istre ili sjevernog Kvarnera iz straha da mu u Dalmaciji ne bi izbušili gume ili kamenom provjerili izdržljivost stakala. Mada, paradoksalno, ako bi trebalo tražiti hrvatske pandane beogradskog stanja svijesti, najprije bi ga pronašli u Dalmaciji.
Koliko Beograd novih generacija voli i razumije Zagreb, stoji pod debelim upitnikom. Uostalom, beogradska djeca rođena u devedesetima odrasla su u informacijskoj blokadi i praktički nemaju pojma o ratnim zbivanjima. Pojam rata vežu za NATO-vo bombardiranje Beograda i situaciju oko Kosova. Hrvatska im je najbliža daleka zemlja, dio Europske unije, koju, da odmah kažemo, mahom gledaju s neodobravanjem i osjećajem nepripadnosti. Istovremeno, Hrvatska je i zemlja s čudesnom aurom privlačnosti. Očiti jaz senzibiliteta, naravno, samo intenzivira tu percepciju.(deutsche welle
I u Rijeci žive kreteni koji mrze druge nacionalnsoti i vjere to je svakome jasno. Skoro smo pa kao i ostatak primitvne Hrvatske. Male su razlike ali postoje.
Da nemamo turzima , bili bi gori od Srbije koja je vth primitivizma na cijelom Balkanu.
Pozivajući se na svoju 35-godišnju lekarsku praksu, koju je obavljao na tromeđi gde živi srpsko, hrvatsko i muslimansko stanovništvo, Rašković je zaključio da se karakterno različito ponašaju pripadnici različitih etničkih grupa.
– Utvrdio sam – kaže on – da većina srpskog stanovništva, koje se leči od šizofrenije, neuroze, prolazne napetosti ili dubokih depresija, a u čiju sam karakterologiju ulazio, ima sve oznake edipalnog karaktera. A to znači da u sebi sadrži umerenu dozu agresivnosti, ali i podložnosti.
Edipalni karakter, po rečima Raškovića, sastavljen je iz dva dela: jedan je veoma odan, i iskazuje potpunu poslušnost autoritetu, odnosno ocu koji vlada zadovoljstvima i koji ima potpunu vlast. Ali, postoji i onaj drugi deo, koji u nekim situacijama tu autoritarnost pretvara u rušilačko stanje bunta kada se, jednostavno, zbrišu svi nosioci vlasti i zadovoljstva.
– Srbi su – kaže Rašković – imali u sebi te autoritarne osobine uz poneku agresivnu i otvorenu crtu. Ediplani karakter je, inače, vrlo otvoren. To nije karakter mraka i osenčenja, to je čist karakter u kome postoje samo dva elementa – sve ili ništa. Ali, osobina ovog karaktera je velika vezanost za majku, pošto je otac prigrabio sva zadovoljstva da bude s majkom i emocionalno s njom gospodari. Tako situacija s majkom predstavlja remetilački faktor u edipalnom karakteru. U psihološkom smislu majka se može identifikovati sa zemljom i sa širom etničkom skupinom.
RAŠKOVIĆ kaže da je za muslimane utvrdio da imaju fiksaciju na rektalnoj fazi, koju u psihološkom smislu odlikuje sakupljačka komponenta karaktera:
– To je karakter sklon da stvara imovinu, da vlada kao gazda, da procenjuje ljude prema imetku i prema onome što su zaradili, zatim po društvenom uspehu i slično. Za ovu fazu karakteristična je komponenta agresivnosti, preciznosti i čistoće, koja se, u krajnjem slučaju, ogleda i u tome što bi, prema muslimanskim zakonima, trebalo da se održava posebna higijena.
Hrvatski karakter, po rečima Raškovića, vezan je za kastraciju, a poreklo kastracionog kompleksa za primarnu hordu u kojoj sva zadovoljstva ima otac. Sinovi su povinovani ocu, ali do trenutka dok ne odluče da ga smaknu – kako bi se oslobodili kastracionog straha i za sebe prigrabili vlast i zadovoljstvo.
– Sam kastracioni karakter je hermetičan – kaže Rašković. – On je, u stvari, pod stalnim uplivom straha da će biti kastriran, da će mu se nešto desiti i da će izgubiti nešto što pripada samo njemu. Kastracioni karakter strahuje da će biti prevaren, nasamaren, podvrgnut nekim procenama koje će za njega biti neprirodne i ugroziti mu dostojanstvo.
Ponekad se, smatra Rašković, kastrati i edipalci vrlo dobro slažu, ali pod uslovom da kastrat prihvati edipalca kao gotovu činjenicu, i da mu se podvrgne. Ali, u situaciji kada kastrativni karakter počne sumnjičavo da gleda edipalca, i da mu pruža otpor kao represivnom karakteru, njihov odnos može postati vrlo neprijatan, pa se sudar karaktera manifestujekao sudar naroda, zapravo kao istorijski sudar njihovih politika.
– Moglo bi se zaključiti, gledano sa stanovišta nekih psiholoških fantazma (priviđenja) da ne postoji samo pravoslavno-katolički i pravoslavno-muslimanski sudari, nego i sudari karaktera triju etničkih grupa. Čak se može reći da su sudari, recimo, edipalnih Srba i kastrativnih Hrvata, dublji nego sudari katolicizma i pravoslavlja.
Kastrat, koji je zaokupljen strahovima od agresivnog edipalca, ispoljava ogromnu mržnju prema edipalcu, tako da poništavanje agresivnih edipalaca ne smatra nečim što nije u redu, niti nečim što dovodi do osećanja krivice.
Upravo tu, po mišljenju Raškovića, treba tražiti razlog, što kod dela hrvatskog naroda nema osećanja krivice za genocid nad Srbima, koji su počinile Pavelićeve ustaše.
Govoreći o sindromu malih karakternih razlika između edipalaca Srba i kastrata Hrvata, Rašković kaže:
– Istraživao sam taj sindrom u porodici. U njoj je stalni sukob koji proizilazi iz malih karakternih razlika supružnika. Brakovi s velikim karakternim razlikama supružnika ređe se raspadaju od onih gde su karakteri supružnika slični. To je zbog straha jednog karaktera da mu sličan karakter može oduzeti ono što mu pripada. To je neka vrsta male paranoidnosti, iste one koja postoji u odnosu srpskog i hrvatskog naroda u Hrvatskoj. Baš zbog banalne razlike u jeziku postoje međusobni strahovi da će jedni drugima „oteti” jezik i proglasiti ga svojim.
– Moj otac je predosetio da njegova karakterologija srpsko-hrvatskog i muslimanskog naroda može naići na kriva i zlonamerna tumačenja – kaže Sanda Rašković-Ivić. – Zato je naglasio da, recimo, kastraciju ne treba shvatati banalno, kao da se Hrvati boje da će im neko otkinuti onaj vrlo dragoceni organ. Kastracija, po njegovom mišljenju ima socijalne posledice. Nju treba shvatiti kao strah da će se pripadnicima ovoga naroda oduzeti ono što je za njih najdragocenije i za čim žude stolećima, a to je samostalna država.
SANDA Rašković-Ivić smatra da isto tako treba gledati i na ono što je njen otac rekao za karakter muslimana:
– Rektalna fiksacija za muslimane, po mišljenju Jovana Raškovića, ne znači da su oni homoseksualci. Naprotiv, moj otac je smatrao da se na osnovu njihovih karakternih osobina može utvrditi da je reč o narodu koji je, u jednom socijalnom smislu, rigidan i tvrd. U svom zaključku on za muslimane kaže da su čuvaran i hermetičan narod koji se rado zatvara u vlastite okvire i sfere.
Da karakter a ne interes ima presudnu ulogu u društvenim odnosima, tu tezu danas zastupaju i neki istaknuti intelektualci na Zapadu.
– Moj otac – kaže Sanda – jeste bio frojdovac, ali je mislio svojom glavom. Frojd je ljudske karakteristike vezivao za pojedine erogene zone koje je otkrio posmatrajući infantilnu seksualnost. Utvrdio je da postoje različite fiksacije, pa je prema njima odredio i vrste karaktera – oralni, rektalni, falusni, edipalni, kastrativni… Utvrđujući karakterne osobine Srba, Hrvata i muslimana, Jovan Rašković nije, kao Frojd, pošao od erogenih zona. On je do svojih zaključaka došao izučavajući duševne bolesti pripadnika ova tri naroda.
Frojd je smatrao da se tri profesije – zato što rade sa emocijama drugih – ne mogu nikad do kraja naučiti. To su: biti dobar roditelj, biti dobar vođa i biti dobar psihoterapeut.
– Za moga oca su rekli da nije imao potrebe da ove profesije uči – kaže Sanda. – On je posedovao autentičnu emociju i dar da prepozna emocije drugih
Fiume samo se vi tesite da ste bolji od Srba vi na primer i dan danas pricate o cetnicima iako u Srbiji niko nije video cetnika od ranih 90tih, da danas pitas decu ne bi znala ni sta je to. Mi priznajem nismo sjajni ali vi ste ipak veci sovinisti i jos uvek zivite u dalekoj proslosti.
Ove priče su priče pojedinaca mogu i ne moraju biti upotpunosti točne..i na temelju par priča nemožemo generalizirat..no i dosta ovisi o tome kako se postaviš u situaciji…
Ja osobno znam ljude koji dolaze nam iz susjedne zemlje Srbije ali i Crne gore i nikada ovdje u Rijeci i na Kvarneru nisu imali problema. Vezano da Srpkinje- percipiraju Hrvate kao mekušce možda neke i to samo neke… sviđamo im se–kažu uglađeniji smo i staloženiji, ali smo i balkanci ovo ipak ovisi od žene do žene i muškog :))
Željac ali i Fiume, drugovi vaše riječi: koje bolji ili gori koje doli sad je gori i sl… kazat ću da smo ekonomski skoro svi u istoj kaši… a da nema četnikovanja po Srbiji.. ne pričaj molim te, jer znamo što se događa po Čačku i okolnim ruralnim selandrama, a zna se pojavit i u samom Beogradu no i u Hrvatskom Vukovaru! Eto ovi moji sa žaljenjem o tom pričaju, ali im je i žao kao i meni što je službeni Beograd nahuškao i poslao na nas vojsku i što smo morali uopće tako završit. Ja se družim samo sa pristojnim i normalnim ljudima iz Srbije i cijelog balkana i ti isti znaju da je sve zakuhala politika.. nema smisla raspravljat mi, vi, oni, kao pojedinci, kao ljudi… No da države Srbija, Crna gora ali i Hrvatska moraju rasčistit sa zločinima koje su počinili njezini `poslanici` i ljudi koji su bili pod patronatom tih vojski mislim da je itekako došlo vrijeme. Da se cijeli balkan ostavi četnikovanja, ustaštva, islamista i ostalog nepoželjnog nacionalizma… Kao što se viđa četnika u SRB vidi se i nažalost ustaša po RH a toga se trebamo ostavit jednom zauvijek.. Nažalost cijeli balkan živi u prošlosti a to će se promjenit jedino kada politika odluči da je vrijeme kao što su zakuhali sam početak…
Slaveni se sad između sebe kolju a do jučer su drugovali..
Ali na kraju generalno gledano nema razlike između Hrvata i Srba ! Sve je to ista pašta drugo pakovanje.