Eto, baš neću!

Možda sam danas trebao pisati o presudi haškog suda kojom su dvojica generala osuđeni na dugogodišnje robije, a jedan vodoinstalater oslobođen svake krivnje. O presudi koja je Hrvatskoj dala priliku da stavi točku na “i” i krene u stvaranje boljeg i poštenijeg društva od onoga koji je zamislio i ostvario onaj kojeg je sud jasno naveo kao glavni mozak zločinačkog poduhvata. O presudi kojoj je prethodio uvod u kojem je jasno rečeno da nitko ne dovodi u pitanje vraćanje dijela hrvatskog teritorija pod kontrolu hrvatske države i u kojoj nitko ne spominje hrvatski narod kao krivca. Ali neću.

Možda sam mogao pisati o tome da je po haškoj presudi jasno da je HDZ bio i jest zločinačka organizacija. HDZ kažem, čiji su ljudi odlučivali o svemu u to vrijeme i koji su Hrvatsku, pa i generala Gotovinu, učinili svojim zatočenicima. Gotovinu su sada i u stvarnom životu koštali robije.

O tome da ga je HDZ nagnao u bijeg u vrijeme kada je trebao biti samo svjedok, baš zato što su znali da bi na optuženičkoj klupi mogli završiti neki iz vodstva HDZ-a. Mogao sam i o tome da je njegova velika greška što je poštovao neki vojnički kodeks, umjesto da je jasno naveo prave krivce koji stoje iza ubojstava i masovnog paljenja kuća. Gospodo draga, zapaliti 20 000 kuća može se samo s NAMJEROM. Ali neću.

Možda sam danas trebao pisati o tome da su Gotovina i Markač platili ceh koji su trebali platiti Tuđman i Šušak, ali su, na nesreću, pobjegli biološkom odstupnicom. Ceh Tuđmana i Šuška platile su stotine tisuća ljudi – životima, zdravljem, imovinom. Gotovina i Markač su ga sad platili zatvorom.

O tome da je presuda bila prilika da napokon shvatimo da nije HDZ zaslužan što Hrvatska postoji. Postojala je prije HDZ-a, postojat će i poslije HDZ-a (iako je to baš HDZ doveo u pitanje svojom zločinačkom politikom). O tome da smo dobili priliku zatvoriti jednu mračnu stranicu i početi novu, pisanu nekim ljepšim rukopisom. Ali neću.

Trebao sam možda pisati o nečemu što se zove hrvatski predsjednik, a odaziva se na ime Ivo Josipović. O nečemu što za sebe tvrdi da je pravnik i što je čak i predavalo na Pravnom fakultetu. O tome kako je šokiran i ne prihvaća tezu da je postojao zločinački poduhvat tadašnjeg državnog vodstva. Kao da se rezultati tog poduhvata ne vide svaki dan, posvuda oko nas. U opljačkanoj zemlji čiju je pljačku organizirala zločinačka organizacija pod imenom HDZ, pod zna se čijim vodstvom. Zar je zaboravio taj prav(ed)nik tko je govorio o 200 bogatih obitelji i stališima. I da je isti počinio najviše zlodjela baš prema Hrvatima. Jer je sebi prisvojio sve zasluge za “stvaranje” države, a njih ostavio bez ikakve perspektive. Previše se, Ivo, družiš s HDZ-ovcima u zadnje vrijeme, a to ostavlja gadne posljedice. Ali neću.

Možda sam trebao pisati o “velikim” hrvatskim političkim strankama koje su se digle na zadnje noge i tumače presudu poprilično debilno. I svi oni koji će sutra, pred izbore, pljuvati po HDZ-u sada ga brane. Ali preglupi su da to shvate. Preglupi su da shvate da svojim riječima oni danas brane tezu HDZ=Hrvatska. Da brane tezu da je HDZ jedna domoljubna i državotvorna stranka, umjesto da iskoriste priliku da maknu sa scene sve što podsjeća na HDZ i njegove zločince. Ali neću.

Možda se nisam trebao nadati da ću jednom imati priliku živjeti u normalnoj državi u kojoj će stvarno postojati demokracija i pravo na drukčije mišljenje. Možda se nisam trebao nadati da će ova presuda otvoriti oči, a ne nas baciti natrag, u mrak devedesetih godina.

Možda se nisam trebao nadati da u ovoj državi postoje neki intelektualci koji su spremni reći istinu i pomoći da se društvo suoči s činjenicama i da ozdravi. Možda bih se trebao pomiriti s činjenicom da su Hrvatskom vladali i vladaju oportunisti, lopovi, poluinteligenti kojima je samo njihova guzica važna i koji će beskrupulozno žrtvovati milijune na oltar svojih zločinačkih interesa.

Možda sam trebao, ali eto, baš neću! (Petar Ciganović – komentar-dana.net)