Home Kolumne Hoće li Oliver Frljić konačno napraviti nešto provokativno?

Hoće li Oliver Frljić konačno napraviti nešto provokativno?

1190
0
blazevicfrljic 2
Komentator tportala Gordan Duhaček analizira dosadašnje odjeke intendanture Olivera Frljića

Otkako je Oliver Frljić postao intendant riječkog HNK, u hrvatskoj javnosti odvija se jedan groteskno zabavan i nadasve predvidljiv ritual. Sve to izgleda kao jedno veliko povraćanje. Frljić ljudima ispovraća u facu njihove riječi i djela (za koje se oni vole praviti da ih nije bilo), oni to onda malo sažvaču pa ispovraćaju nazad, sada s malo vlastitog ptijalina i želučane kiseline. S time da ta, većinom potpuno opravdano ispovraćana, agramerska kulturnjačka ekipa jednostavno mnogo lošije povraća od Frljića, koji jedan (uz određenu pomoć dramaturga Marina Blaževića) spektakularno povraća po njih nekoliko desetaka, dok se oni muče, godinama naviknuti da se na hrvatskoj kulturnoj sceni povrati u vlastita usta pa se to onda proguta. Uostalom, baš zato Frljić ima toliko materijala za povraćanje po njima i baš zato nema smisla sažaliti se nad bilo kime od ispovraćanih.

Ako je nekome još uvijek trebala potvrda da je Oliver Frljić veliki kazališni režiser (što zna svatko tko je gledao predstavu ‘Mrzim istinu’), onda bi ih ova njegova režija hrvatske javnosti proteklih mjeseci valjda konačno trebala uvjeriti u suprotno. Frljić s hičkokovskom preciznošću i maestralnom manipulativnošću izaziva reakcije publike, točno znajući što treba učiniti da prozvani reagiraju, a oni redom reagiraju baš onako kako bi svatko iole upućen u gibanja hrvatske kulture trebao očekivati da hoće.

Ništa pametnije nisu ni reakcije onih koji su se sami odlučili oglasiti i napasti Frljića, zapravo su većinom gluplje i primitivnije. Presmiješno je tvrditi da Frljić nema talenta, jer ga očito ima. Skandalozno ga je tjerati iz Hrvatske samo zato što nije po mjeri Hrvatske i zato što je rođen u Travniku; riječ je o najgoroj ksenofobiji i šovinizmu. Prejadno je izvlačiti mu stvari iz privatnog života kao argument bilo čega, zapravo samo znak izostanka inteligencije za argumentaciju, nego sposobne doseći tek nivo trača. Cijela ta priča o privatizaciji riječkog HNK je pak vrhunac smijurije, na što bi se ljudi u Beču ili Berlinu valjali na podu od smijeha, svjesni da dobar intendant – poput Franka Castorfa, dugogodišnjeg šefa berlinske Volksbühne, ili Clausa Peymanna, vjerojatno najboljeg intendanta bečkog Burgtheatera – itekako treba ‘privatizirati’ kazalište koje vodi, odnosno dati mu distinktnu umjetničku i društvenu notu.

Spomenuta dvojica su kazališne legende njemačkog govornog područja, a i šire, baš zato što su ‘privatizirali’, odnosno imali kreativnu viziju i umjetnički integritet da kuće koje vode učine drugačijima, prepoznatljivima, provokativnima i – last not but least – ispunjenima publikom. Frljić je u umjetničko-političkom smislu klasični Nestbeschmutzer, dakle onaj koji prlja vlastito gnijezdo, kako su to Jörg Haider i njemu slični kvazineonacisti psovali genijalne austrijske pisce poput Thomasa Bernharda i nobelovke Elfriede Jelinek jer su Austrijance podsjećali da nisu bili prve Hitlerove žrtve, nego njegovi prvi saveznici.

Slijedom toga, od svih tih impotentnih protunapada na Frljića najluđi je onaj o tome da se u kazališnu butigu neće politiku, što bi u krajnjoj konzekvenci značilo da se neće izvoditi ni Shakespearea, ni Brechta, ni Krležu, ni Brešana. Bilo bi to kazalište u kojemu je najbolje u 20 sati puštati prijenos aktualne sapunice RTL-a ili Nove TV, da publika može pustiti mozak na pašu. Bila bi to Komedija!

I da, još jedna stvar: bilo bi poželjno da se ljudi prestanu blamirati nazivanjem Frljića fašistom, jer to očito nije. Možda bi se moglo probati s time da je lenjinist ili trockist, ali opet – to traži argumentaciju, a ne prijesnu diskvalifikaciju.

Ali! Ono zbog čega se Frljića može argumentirano kritizirati jest činjenica da pristaje na hrvatsku definiciju provokacije, dapače, on je svojim radom u riječkom HNK osnažuje. LGBT kazalište? Provokativno samo hrvatskim homofobima i onima koji glume da to nisu. Bojan Glavašević i ‘Ja ne mrzim’? Pa to je najgore srednjostrujaštvo i pomodnost. Prozivanje Jakova Sedlara i Krešimira Dolenčića? Pa zna se tko su oni. Slobodan Šnajder? On je karijeru napravio od neizvođenja ‘Hrvatskog Fausta’; što bi ga inače išta vrijedilo pitati. Frljiću treba zahvaliti što su ga se ljudi opet sjetili, pa sad može opet u medijima pričati kako je nedavno Dušanu Makavejevu u Parizu rekao bla bla bla. Saša Broz, Zrinko Ogresta itd.? Whatever.

I to je najveći promašaj koji Frljić sustavno čini – vraća relevantnost ljudima koji doista nisu relevantni, koliko god oni i njihovo okruženje žive u uvjerenju da jesu. Svi koje Frljić napada od toga zapravo profitiraju! Zato se oglašavaju i oni koje (još) nije ni spomenuo, iako materijala itekako ima – žele da ih Frljić prozove kako bi si mogli utvarati (as would Ćiro say) da su prozivanja vrijedni.

Pritom Frljić ne ruši nikakve hrvatske društvene tabue. To da u Hrvatskoj proteklih dvadesetinešto godina divlja šovinistički nacionalizam, nije nikakav tabu, nego svakodnevno vidljiva činjenica. Pored te činjenice se svakoga dana vozite tramvajem u Savskoj. Pitate se koji su to hrvatski tabui, pa zar u slobodnoj, demokratskoj, nezavisnoj Hrvatskoj ima nekakav tabu?!

Evo nekoliko primjera. Gdje je Ante Gotovina bio dok je bio u bijegu, otkud mu novac za tih nekoliko godina Tenerifa i sličnoga, zašto se nikad nije utvrdilo tko je generalu pomagao u bijegu? U Hrvatskoj je stvoren društveni konsenzus da se ništa od toga ne pita, što automatski suspendira prirodnu ljudsku znatiželju, a svako spominjanje toga vuče za sobom etiketu nacionalnog izdajnika. Ili, kad se već uhvatio LGBT tematike, zašto nije postavio pitanje o nevjerojatnoj heteroseksualnosti hrvatskog glumišta (pojedinim izuzecima čast!) koju nadmašuje jedino svjetski unikatna omniheteroseksualnost hrvatske modne scene. Jer, u Hrvatskoj ima jedna svetinja koja je iznad Dinama, Domovinskog rata, Crkve i obitelji, a to je ormar.

Ili, tu je Jadranka Kosor, nova heroina liberalne javnosti. Osoba koja je pisala partijsku poeziju, pa Tuđmanova ženska ikebana u poremećeno patrijarhalnom HDZ-u (hajde, barem nije ustajala na noge kad bi u prostoriju ušao muškarac), pa Sanaderova najvjernija zapisničarka i, konačno, osoba koja nam je u svojoj političkoj nesposobnosti poklonila Tomislava Karamarka kao šefa opozicije, a sada – u prevrtljivosti kao jedinoj konstanti – uskače u tabor Ive Josipovića. I sad je odjednom Kosor divna i krasna, kao da nije bilo proteklih dvadeset godina njene političke i stambene karijere?! Što, zaboravili smo svi deložaciju i tragediju braće Drobac…

Moguće je da moja definicija provokacije nije ista kao Frljićeva, a sigurno je da nije ista kao hrvatske javnosti, ali za mene bi prava provokacija bila da su se Frljić i Blažević dohvatili svoje verzije Budakova ‘Ognjišta’ te (de)konstruirali kako je iz ličke katoličko-patrijarhalne vatrice izašlo ustaško klanje. A izašlo je! Prava provokacija bila bi da se netko konačno usudi u hrvatskom kazalištu postaviti Tonyjem nagrađenu dramu Edwarda Albeeja ‘Koza ili tko je Silvija?’ ili ‘Corpus Christi’ Terrencea McNallyja. Prava provokacija bila bi kazališno obraditi Zdravka Mamića, jer čovjek je izdeklamirao na svojim pressicama najzabavniju hrvatsku monodramu u proteklih deset godina. Prava provokacija bila bi napraviti predstavu inspiriranu govorom pape Ivana Pavla II, izrečenom prilikom posjeta Hrvatskoj 1994. godine, kada je istaknuo da pravi kršćani opraštaju, a ne mrze niti se osvećuju. Da, mislio je tu na Hrvate i Srbe. (Istovremeno, pokojni je pontifeks opraštao i masovna zlostavljanja djece od strane svećenstva.)

Prava provokacija je bio Pier Paolo Pasolini, veliki umjetnik koji je bio katolik, marksist i peder, te 1968. studentima sasuo u lice da su buržujska derišta, dok je policija prava radnička klasa.

Prava provokacija je napasti vladajuće i moćne, ‘speaking truth to power’. Dakle, napraviti predstavu o ZAMP-u ili Opus Dei ekipi koja je od strane predsjednika Josipovića prigrljena na Pantovčaku. Prava provokacija bi bila napraviti predstavu o Bandiću, koji je godinama uspješno kupovao većinu zagrebačkih finih kulturnjaka, pa mu je, primjerice, i aktualni pomoćnik ministrice Zlatar, Vladimir Stojsavljević, potpisivao 2009. podršku za gradonačelničku kandidaturu. Iza leđa su se Bandiću smijali da je seljo beljo, a pred njime su klečali i izvlačili pare koje je on velikodušno dijelio.

Prava provokacija bila bi ugristi ruku koja te hrani, dakle Vojka Obersnela. Prava provokacija bila bi odbiti sudjelovati u hrvatskoj društvenoj matrici tako što znaš da će te braniti Viktor Ivančić, a napadati Milan Ivkošić (ili obratno). Prava provokacija bila bi pozabaviti se svim onim homoseksualcima koji se okolo seksaju bez kondoma (a pritom su još možda i u braku). Prava provokacija bila bi napraviti predstavu o svim onim urbanim hrvatskim Srbima koji su devedesetih odlučili postati ‘građanska opcija’ i zaboraviti da su Srbi. Prava provokacija je pozabaviti se time da se čovjeku lako može smučiti antifašizam u Hrvata kad mu je perjanica Stipe Mesić koji je pjevao ustaške pjesme.

Prava provokacija je razvaliti svoje ili ‘svoje’.

Dakle, kada će Oliver Frljić, koji je jedan od rijetkih u hrvatskoj kulturi sposoban za to, konačno učiniti nešto doista provokativno? (Gordan Duhaček – tportal)

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here