Vrlo često gledamo i slušamo ljude/političare na TV ekranima. Pametne su to i sposobne individue. Na cijelom HR-TV prostoru uspješno su umrtvili duhovno stanje. Trebalo je to znati postići. Najčešće tu nailazimo na tipično post-komunističkog “političara” s područja bivše SFRJ. U počecima živahnog, što ne znači i pametnog, ali svakako vrlo ambicioznog. Teme su do zla boga banalne, govor ukalupljen a repriza slijedi reprizu.
Na lokalnoj TV je vrlo često njegova, načelnikova općina. Plaćene su to emisije koje izvještavaju o općini u redovitim i čestim terminima. A za ekran je uvijek spreman načelnik. Individua je sada postala profesionalac pa misli da mu ne treba učiti i ništa opipljivo informirati. On zna sve, on zna najbolje, dokaz tome je da mu građani ne kontriraju, tako misli.
Bez obzira na formalni nivo studija, tip je tabula rasa, intelekt mu je ispunjen prazninom. Njemu znanje ne treba, on zna sve, takav je od rođenja. Duha nema, a ni ne zna što je to. Poznaje trikove “zanata” i pozna ljude s kojima se može nagoditi. A ljudi ga trebaju, stalno od njega nešto traže, sve mu potvrđuju i ne kontriraju. Biti načelnik vrlo je važna funkcija. Prije kao tajnik u savezu komunista ispekao je zanat mudrovanja. Sada je deklarirani vjernik i redovito ide u crkvu. Lukavstvo mu je potencirano na kub. Njime, lukavstvom, prekriva manjkavi intelekt. Uz ništavno znanje i ograničenog duha lijepo si je izgradio političku karijeru, da ne spominjemo novu kuću. U stranci je “naš čovjek”, ne trči pred rudo i ponizno potvrđuje šefu. Na zidu iza svojih leđa uz znak stranke drži križ. Dogovorio se sa župnikom da redovito tjedno po crkvama općine drži mise. To mu je jasno financirano iz općinske blagajne. Korisno je imati svećenike i svećenstvo uz sebe. Zna on kako treba služiti najvećem bogu današnjice tj. novcu i moći.
Najveći mu je gušt organizirati lokalnu feštu na kojoj se natječe u spremanju hrane. Dobar je kuhar i time se hvali. Inače, redovito jede u omiljenom restoranu tako da ne mora slušati ženine prodike. Ima on rješenje za sve i bez ženinog mudrovanja. Plaši se jedino žene, a ne birača i građana. Ova je pak alergična na njegovu tajnicu kojom vrlo često mora na službena putovanja. Mora širiti znanja i uspjehe općine i do kasno u noć. Od općine je dobio, službeno preko redovitog natječaja, tucet parcela. To je zemljište bilo zanemareno, a i vlasništvo im je bilo upitno. Vlasnici su davno odlepršali u svijet. Na natječaj, objavljen na oglasnoj ploči u hodniku općine, nije se javio nitko. Sada su te parcele postale njegovo građevinsko zemljište i uredit će se. Mjesto će zablistati novom turističkom ponudom. Turizam mu dođe kao čamac za spašavanje, to jest, za vrijeme kada se povuče ili ga izbace. Nikad se ne zna, uvijek ima ljubomornih pretendenata. Vrijedan i radišan je on načelnik, tko ga ne bi birao još koji put.
Muče ga ti kulturnjaci jer uvijek nešto traže. Sada ga gnjave da obnove umjetničko folklorno društvo. Lijepo im je rekao što će im to. Treba krenuti modernim asfaltiranim stazama kulture, osnovat će klub mažoretkinja. Mažoretkinje nose vrlo kratke suknje, dok su narodne nošnje preduge. Ne vidi se but plesačice. Žene u općini su zgodne, ne treba to sakrivati.
Tih “načelnika” se u ovoj državi (oni kažu domovini) namnožilo podosta. Ima ih na svim nivoima od općine do ministarstava. Isti su to tipovi kao nekadašnji direktori socijalističkih poduzeća. Prvog ministra ne spominjemo, on je redovito najpametniji i najsposobniji. Jedan je već više godina u zatvoru, još nisu ustanovili koliko je prigrabio. Te tipove se lako može prepoznati, redovito nose skupa odijela i kravatu. Tako smo nekad prepoznavali direktore autokampa. Usred ljeta su nosili kravatu.
I tako od općine do ministarstava imamo kao umno klonirane tipove, pa se još čudimo što ova zajednica tako dobro napreduje. Da, napreduje u zaduživanju! Gdje će nam biti kraj?
