Portal Rijeka danas prenosi tekst objavljen u riječkom dnevniku La Voce del Popolu koji opisuje dramatične događaje u kojima je sredinom prošlog stoljeća, doslovno preko noći, ukinuta dvojezičnost na području grada Rijeke. Autor teksta je Gianfranco Miksa, a prijevoda Livio Defranza.
Kako je predviđeno Londonskim memorandumom iz 1954. godine, a zahvaljujući potpori SAD-a i Velike Britanije, Trst se prije 60 godina vraćao u okvire Italije . Mogući povratak Trsta Italiji je uzrokovao pogranične tenzije između dviju zemalja do te mjere da je tadašnja Jugoslavija poslala svoje kopnene jedinice blizu granice, a isto je s druge strane napravila Italija. Tadašnje podizanje međunacionalnih tenzija Rijeka je platila trajnim skidanjem dvojezičnih natpisa na hrvatskom i talijanskom jeziku.
Situacija je isprovocirala niz udaraca, prvenstveno prema talijanskoj manjini u tadašnjoj Jugoslaviji. Dogodila su se nova i prisilna mijenjanja osobnih imena i prezimena, prijetnje svakakvih vrsta, nametnuta napuštanja vlastitih domova i već spomenuto ukidanja dvojezičnih natpisa ulica u gradu.
Autohtona talijanska zajednica je na taj način postala ‘neželjeni’ i ‘strani’ element u vlastitom gradu. U talijanski nacionalni korpus aktualni režim nije imao previše povjerenja, a u nekim slučajevima su njegovoi pripadnici smatrani narodnim neprijateljima.
Počinje ‘marš uništenja’
Giacomo Scotti u svojoj knjizi ‘Slučajno ili zbog strasti’ (Lint izdanje, Trst, 2013) piše:
– Tršćanskom krizom rasplamsale su se nacionalističke strasti kod nekih Hrvata, Slovenaca i Srba. Poslije par narodnih skupova održanih 9. i 10. listopada, par tisuća prosvjednika potpomognutih antitalijanskim sloganima krenuli su u ‘marš uništenja’ diljem ulicama grada. Mete marša su bili uglavnom dvojezični natpisi trgovina, obrta, restorana i škola. Nisu bile pošteđene niti Zajednica Talijana i Talijanska Unija. U tvornici Torpedo, netko je čak išao i korak dalje te oštetio strojeve zbog jednostavnog razloga jer su imali – talijanske natpise i bili talijanske proizvodnje.
Pozicija ‘vjernih’ Talijana
Dnevni list La Voce del Popolo koji je u to vrijeme bio pitomi instrument propagande u službi komunističkih vlasti, donosio je u to vrijeme (govorimo o listopadu 1953.) vijesti o organiziranju sastanaka i skupova ‘u službi zaštite naše braće’, naglašavajući kako je ‘Trst naš’ (jugoslavenski, op.a.), kako je narod spreman i ‘žrtvovati vlastite živote’, te poručujući kako će ‘Zona A i Zona B, biti naše obadv’je’, a na našim prostorima ‘nikada više neće biti Italije’.
Poziciju ‘vjerne’ talijanske zajednice najbolje će predočiti članak ‘Degli Italiani’ (O Talijanima), u kojem se između ostalog kaže i sljedeće:
‘Preko 200 drugova iz redova talijanske manjine u Rijeci su se okupili večeras u Circolu kako bi prosvjedovali protiv jednostrane odluke Saveznika da predaju Trst i Zonu A Republici Italiji. Uz gromoglasni pljesak i ovacije drugu Titu i našoj socijalističkoj domovini tu su bile i pozdravne riječi naših govornika. Razni sudionici koji su preuzeli riječ na skupu su redom bili drugovi: Calvia, Gioconda, Rubignoni, Tarlao, Scaglia, Pin, itd…Cijeli je skup bio u znaku živog entuzijazma i još jednom su drugovi iz talijanske manjine u našem gradu potvrdili da su zajedno s ostalim narodima i narodnostima naše zemlje spremni uzeti oružje u vlastite ruke kako talijanskom imperijalizmu ne bi dali ni pedalj zemlje. Skup je odlučio da će poslati dva telegrama – jedan Saveznom izvršnom vijeću i drugi Ujedinjenim narodima sa sljedećim tekstom: ‘Udruženi na ovom prosvjednom skupu, mi Talijani Grada Rijeke, smatramo se uvrijeđenima nepravdom nanesenom našim narodima i narodnostima, odnosno odlukom Velike Britanije i SAD da Trst i Zonu A prepuste imperijalističkoj Italiji. Ostajemo solidarni sa svim narodima socijalističke Jugoslavije u odluci da se preuzmu sve mjere kako bi se izbjegla ova sramotna odluka i ekspanzionističke želje talijanske vlade. Izjavljujemo, svi zajedno, da prihvaćamo sve preuzete mjere od naših državnih vlasti i da smo spremni sudjelovati u njenoj provedbi zajedno sa svim ostalim narodima naše zemlje’.
Nepoželjna talijanska trobojnica sa crvenom zvijezdom
Neki naši sunarodnjaci mogu osobno svjedočiti uzavreloj atmosferi tog razdoblja poput supružnika Marie i Maria Schiavato. Gospođa Schiavato, bivša ravnateljica Osnovne talijanske škole ‘Mario Gennari’ (današnja škola ‘San Nicolò’) godinama je u mirovini i još uvijek pamti jasne slike tih teških trenutaka:
– Tijekom tršćanske krize tadašnje vlasti su zaista sumnjale da će doći do oružanog sukoba između Jugoslavije i Italije. Meni je tada naređeno da vodim svoj razred na jedan prosvjedni skupu koji se održavao na današnjem Jadranskom trgu. Morali smo ići s talijanskom zastavom sa crvenom zvijezdom u sredini, što se tada koristilo kao službena zastava ovdašnjih Talijana. Ulice su bile prepune i svi su se građani upućivali prema središtu grada. Kad smo došli do Mlake, prišao mi je jedan stari Fiuman i potiho savjetovao ‘Signora mia, la metti via sta bandiera. I xe scalmanadi’ (Gospođo moja, maknite tu talijansku zastavu. Vidite da su poludili…). Vjerovala sam mu, naredila sam da se s barjaka skine talijanska zastava s petokrakom u sredini, te sam ju spremila u torbici.
Preporučila sam mojim učenicima da ne pričaju međusobno talijanski zbog sigurnosnih razloga, i s obzirom na situaciju, nitko nije oklijevao prihvatiti moj savjet. U centru nas je dočekao prepun Jadranski trg. Okupljena masa je službenim govorima odgovarala nasilnim i uvredljivim sloganima. Nakon skupa smo se vratili doma. Sljedećih par dana učenici mog razreda su bili predmet fizičkih napada svojih hrvatskih vršnjaka koji su na putu do škole na njih bacali kamenje. Još teže su bile posljedice nevjerovatnog bijesa prema dvojezičnim natpisima ulica. Tada je kompletno ukinuta vizualna dvojezičnost, a ona usmena je već prethodno bila ukinuta na razini ureda i sudova. Psihološki efekt na ljude je bio snažan. Talijanske škole su platile danak u pogledu upisanih učenika na početku naredne školske godine. Roditeljima jednostavno nije bilo ugodno upisati vlastitu djecu u talijansku školu i već u sljedećoj školskoj godini Srednja talijanska škola i ostale osnovne škole zabilježile su velik pad upisanih učenika. Savršeno pamtim kako su upise novih učenika motrile dvije službene osobe koje nisu dozvoljavale da naše škole upišu učenici sa prezimenom koji je završavao na ‘ch’. Bio je to jedan od onih razdoblja povijesti koji nam nije baš bio sklon, zaključuje Maria Schiavato.
Strah da budemo Talijani
Njezin muž, pisac i planinar Mario Schiavato, se pokušao suprotstaviti tom valu nasilja.
– U tom razdoblju sam bio u strahu samo zato što sam Talijan. Radili smo u tiskari i često sam ostajao van kuće do kasnih sati kako bi tiskao novine. Čim sam završavao s poslom u tiskari, koja se nalazila kraj Teatra Fenice (današnja zgrada srpskog konzulata op.a.), odlazio sam direktno doma. U to vrijeme nije bilo noćnih linija buseva pa sam morao pješke hodati do svog stana na Kantridi. U kasnu večer 9. listopada 1953 dogodilo se da sam hodao u blizini restorana Beli Kamik – Sasso Bianco koji je tada veliki natpis na talijanskom jeziku. Susreo sam grupu osoba koje su štapovima i željeznim šipkama pokušavali skinuti natpis na talijanskom jeziku. Vidjevši me, čak su bili toliko ‘pristojni’ da me pozovu da im se pridružim u toj akciji. U tom trenutku sam se doslovce skamenio pred scenom koja se u mojim očima činila groteskna i na granici apsurda. Nisam znao kako se ponašati. Odlučio sam da je najbolje šutjeti i nastaviti vlastitim putem s obzirom da nisam baš najbolje vladao hrvatskim jezikom. . No, vidjevši ih kako su se uporno borili protiv tog dvojezičnog natpisa, nisam se mogao suzdržati te sam zavikao: ‘Ma cosa state facendo brutto branco di ignoranti!?’ (Koga vraga radite, bando nepismena!?). U tom trenutku su zastali i pogledali me začuđeno. Prekinuli su vandalsku akciju te su polako počeli hodati prema meni pokušavši me okružiti. Opet je instinkt proradio u meni. Nije bilo druge nego da počnem bježati, a grupa me počela slijediti oružana željeznim šipkama i štapovima. Srećom da sam u to vrijeme imao dobru fizičku kondiciju budući da sam se često bavio planinarenjem. Još i danas pamtim jednog, koji je nosio dugu cvijev u ruci i koji je bio najuporniji. Potrčao sam do željezničkog kolodvora i sakrio se u WC-u gdje sam ostao do ranih jutarnjih sati. Dolaskom zore i prvih sunčanih zraka, skupio sam hrabrost i izašao. Vani su se nalazile ostale grupe zaokupljene skidanjem dvojezičnih tabli ali ovog puta nisam reagirao te sam nastavio svojim putem, prisjeća se Mario Schiavato.
Lica puna patnje i lica mržnje
U toj politički zavreloj 1953. godini u Rijeci se nalazio i mladi dvadesetogodišnji ročnik jugoslavenske vojske koji je kasnije postao slavni hrvatski pisac i intelektualac. Radi se o Predragu Matvejeviću.
– Pamtim dobro to razdoblje – odgovara mostarski pisac i akademik – posebice lica ljudi, lica patnje. Lica koja su pričala na talijanskom jeziku. S druge strane tu su bila druga lica, puna mržnje i osjećaja osvete. Tada sam prvi put shvatio kako u jednom gradu može postojati jaka dualnost, dvije stvarnosti, etničkog i narodnog karaktera. Situacija u Rijeci je bila konstantno u znaku mogućeg ‘neprijateljskog napada’, od strane Italije. To me naravno nije spriječilo da upoznam ljepotu grada. Naime, od samog početka sam ostao fasciniran arhitekturom Rijeke. Provodio sam vrijeme zamišljajući i uspoređivajući različite zgrade , kuće i stilove građenja u odnosu na ostatak Jugoslavije te sam neizbježno uspoređivao i političku situaciju, toliko različitu. Drugi svijet.(la voce del popolo)
