MI i mi

Koliko god se to činilo nemoguće, jedna odluka Vlade RH izmamila mi je osmijeh na lice. Radi se, naime, o odluci da Vlada, kako sada stvari stoje, neće dati podršku Rijeci u petoj uzastopnoj kandidaturi za organizaciju Mediteranskih igara. Da bi se shvatila upornost i tvrdoglavost gradskih vlasti u kandidiranju za igre, treba se vratiti u 1999. godinu, u vrijeme kada je tadašnji gradonačelnik Slavko Linić rekao da će se Rijeka kandidirati za Igre 2013. godine, pa ako bude trebalo i 2017. godine. Sadašnje ponašanje gradskih vlasti govori u prilog tezi da Slavko Linić, iako odavno nije gradonačelnik, i dalje kreira gradsku politiku.
Potrošilo se puno i previše novca na dosadašnje kandidature, na brojna putovanja još brojnijih izaslanstava po zemljama koje odlučuju o domaćinima igara. Prezentacije su počesto bile totalno amaterske, što i nije neko čudo kada se uzme u obzir da se svi poslovi u ovom gradu dobivaju preko veze. Kvaliteta tu nikada nije bila na prvom mjestu, to mjesto čvrsto zauzima politička podobnost.

Vjerovala je Rijeka dokazanom primitivcu i šovinistu Antunu Vrdoljaku, pa je odustala od kandidature baš onda kada je imala najviše šanse dobiti Igre. Vjerovala je i raznim Matešama i sličnim u stvarnosti političkim, a formalno sportskim funkcionarima. A vjerovala je upravo zato jer i sama riječka vlast radi na potpuno istim načelima, samo s drukčijim predznakom.

Koliko je to istina dokazao je jedan gradski vijećnik SDP-a kada je na upit opozicijskog gradskog vijećnika koliko smo već platili za MIR dok je Rijeka pred bankrotom, odgovorio da je naš bazen ljepši od onog u Bariju. Da nije tužno, bilo bi urnebesno smiješno.

Koliko je svaka naredna kandidatura pitanje povrijeđene sujete Vojka Obersnela, Slavka Linića ili Luciana Sušnja, ljudi naviklih da sve bude kako oni zamisle i kažu, a koliko je pitanje novih megalomanskih projekata kada se zna da su dosadašnji probili sve financijske planove i daleko nadmašili početno ugovorene iznose?

Nedopustivo je da se formalno zadovolje zakonske norme i uzme najpovoljniji ponuđač, a onda se dodaju bezbrojni aneksi ugovora preko kojih cijene lete u nebo. Još je više nedopustivo da se to pravda interesima građana Rijeke. A od svih novosagrađenih objekata „obični „ građanin Rijeke nema skoro pa nikakve koristi. Daleko bi korisnije bilo da je napravljeno više jeftinijih objekata koji bi služili za rekreaciju građana Rijeke, nego nekoliko super skupih koji koriste samo profesionalnim sportašima.

Ali šlag na tortu licemjerja gradskog vodstva je inzistiranje na petoj kandidaturi u vrijeme kada je grad na adrese 95 sportskih organizacija odaslao dopis u kojem se „moli za razumijevanje vezano za izvršavanje ugovornih obveza tj. sufinanciranje programskih djelatnosti u sportu“.

S potpunim pravom se svatko može upitati kako to da ima novca za kandidaturu i troškove iste, a nema za mršavo financiranje sporta u gradu koji bi htio biti organizator Igara.

Mediteranske igre danas neusporedive su s igrama iz vremena kada ih je organizirao Split, jer se pomakom sporta prema komercijali polako, ali sigurno izgubio značaj Mediteranskih igara. Više nitko ne šalje najjače, pa čak ni sportaše drugog razreda na te igre zbog pregustog programa natjecanja vrhunskih sportaša. Medijska pokrivenost, a i posjećenost događaja na Igrama je minorna. U takvim okolnostima, Igre mogu donijeti korist samo pojedincima.

Ali jedna stvar nas možda može utješiti. Za MI 2021. godine svoju kandidaturu namjeravaju istaknuti zajednički Mostar, Kotor i Dubrovnik. S obzirom da je praktički nemoguće da ista zemlja dobije organizaciju dva puta za redom, možda predstavnici tri navedena grada znaju nešto više nego što znaju predstavnici Rijeke.

Ili se Obersnel i ekipa po tko zna koji put prave naivni i drže figu u džepu. Figu kojom sve češće hrane građane Rijeke. I s nama igraju igre koje su sve, samo ne sportske. (Petar Ciganović)