Hrvatska je postavila cilj da do 2020. godine ima 35 % visokoobrazovanih. Sada 17.7% (izvor: DZS, 2011.), odnosno prema novijim izvorima 18,4% (ISZD , 2014.) stanovništva starijeg od 19 godina ima završen stručni, sveučilišni ili doktorski studij, uz goleme regionalne razlike.
Navedeni prosjek ne prikazuje pravilnu sliku, jer je udio visokoobrazovanog stanovništva unutar Hrvatske vrlo nepravilno raspoređen i samo je jedna regija (grad) na razini prosjeka EU. U razvijenijim regijama taj se udio kreće od 20% do 29%. Prema podacima Instituta sinergije znanosti i društva, postoji veći udio visokoobrazovanih (u što su uključeni svi stručni, sveučilišni i doktorski studiji) u urbanim sredinama. Tu se posebno ističe grad Zagreb, u kojem je njih 30.8% visokoobrazovano, s užim centrom kao najobrazovanijom sredinom u Hrvatskoj. U usporedbi sa sveučilišnim obrazovanjem, među polaznicima stručnih studija zastupljen je popriličan broj stanovnika iz ruralnih područja.
Trenutačno stanje s brojem javnih sveučilišta u priobalnoj Hrvatskoj (sa populacijom od oko oko 2 milijuna stanovnika) je pet javnih sveučilišta, a u kontinentalnoj Hrvatskoj na gotovo 2,5 milijuna stanovnika su samo tri, s daljnjom intencijom centralizacije. U tom svjetlu valja promatrati i strateški dokument „Mreža visokih učilišta istudijskih programa u Republici Hrvatskoj“ iz listopada 2011. godine, kojim su definirani statistički i drugi pokazatelji koji daju temelj za strateško odlučivanje o visokim učilištima i studijskim programima. Općim ciljem 1. Održiva kvaliteta odgojno-obrazovnog sustava Strateškog plana Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta zarazdoblje 2013.-2015. godine, u cilju provedbe mreže visokih učilišta, jedan od pokazatelja je smanjenje boja visokih učilišta, što je i dijelom i realizirano (primjerice, ukidanjem i spajanjem ustanova „Veleučilište u Varaždinu“ I „Medijsko sveučilište“, u novoosnovano „Sveučilište Sjever“ ) , čime je u drugi plan stavljen vidljiv nedostatak znanstvenih i stručnih profila. Nedvojbeno, upravo je to jedna od najvećih zapreka u daljnjem razvoju postojećih privrednih subjekata, kulturnom i društvenom razvoju pojedine regije, ali i privlačenju opsežnijih stranih investicija. Slika stanja kakvo je trenutno govori u prilog povećanju broja sveučilišta, međutim mrežu u prvom redu treba racionalizirati (primjerice, dislocirani Sveučilišni odjeli…), te poboljšati kvalitetu postojećih. Pri tom valja prvenstveno ispravno tumačiti odredbe Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, prema kojima je Sveučilište ustanova koja osniva i provodi sveučilišne studije u najmanje dva znanstvena i/ili umjetnička područja u većem broju polja te interdisciplinarne studije kao autonomni i integrirani proces, neposredno ili putem svojih fakulteta, umjetničkih akademija i odjela. Sveučilište i njegove sastavnice mogu provoditi i stručne studije.
Sam broj sveučilišta treba povećati samo ako za to postoji kvalitetna infrastruktura, pogotovo nastavno-znanstveni kadrovi.
Valja osigurati postojanje regionalne, dinamične organizacija koja stalno prati, primjenjuje i ugrađuje znanstvene i stručne spoznaje uz osuvremenjivanje postojećih i razvoj novih studijskihprograma, promovira koncept cjeloživotnog obrazovanja te produbljuje i održava veze s gospodarstvom i suradnju sa srodnim ustanovama visokog obrazovanja u zemlji i inozemstvu. Osnivanje novih sveučilišta ne može se osloniti na „tezgarenje“ kadrova s drugih sveučilišta i na taj način postati metoda uhljebljivanja podobnika. Svaka bi institucija koja se osniva, uz odgovarajuću opremu, u startu morala imati minimalno 30 % svojih kadrova s punim radnim vremenom, laboratorije i sve što je potrebno. Cilj povećanja broja sveučilišta ne smije biti tek dostizanje ciljeva koje si je Hrvatska postavila već studentu treba pružiti vrhunsku naobrazbu. Cilj je toga obrazovanje kompetentnog znanstvenog i stručnog kadra za potrebe realnog gospodarstva, društvenih potreba i zdravstvenog sustava u regiji sjeverozapadne Hrvatske kroz kvalitetno izvođenje sveučilišnih studija prema zahtjevima Bolonjske deklaracije. Gledano s druge strane, novih sveučilišta temeljni je čimbenik ravnomjernog razvoja mreže visokog obrazovanja u Republici Hrvatskoj, ali i važan element ravnopravnog razvoja regije u kojoj je smješteno.
Regionalizacijom i decentralizacijom znanstveno-nastavne infrastrukture uvelike bi se promijenila trenutna interpretacija pojma „autonomija Sveučilišta“. Premda gotovo mantrički pojam kojim se barata kao da ima svojevrsnu nadnaravnu, dogmatsku moć, iz dosadašnje upotrebe tog termina čini se da nije baš sasvim jasno što autonomija znači te u kojim je segmentima treba tražiti, a u kojima ne. Bitno je razjasniti da apsolutna autonomija sveučilišta niti postoji niti je moguća, osobito jer se u Hrvatskoj te institucije uglavnom financiraju društvenim sredstvima, što podrazumijeva njihovu odgovornost prema državi. I premda je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja koje u ustavu imaju postulirana načela autonomije sveučilišta, no moguće je da je takva praksa rezultat subverzivne aktivnosti pojedinaca iz sustava Sveučilišta infiltriranih u politički život države, odnosno regije.
S druge strane, sasvim je jasno da se studijski programi i istraživanja ne mogu podrediti isključivo narudžbama „investitora“ koji nisu znanstvenici te nemaju viziju razvoja znanosti, jer bi to bio kraj ne samo autonomije sveučilišta, već i znanosti.
