Što reći o infarktnoj utakmici protiv Brazila, a pri tomu ostati objektivan? Ova utakmica je dokazala na imamo jednu od najboljih veznih linija na svijetu. Trio fantastikus Modrić, Brozović i Kovačić u većini od ovih 120 minuta je kontrolirala utakmicu. Posebno u prvih 45 minuta hrvatska zadnja linija i vezni red su bili rock solid. Odličan Lovren i maestro Gvardiol s kiruškom preciznošću su rješavali probleme pred Livakovićem od onoga što je tu i tamo prošlo našu srednju liniju. Na stranama Sosa, a posebno odlični Juranović uz defanzivne zadatke vršili su konstantan pritisak na brazilske bokove. Prva obrambenu liniju činili su Pašalić, Kramarić i Perišić koji su presingom tjerali brazilske igrača da kruže loptom.
S trolinijsko-blokovskom obranom Brazilcima su bila odsječena krila tako da su se njihovi krilni napadači uvijek zabijali u naš zid. U takvim uvjetima Neymaru i drugim brazilskim veznim igračima bilo je nemoguće ući u naš međuprostor i dobiti korisnu loptu od krilnih napadača ili odigrati dijagonalni ili okomiti dupli pas s njima. To je Brazilcima i glavno oružje u slamanju protivničkih obrana. Takvo postavljanje hrvatskog obrambenog bloka natjeralo ih je na pokušaje prolaza kroz sredinu gdje im je razigravač bio Richarlison. Iz takvog jednog dubinskom duplog pasa Neymar je i zatresao našu mrežu.
Kada gledamo na napadačke mogućnosti onda je sama postava naše igre bila limitirajuća kao i prijašnjih utakmica. U ovaj postavi najbolje se je snašao Pašalić, koji je uz odličnog Juranovića otvarao slobodan prostor Modriću tako da je na toj strani bilo i najviše pritiska na brazilsku obranu.
Problemi u napadu nastajali su predubokim vraćanjem Kovačića i Modrića kako bi započeli naš napad. Kada se veznjaci vraćaju u našu zadnju liniju po loptu, onda nastaje rupa u sredini koju netko treba popuniti. Kada imate 4 obrambena igrača na našoj zadnjoj liniji i još im se pridruži jedan vezni ili čak dva, te ako nema pomicanja obrambenih ili ulaženja prema sredini, gubite 3 igrača u razigravanju. Kaskadno te rupe se prebacuju na naš napad, Sva sreća da se Pašalić dobro otkrivao i prilazio našem igraču s loptom, a Juranović je to sve dobro pratio i ulazio iza leđa Pašaliću, pa je Modrić imao slobodne igrače na tim pozicijama. Perišić i Sosa na drugoj strani nisu bili tako dobro sinkronizirani niti su otvarali slobodan prostor za Kovačića pa ta strana nije dovoljno radili pritisak na brazilsku obranu.
Drugi problem je bio Kramarić na poziciji koja mu baš i ne odgovara. On najbolje igra iza centralnog igrača ispred Brozovića, u formaciji sa 4 vezna. On tada drži leđa Petkoviću, Livaji ili Budimiru i razigrava sa nadolazećim krilnim ili veznim napadačima. Kombinacija kada imate naše vezne koji se duboko vraćaju nazad po loptu i koji iz igre izbacuju naše obrambene igrače, stvaramo situaciju kada nemamo dovoljno igrača u srednjoj liniji i mođuprostoru pa nam napad, posebno naš centralni napadač pliva u praznom. S takvom taktikom na stvaramo pritisak na protivnikovu zadnju liniju nego naši napadači postaju laki plijen za one neupotrebljive lopte koje su upućene prema njima.
Statistika protiv Brazila je neumoljiva, bez obzira koliko mi bili euforični, imali smo 1 udarac u okvir vrata, a Brazilci 10. U prijašnjoj analizi sam rekao da pobjeđuje u većini slučajeva onaj tko ima više udaraca u okvir vrata. Može se dogoditi da vas pomiluje sreća, jednom ili dva puta, ali statistika tu uvijek pobjeđuje. Protiv Japana i Brazila sreća je bila na našoj strani ali ako statistika ostane ista u korist Argentine, onda se bojim da se kolo sreće ne okrene protiv nas. Dalić može biti ljut na Petkovića ili Budimira ali oni nisu Mandžukić. Ako Modrić ili Kovačić započinju napad vraćajući se duboko nazad, onda je pomalo naivno očekivati da će centralni napadač moći držati loptu dok se ti isti vezni igrači ne priključe. Dalić mentalno te igrače ubija i oni mogu samo lošije igrati iz utakmice u utakmicu. O tome je progovorio i Rebić koji je isto tako bio potrošen u takvoj taktici.
Protiv Argentine moramo imati brzu tranziciju iz faze obrane u fazu napada. Ako želimo koristiti centralnog napadača, onako kako to zamišlja Dalić, onda vezni igrači moraju kombinirati u njihovoj blizini. Ne moraju to biti samo vezni. Ako su Kovačić ili Modrić otišli po loptu previše nazad onda moramo s drugim igračima pomicati formaciju kako bi skratili prostor između igrača. To je kada razigravamo. U kontranapadu stvar se drastično mjenja. Tu nam treba prazan prostor i situacija jedan na jedan. Sa sadašnjom Dalićevom taktikom fizičko naprezanje veznih igrača je ogromno i bojim se da će doći do zamora materijala.
