Home Vijesti Lucio Slama nakon 32 godine u kazalištu dobio otkaz: Blažević mi je...

Lucio Slama nakon 32 godine u kazalištu dobio otkaz: Blažević mi je nudio mjesto biljetera i transportnog radnika!

1856
0

Lucio Slama za mnoge je u Rijeci neka vrsta zaštitnog znaka riječkog kazališta. Nikada u velikim ulogama, ali uvijek tu negdje, u ili oko Kazališta. No velike uloge i tako nisu bile u opisu njegova posla. Tamo je, naime, stajalo, da je on glumac malih uloga. Dok se to novom, kontroverznom sistematizacijom nije promijenilo, pa su male uloge, kao i srednje, odnosno velike, nestale, a zamijenile su ih glavne i sporedne. Naravno, ta formalna promjena nije problem, dapače, u skladu je s uobičajenijim pogledima na vrste uloga, no ona je poslužila da se HNK Ivana pl. Zajca pokuša riješiti onih koje uprava – a pritom mislimo na jedinog koji donosi važne odluke, odnosno bilo koje odluke uopće: Marina Blaževića – smatra viškom pišu Davor Mandić i Novi list.

U toj čistki na koncu je najviše nastradao upravo Lucio Slama koji je tim povodom dao intervju Novom listu.

Koji je vaš trenutni status u vezi s HNK-om Ivana pl. Zajca?

– Moj trenutni status u HNK-u je da me nema u HNK-u. Službeno sam odradio zadnji radni dan 27. veljače ove godine. Vesela godina, pored Covida i svega ostalog, još i to, što mi je smjestio intendant Marin Blažević.

Koliko sam upoznat, u tijeku je sudski proces koji ste pokrenuli. Što možete reći o tom procesu?

– Pokrenut je od strane Sindikata zahtjev za zaštitu prava radnika protiv odluke poslodavca i očuvanje radnog mjesta.

Na kojem sudu?

– Mislim da je Općinski sud u Opatiji, jer je u zadnje vrijeme Covida gužva, pa se sve razdjeljuje. Trebali smo imati prvo ročište, ali je odgođeno radi bolesti suca na 12. travnja. A do tada, bo. To je prvo ročište, kada odvjetnica mora predati sve dokumente.

Jeste li je vi angažirali ili je angažirana preko Sindikata?

– Preko Sindikata. Kad mi je došla ta najava da ću dobiti otkaz, onda sam kontaktirao šefa odvjetnika Sindikata u Zagrebu pa je on spojio cijelu situaciju s odvjetnicom u Rijeci pa se složila tužba.

Jeste li se konzultirali s njom, koliko to može trajati?

– Taj proces može trajati koliko sud odluči, a nadam se da ćemo pobijediti. Kazalište je neke takve tužbe i gubilo, pa vjerujem da ćemo pobijediti. Stvar je i u tome da sam se ja u vezi s tim obratio i pročelniku Odjela za kulturu Grada Rijeke Ivanu Šararu, kao i gradonačelniku Vojku Obersnelu o toj situaciji, koji su me saslušali, a Obersnel mi je na kraju rekao da će pokušati nešto, ali da imam sud. Mislim da je on dvjema rečenicama to mogao riješiti bez problema. Čovjek koji vodi Grad koji je osnivač HNK-a Ivan pl. Zajca to može riješiti.

Što vam piše u rješenju o otkazu?

– Meni u rješenju piše da sam dobio otkaz zbog nove sistematizacije, prema kojoj je moja kategorija »glumac male uloge« obrisana. I po tome sam, po Blaževiću, ja višak, što je čudno, jer, s druge strane, jedan moj kolega u toj istoj kategoriji nije višak. On je mogao ostati; iako je trebao otići u penziju u prosincu, produžili su mu ugovor i stavili ga u kategoriju sporednih uloga. Jer sada postoje dvije kategorije: glavne i sporedne, dok su prije bile tri: male, srednje i velike. Što su male uloge nego sporedne uloge? Ali Blažević to interpretira tako da male uloge mogu raditi statisti, »kamovci« itd.

Čemu se nadate u vezi s tim sporom, odnosno što očekujete kao ishod, osim pobjede?

– U principu da me se vrati na radno mjesto glumca, ali to neće napraviti, jer ja imam tri i pol godine do penzije; tada ću imati 60 godina i više od 42 godine radnog staža. Da me vrate u Kazalište u Talijansku dramu… s kim ću tamo raditi? Imam nekoliko dobrih kolega i to je to. Dakle realno je ako dobijem spor da me isplate i doviđenja. Ali naravno, ja se mogu i vratiti u Kazalište i glumiti, kao što sam bio glumac ove 32 godine.

Već se dugo Rijekom kotrlja priča o degradaciji koju vam je Marin Blažević namijenio ponudivši vam posao biljetera, ako se ne varam, nakon što ste karijeru odradili kao glumac Talijanske drame. Jeste li ikada namjeravali prihvatiti taj posao?

– Zapravo nije bio posao biljetera; kad mi je dao otkaz, a da mi ne bi ukinuo pravo na rad, imao bih čast da kao dugogodišnji glumac nacionalnog kazališta postanem portir, transportni radnik ili rekviziter. Nakon 32 godina glume to je, mislim, jako degradirajuće, omalovažavajuće. U Kazalištu sam od petog mjeseca 1983. i prvih godina sam radio u tehnici, a budući da sam Talijan, stalno sam surađivao s Talijanskom dramom pa se ponekad pojavljivala potreba za nekim tko bi odradio neku malu ulogu. Kako sam stalno bio tamo, redatelji su mi počeli davati posao. I tako je to išlo godinu za godinom. Onda se dogodilo da su neki glumci Talijanske drame otišli u penziju i otvorila su se radna mjesta. Otvoren je natječaj, bila je audicija, za koju su me pripremili Elvia i Bruno Nacinovich, ja sam prošao i postao glumac u Talijanskoj drami.

Prije 32 godine sam počeo glumiti i od tog perioda odradio 75 predstava, plus 20-ak dječjih, plus pet-šest predstava s Hrvatskom dramom, i sve je bilo OK. Tako da nisam mislio prihvatiti taj Blaževićev prijedlog, jer mi se to činilo degradirajuće. Još nisam čuo da glumac nakon 32 godine glume u nacionalnom kazalištu postane portir. Ne, izmislit ću nešto drugo.

Što drugo? Spor ide svojim tijekom, računajući na hrvatske sudove, vjerojatno oduljim, no bez obzira na spor, čime ćete se baviti? Gluma?

– Volio bih biti ono što sam bio većinu svog radnog vijeka – glumac. A što se toga tiče, i dalje mislim surađivati i s filmskim agentima s kojima sam imao prilike raditi.
Između ostalog sam i licencirani instruktor ronjenja. To mi je još jedna kvalifikacija.

Nedavno sam vas ponovno vidio s Richardom Gereom u »Lovu u Bosni« iz 2007. Možda vam se smiješi i ozbiljnija karijera sporednog glumca u filmovima?

– E, to je bilo lijepo iskustvo. I napričati se s Richardom Gerom. Pa sada ću svakako biti slobodniji to raditi i neće mi intendant pisati odbijenice, dok nekima drugima odobrava angažmane, a i sam bez odobrenja Kazališnog vijeća radi na otvorenju Europske prijestolnice kulture 2020. Osim Gerea, radio sam još i s Vanessom Redgrave, Tonijem Lo Biancom, Jessejem Eisenbergom pa i s puno domaćih kolega glumaca i redatelja.

Vratimo se »Zajcu«. Situacija u riječkom kazalištu nije najsjajnija, nije to bila ni prije koronavirusa, a sada je pogotovo neizvjesno kako održati tako skup, a u suštini ne osobito učinkovit sustav. Što su po vama ključni problemi Kazališta?

– Kako sam dugo godina tu, puno sam intendanata i direktora prošao. Po meni nije bilo problema dok se nije pojavio Marin Blažević. On je prvenstveno krenuo s forsiranjem Opere. Tu je Hrvatska drama dosta »zadenfana«, a Talijanska drama apsolutno. Čak su neke njegove ideje da ukine Talijansku dramu, odnosno da ju spoji s Hrvatskom dramom u Dramu. Što je po meni apsurdno, jer ona je tu od početka i financira se i iz drugih izvora. Možda je to razlog što ju još nije potpuno ukinuo.
Moguće je i da Talijanska drama ostane samo na papiru, a da su glumci Talijanske drame obavezni raditi predstave na hrvatskom jeziku, što je diskriminatorno. A već smo imali takvih primjera. Nije to način da se odnosiš prema jednom manjinskom teatru, koji je jedini profesionalni talijanski ansambl koji radi izvan Italije.

Uz to, diskriminatorno je i to što prema novoj sistematizaciji glumci Hrvatske drame moraju znati hrvatski i engleski ili talijanski jezik, a glumci Talijanske drame talijanski, hrvatski, i engleski. Dakle jedan jezik više za istu plaću. Osim toga, u ostalim službama kazališta skoro i nema ljudi koji znaju talijanski, a ima ih puno. A to je jako bitno u promidžbi, planiranju gostovanja, itd.
Kad je bio došao Oliver Frljić, podržao sam ga, kao član Odbora za kulturu Gradskog vijeća Grada Rijeke. Ali ne znam je li to bila samo igra da se onda povuče Blažević, koji je dotad bio potpuno nepoznat. I sad, kako se Frljić povukao, on je ostao prvo kao v. d. intendanta, pa onda i intendant, dvaput. A on je u riječko kazalište uveo strahovladu.

O tome uglavnom slušamo priče, no rijetko se tko to usudi reći javno, iza imena i prezimena, kao što se rijetko na taj način govori o problemima u Kazalištu.

– Ljudi su u strahu. Apsolutnom. Čim izraze svoje mišljenje javno, postoji opravdana bojazan da im se neće obnoviti ugovori o radu. A oni se obnavljaju svake godine, dvije ili četiri. Kako kome. Bilo je već konkretnih primjera.

Vratimo se Talijanskoj drami. Imate li saznanja o tome da se manipulira novcem Talijanske drame?

– Ima nekih glasina o tome, ali se ne bih upuštao u dublju analizu. Ono što znam je da je financiranje Talijanske drame ovakvo: 125.000 eura godišnje TD dobije od Italije, onda 500.000 kuna od Savjeta za nacionalne manjine RH, od Slovenije oko 200.000 kuna, mada se govorilo da će se uskratiti taj novac ako Talijanska drama ne ode raditi predstave u Sloveniju (a dugo se nije gostovalo tamo). Ali oni još uvijek šalju taj novac. Još i Ministarstvo kulture daje novac za Talijansku dramu, ukupnim financiranjem kazališta.

Opravdava li izvedeni umjetnički program Talijanske drame toliku svotu, neka gledatelji prosude. Također bi bilo zanimljivo saznati kako se raspoređuju sredstva u tzv. koprodukcijama s ostalim granama kazališta.

Znate li koliko novaca odlazi na plaće i ostale troškove Talijanske drame, tzv. hladni pogon?

– Ja sam prvenstveno glumac i ne bavim se tim podacima. Koliko znam, Talijanska drama je sastavni dio Kazališta i taj dio je obveza osnivača, tj. Grada Rijeke.

Imate li saznanja o tome da bi Blažević mogao imati imati problema s talijanskom ili slovenskom stranom oko financiranja s obzirom na to kako se troše ta sredstva?

– Ne bih mogao točno reći, ali sa svime je upoznat i saborski zastupnik Furio Radin, kao i predsjednik Talijanske unije Maurizio Tremul, i s njihove strane sam podržan. Kako oni u Kazalištu to uspijevaju predstaviti, riješiti, ne znam. Kada je doveden Giulio Settimo za ravnatelja Talijanske drame, bez ikakvog pitanja ansamblu, Talijanskoj uniji, ili bilo kome iz manjinskih krugova, mi u TD-u smo postali lutke koje taj školovani »pupettaro«, lutkar, dirigira pod velikom rukom Blaževića. I Talijanska drama se marginalizira, počevši od neadekvatnog prostora za probe, premalo termina za probe na pozornici, premalo repriza u kazalištu, premalo gostovanja po Istri i otocima. Riječju, srozava se povijesna uloge Talijanske drame u očuvanju i širenju talijanskog jezika i kulture.

Ovim svojim istupom zacijelo ćete izazvati reakcije prozvanih.

– Sigurno će biti reakcija. Ako sam što izgubio, izgubio sam. Izgubio sam moj posao glumca u nacionalnom kazalištu koji sam radio više od 30 godina, izgubio sam dignitet. Očito sam stao na žulj Blaževiću, a kad je prošla ta nova sistematizacija, zahvaljujući mojoj bivšoj kolegici Zrinki Kolak Fabijan, s kojom sam radio u Kazalištu, a i u Lutkarskom kazalištu dok ga je ona vodila, koja je kao predsjednica Kazalištnog vijeća glasala za to, to se moglo i provesti. Je li ona pročitala prijedlog, je li znala što će se dogoditi ili je samo dignula ruku za ono što joj je Blažević sugerirao, jer je bila u njegovom »Vježbanju života – drugi put«, pa onda i u sukobu interesa, ne znam. Nisam se vidio s njom da je pitam uživo. Ali sam ja u svemu tome najviše »popušio«. U sličnoj situaciji su bili i drugi kolege, recimo kolegica iz Hrvatske drame, koja je isto dobila otkaz, no nju je »spasilo« to što ima status branitelja. I drugi su neki nastradali na ovaj ili onaj način, ali ja najviše.

S obzirom na sve, pogotovo ako u jednadžbu još uvrstimo i koronu, a onda i skoru promjenu gradske vlasti, kakva je sudbina riječkog kazališta? Naime ključnima bi se mogle pokazati upravo promjene na čelu Grada, jer pitanje je hoće li nova administracija, pogotovo ako promjena bude korjenita, trošiti deset posto proračuna na kulturu, od čega najveći dio ide upravo Kazalištu.

– Kako god bilo, Grad Rijeka je uvijek plaćao Kazalište, podržavao ga. Nakon 1945. je odlučeno da se formira stalni kazališni ansambl, i to se održalo do danas. Ne vjerujem da će netko ići na daljnje srozavanje kulture u Gradu. Ako je problem u novcima, ima i mudrijih načina štednje.

Ali to je bilo za vrijeme gradonačelnika Vojka Obersnela. Pitanje je hoće li tako biti i dalje.

– Vjerojatno hoće, jer to nam je baza za očuvanje kulture. Gledajući po drugim kazalištima u Hrvatskoj, Osijek, Zagreb… i oni imaju problema, ali ne kukaju. I ne traže da im publika plati popravak toaleta.

Svakako, ali u Zagrebu je kudikamo bolje s obzirom na financiranje, jer zagrebački HNK ravnopravno financiraju Grad Zagreb i Ministarstvo kulture, dok s ostalima to nije slučaj.

– Ma i Zajc dobiva svotu novca od MK-a. Osim toga, nitko ne brani Gradu Rijeci da dio svojih osnivačkih prava prenese na nekog drugog. Ali ja mislim da je atmosfera u Kazalištu loša. Ljudi, ako nemaju obaveza, nisu tamo. Odlaze. Kako završi proba ili predstava, svi izlaze van. I dok nije bilo Covida. Prije je bilo zadržavanja, druženja, a sada, ako nemaš obavezu, odlaziš. Nema više te enegije koja je nekad bila među ljudima. Mislim, kazalište nije kancelarija, a ni vojarna, ono je institucija koju rade oni ljudi koji vole tu umjetnost i žive za nju. Bez obzira na to u kojem segmentu kazališta radili. Ja ne znam više tko tamo radi. Prije smo se svi znali, bili smo kao jedan. Nakon toliko godina ne možeš zamisliti da je nekad bilo dobro. Bilo je bolje kad je bilo lošije.

S kojim intendantima vam je bilo dobro?

– Kako sam u Kazalištu od ‘83., tih intendanata sam dosta prošao. Bila je i ona faza u kojoj smo imali prinudnu upravu, kada nas je vodio trio Merle, Gržinčić i Medić, trio MGM, i s njima smo dobro radili, sve je funkcioniralo, sve je bilo sretno i veselo. Lijepi period je bio i za vrijeme Bojana Šobera, Darka Gašparovića, Srećka Šestana. Normalno, ljudski, s intendantom si mogao pričati. Šestan je, recimo, bio čovjek iz kazališta, kao i mi. Nije bilo: »Sad sam ja intendant i nedodirljiv sam!« Pa Mani Gotovac. Mogu ljudi pričati što hoće o njoj, ali ona je rješavala stvari. Ja sam imao jedan problem jednom i došao sam kod nje, raspričali se o mom problemu i zajedno plakali. A današnji gospodin… Na stepenicama unutar kazališta prolazimo jedan pored drugoga, ja pozdravim, a on okreće glavu i prolazi. Ne jedanput. To je nivo našeg intendanta, da ga je teško i zamisliti.

Što, na kraju, očekujete od ovog intervjua?

– Svaka dobra predstava bude dobro i popraćena. Nadam se da će moja, ironična, biti viđena.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here