Home Kolumne Milanovićeva inauguracija iz kuta stranca: U Rijeci su prema novinarima gostoljubiviji!

Milanovićeva inauguracija iz kuta stranca: U Rijeci su prema novinarima gostoljubiviji!

2485
0

Kako nikad nisam bio u Predsjedničkim dvorima na Pantovčaku, iskoristiti sam za to inauguraciju Zorana Milanovića, piše u svom tekstu za Total Croatia News Paul Bradbury koji je nedavno pisao i o otvaranju EPK u Rijeci.

To će biti prilično zanimljiv događaj s obzirom na napetosti između SDP-ovog čovjeka i HDZ-ove Vlade, koja će na njemu prisustvovati. Činjenica da se Milanović odlučio za događaj sa samo 39 uzvanika, kao i prilično neobičan izbor pjevača za državnu himnu bila je još intrigantnija. Vrlo sam zahvalan službenom glasnogovorniku Nikoli Jeliću što je za mene i kolegu Forrest dogovorio dvije propusnice za tisak – sve je bilo brzo i nesmetano uređeno.

Upućeni smo da se na Pantovčak prijavimo između 09:00 i 11:00 kako bismo odradili akreditacije za tisak, a ceremonija je trebala početi u podne. Moj vjerni varaždinski vozač odustao je od mene u dosta vremena i prebacio sam vozila na prijevoz do mjesta ceremonije.

U prvom trenutku mislio sam da je razlog transfera kiša, ali tada sam shvatio veličinu kompleksa predsjedničkih dvora. OGROMAN je. Nevjerojatno lijep i miroljubiv, iako je osoba zadužena za uklanjanje lišća očito propustila obaviti svoj dio posla.

Bilo je mokro. Iako je inauguracija bila skromnijeg karaktera (očito je da je koštala šest puta manje nego Kolindina), očekivao sam malo više života.

Nisam imao pojma što da očekujem u pogledu pristupa medijima, a pomalo sam se iznenadio kad sam saznao da ćemo za samu ceremoniju svi biti u susjednoj sobi i gledati događaje na televizijskim ekranima. Nakon što smo nedavno u večeri EPK otvararnja u Rijeci uživali u fenomenalnom gostoprimstvu za novinare, iznenađenje se dogodilo i na kontra otvaranju. Kad sam se oko 11:30 pojavio u sobi za novinare, vidio sam dokaze o postojanju nekoliko kava, ali nije bilo osvježenja. Za mene to nije problem, ali pomalo iznenađuje. Iako nismo mogli ući u sobu za ceremoniju, malo prije nam je bilo dopušteno.

I mogli smo slobodno lutati po nekim dijelovima zgrade i gledati poprsja nekih istaknutih Hrvata.
I Milanović i premijer Plenković prebačeni su izravno na ulaz, a crvenim tepihom pored ceremonijalne straže prolazila je samo predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

Nikad se nisam susreo s Kolindom (njezin ured prije nekoliko godina odbio je zahtjev za intervjuom u TCN-u), ali ona mi se do sada dva puta nasmiješila. Prvi sam put bio na Špancirfestu u Varaždinu 2016. godine kada sam potrčao niz brdo kako bih uspio fotografirati, okliznuo se, pao i dokotrljao joj se gotovo pod noge. Bio je to jedan od najvažnijih trenutaka moje male i zapažene novinarske karijere. I vjerojatno mi se nije smiješila kad je prolazila pored mene, ali osjećalo se kao da je. Iako osobno nisam obožavatelj, s dostojanstvom se nosila s onim što joj je morao biti vrlo težak i emotivan dan.

Nema puno smisla komentirati samu inauguraciju, jer sam to vidio isto što i svi drugi – na televiziji – iako uz dodatak bonusa ciničnih komentara okupljenih nacionalnih medija.

I postojala je jedna velika tema razgovora. Moji stavovi o izvođenju državne himne hrvatske ikone Josipe Lisac nisu važni, a tema se već detaljno izvještavala u hrvatskim medijima. Ali provjerite u cijelosti gore.
Na ceremoniji je bila još jedna ženska zvijezda, prva dama Sanja Milanović, i bilo je sjajno vidjeti je kako promovira hrvatsku modu i izvrsnost svojim odijelom iz Varteksa.

I nakon ceremonije, u hodniku smo čekali priliku za fotografiju, intervju. Vrlo me se dojmilo kako su građanski i uljudni predstavnici medija bili jedni prema drugima. Nije bilo guranja i ometanja. Mnogo civiliziranije nego što sam očekivao. Gospođa iz protokola uzimala je zahtjeve novinara o tome s kime žele razgovarati, a onda je ulazila u ceremoniju i dovela one koji su pristali pojaviti se pred kamerama.
A onda su se pojavili. Poput otuđenog para koji je bio u braku godinama, ali više nema ništa zajedničko. Vrata su se otvorila i dva predsjednika su se pojavila i popela se stepenicama na kratki sastanak. Kampanja je bila brutalna i među njima očigledno nema ljubavi, ali protokola se pridržavalo. Vezano uz to, soba je bila ispunjena ključnim članovima HDZ-ove vlade koji se općenito protive Milanoviću – pitam se koliko je prijatelja i saveznika imao među 39 gostiju.
Malo me iznenadilo što nisam dobio program rasporeda s akreditacijom za tisak, ali ubrzo sam saznao zašto. Jednostavno nije bilo programa. Bilo je manje inauguracije i više birokratske procedure. Počeli su se pojavljivati ​​crni automobili i ugledni gosti su otišli na odmor. Premijer Plenković bio je jedan od posljednjih koji je otišao, točno u 12:59, manje od sat vremena od početka ceremonije. Nevjerojatno je da se takav događaj mogao tako brzo završiti, ali na neki način mi se to svidjelo. Moj posljednji uvodnik bio je o tome bi li Hrvatska bila bolja kada se njeni političari ne bi tretirali kao rock zvijezde? Milanovićev hrabri pristup sigurno je u suprotnosti s prethodnim režimom i možda se sada možemo usredotočiti na stvarna pitanja.
Budući da sam prvi put bio na takvom događaju, nisam baš bio siguran gdje bih stao, a bila je edukativno gledati kako profesionalci postavljaju kamere za najbolje kuteve.
I naravno da sam stajao na krivom mjestu, što sam ubrzo saznao nakon što se moj telefon počeo glasati sa snimkama zaslona uživo na nacionalnoj televiziji.

Možda griješim ali mislim da smo zapravo mogli biti jedina dva strana na inauguraciji Milanovića – sjajan materijal za moje vjerne trolove koji misle da sam šef MI6 na Balkanu. Trebalo je truda ali uspjeli smo osigurati zgradu.

A onda, možda najemotivniji trenutak od svih – oproštaj od Kolinde. Predsjednik Milanović prošetao je bivšu predsjednicu Grabar-Kitarović do njezinog automobila, poklonio joj cvijeće, poljubac i mahnuo zbogom. Zatim se okrenuo i vratio u svoj novi dom.

I to je bio kraj zabave – vrijeme 13:15 sati.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here