Piše: Kristina PosilovićViše od svega na svijetu ne volim kada bilo koja interesna skupina, u pokušaju manipulacije javnim mnijenjem, privatizira najvažnije građanske resurse. Stoga će ovaj tekst biti kratak i jasan kako bih ostavila prostora da razmislimo kako ćemo se oduprijeti psihičkim maltretiranjima glasnih interesnih većina. Tzv. “glasna ljevica” žustro pokušava privatizirati slobodu govora, širenje i razvijanje civilizacijskih vrednota dok tzv. “glasna desnica” uporno pokušava privatizirati domoljublje kao jedini formativni element suvremene države. No što je sa svim onim ljevičarima i konzervativcima kojima su individualne slobode iznad osobnih, privatnih i profesionalnih interesa, i preduvjet su za ostvarivanje bilo koje daljnje komunikacije koja vodi do napretka. Jer da, postoje i jedni i drugi, i “drugi konzervativci” i “drugi ljevičari” koji trenutnu intelektualnu arenu u Hrvatskoj drže besmislenom i što je najvažnije, izuzetno nazadnom po društvo. Jer da, postoje ti koji se ne žele uvući u histeriju koja proizvodi novu histeriju pa novu histeriju, do beskonačnosti. Razloga za brigu ima. Emocije glasnih nisu sporne, problematične su njihove metode, s jednoga i drugoga kraja spektra. Nisu promišljene, ne vode do dugoročnoga prosperiteta uma, ukopavaju se u teško blato u kojega neki ne žele zakoračiti jer ipak vide prostor za “novi optimizam”. Te i takve politika nije odgojila i othranila da bi se pod njene skute zavlačili, nego ljubav prema svojemu, poštovanje prema tuđemu i strpljenje da se o drugačijem razmisli prije nego se plane. Stoga napravimo mjesta u našim životima za još nekoga osim nas samih, isplatit će nam se, vjerujte mi, duh pamti što um prepoznaje.
