U Zenici se još uvijek prepričava neviđeni zločin koji se dogodio na groblju početkom sedamdesetih, a za sve je zaslužna Crnogorka Višnja Pavlović.
Krvna osveta običaj je nerazvijenih društava, kada se sukob dviju obitelji ili klana, koji je započeo ubojstvom člana jedne obitelji, nastavlja uzajamnim ubijanjem po jednog čovjeka, sve do posljednjeg. Upotrijebljeni izraz je da jedna obitelj “duguje krv” drugoj, a dug se vraća samo ubojstvom muškarca iz druge obitelji, a takva brutalna praksa najčešća je u Crnoj Gori.
Unatoč zabranama i pokušajima iskorjenjivanja, ovaj običaj postoji i danas, ali jedan od najstravičnijih zločina povezanih s krvnom osvetom u staroj Jugoslaviji dogodio se sedamdesetih godina u Zenici.
Sve je počelo kada je u kanjonu Morače, krajem maja 1971. godine, Stipo Čalić iz Zenice vozio kamion čija je prikolica slučajno udarila u kabinu kamiona u kojem je dječak Milenko Pavlović stradao u nesreći.
Istraga je utvrdila da nitko nije kriv za nesreću i sud je oslobodio Stipu. Nakon toga Rajko Pavlović, otac ubijenog dječaka, nije ni pomislio optužiti Čalića za nesreću, ali odluka nije obradovala maćehu poginulog dječaka, Crnogorku Višnju Pavlović. Nije imala mira i odlučila se osvetiti umjesto supruga i naplatiti Dragomiru Bajčeti krvnu osvetu.
Uvjerila je izvjesnog Dragomira Dragana Bajčeta – mladog nadničara kojeg je poznavala iz viđenja – da u zamjenu za tadašnjih 500.000 dinara ubije jedanaestogodišnjaka Brunu, Stipinog sina, i tako izvrši krvnu osvetu. Prema danas prihvaćenom stavu, za ubojstvo je znao i otac ozlijeđenog dječaka – Rajko Pavlović.
Višnja i Dragomir nisu bili zadovoljni “samo” ubojstvom. Zločin koji su počinili bilo je pravo zlodjelo. Putovala je iz Crne Gore u Zenicu, gdje se pretvarala da traži stan za svog sina, ali zapravo je planirala zločin i tražila dječaka čije bi ubojstvo osvetilo smrt njezina posinka.
Mjesecima je pratila dječaka, a onda je odlučila napraviti još jedan korak. Ući u kuću Čelića i upoznati ih. Anka Čalić, Brunova majka, kasnije je izjavila da do tada nije primijetila ništa sumnjivo, ali da se dobro sjeća dana kada joj je ovaj krupni seljak pokucao na vrata.
– Na vrata mi je došla žena, seljanka, skinula papuče i ušla. Kaže da traži stan za sina. A onda je moj Bruno došao nekoliko puta i rekao: ‘Mama, mama, vidio sam tu baku. Potapša me po glavi i pita jesi li ti Bruno? ’Kasnije opet, mama kaže, vidio sam tu baku. Rekla je da ćeš joj doći plesti džemper, rekla je Anka dok je još bila živa u intervjuu 2011. godine za portal “Herceg Bosna”.
Dječak je često dolazio majci s pričom o tome kako je upoznao seljanku, pa mu je nakon nekog vremena rekla da joj više ne spominje tu ženu. Anka se kasnije krivila za to što nije slušala sina, jer bi možda spriječila Višnju u njezinu čudovišnom planu.
Višnja i Dragomir, rekla je Anka, nekoliko su im puta dolazili na vrata navodno tražeći stan koji su željeli iznajmiti. Vidjeli su Brunu, upoznali njegove navike, saznali gdje i kada ide u školu … Višnja je otišla toliko daleko da je tijekom posjeta Brunu stavila u krilo, razgovarala s njim o školi i pomilovala ga. Anki je rekla da ima jako lijepog sina.
“Čekala ga je tog dana i zamolila ga da je odvede na groblje u blizini škole. Bruno nije ništa sumnjao, a ubojica ga je dočekao na groblju i izmasakrirao, nakon čega su pobjegli. Kad sam vidjela da se ne vraća kući na vrijeme, otišla sam u školu i usput susrela tu ženu, ali nisam ništa sumnjala. Napokon, godinama sam se molila Bogu da me uzme, kako ne bih više doživljavala onu bol koja je i danas prisutna “, rekla je Anka.
Jedanaestogodišnji Bruno Čalić ubijen je s devet uboda i masakriran.
Višnja Pavlović uhićena je u Pljevljima 42 sata nakon ubojstva, a Bajčeta je odveden ravno iz krčme u Nikšiću. Na sudu se pokajao za zločin. Višnja nikad. Nakon emotivnog i strašnog suđenja oboje su osuđeni na smrt.
Treći suučesnik, suprug Višnje i otac djeteta koje je stradalo u prometu, Rajko Pavlović, osuđen je na 20 godina zatvora.
Otac ubijenog dječaka Stipo nekoliko je puta dolazio u zatvor i molio stražare da mu dopuste da vidi ženu koja mu je na tako okrutan način ubila sina. Stražari mu nikada nisu dali dopuštenje, a prema jednoj od priča, Stipo je navodno jednom prilikom rekao da mu ne bi smetalo što će Bajčetinu smrtnu kaznu zamijeniti zatvorom. Za Višnju to nije dolazilo u obzir, za nju nije imao milosti.
Četrnaest mjeseci nakon ubojstva, u kolovozu 1973. godine, Višnja Pavlović i Dragomir Bajčeta strijeljani su negdje u blizini Sarajeva, što je bila jedna od posljednjih smrtnih presuda izvršenih u BiH. Pokopani su u neoznačene grobove, u skladu sa zakonima vremena da su ubojice na taj način sahranjivane kako bi se izbjeglo stvaranje “kulta ličnosti”. Ni danas se ne zna gdje počivaju.
Rajko Pavlović, suprug Višnje, odslužio je kaznu i pušten iz zatvora. Doekao je da mu drugi sin, kojeg je imao s Višnjom, umre u prometnoj nesreći.
