Velike vojne parade – bilo u Pekingu ili Moskvi – nisu tek koreografija moći; one su politika sjećanja. Kroz spektakl, države ispisuju verziju povijesti u kojoj su one ključni pobjednik nad fašizmom. Zapadni političari tu praksu redovito komentiraju, ali bit rasprave ostaje ista: tko je doista najzaslužniji za slom Osovine? Odgovor, koliko god bio neatraktivan za nacionalne mitove, glasi: pobjeda je bila koalicijska. Ipak, vrijedi jasno razlučiti doprinose – i mitove.
Istočni front: bez SSSR-a Treći Reich ne bi bio slomljen – ali SSSR je u rat ušao kao Hitlerov partner
Sovjetski Savez podnio je najteži teret u ratu protiv nacističke Njemačke. Bitke za Moskvu, Staljingrad i Kursk prelomile su tijek rata; Wehrmacht je tamo krvario do iscrpljenja. Ljudske žrtve SSSR-a bile su goleme, a vojni pritisak na istočnom bojištu presudan za kolaps Reicha.
No postoji činjenica koju parade prešućuju: SSSR je u rat ušao kao Hitlerov partner. Pakt Molotov–Ribbentrop (1939.) i tajni protokol o podjeli sfera utjecaja omogućili su zajedničku razdiobu Poljske, sovjetske aneksije na Baltiku i isporuku sirovina Njemačkoj uoči Barbarosse. Tek nakon njemačke invazije 1941. SSSR postaje stup Saveznika. Ta dvostrukost – presudan doprinos od 1941. uz kompromitirajući početak 1939.–41. – ključna je za cjelovito razumijevanje uloge SSSR-a/Rusije.
Zapadni Saveznici: industrija, logistika, Atlantik, zrakoplovstvo i “drugo bojište”
Bez američke industrije i logistike rat bi imao drukčiju putanju. Program Lend-Lease opskrbio je SSSR i Britaniju hranom, vozilima, gorivom, strojevima i komunikacijama; to je ubrzalo sovjetsku mobilnost i opskrbu. Bitka za Atlantik održala je životnu liniju između Sjeverne Amerike i Europe. Zračne kampanje nad Njemačkom iscrpile su industrijsku i naftnu bazu Reicha. Napokon, otvaranje zapadnih i južnih frontova – Sjeverna Afrika, Italija, a zatim Normandija (D-Day) – prisililo je Hitlera na raspored snaga na više strana, skraćujući rat i spašavajući živote na istoku.
Drugim riječima, SSSR je slomio nacističku vojsku na kopnu, ali je to činio uz stratešku, materijalnu i operativnu potporu Zapada, koji je istodobno vodio vlastite iscrpljujuće kampanje.
Tko je slomio Japan? Pacifik je bio američko bojište – uz ključnu, ali često krivo pripisanu, kinesku ulogu
U ratu protiv Japana, težište je bilo pomorsko-zračno: SAD je kroz “island-hopping” (Midway, Guadalcanal, Marijani, Iwo Jima, Okinawa), strateško bombardiranje i na koncu atomske bombe slomio sposobnost Tokija da nastavi rat. Sovjetski prodor u Mandžuriji (kolovoz 1945.) razorio je Kwantunšku vojsku i ubrzao kapitulaciju, ali je došao nakon višegodišnjeg američkog iscrpljivanja Japana.
Što je s Kinom? Drugi kinesko-japanski rat (1937.–45.) vezao je stotine tisuća (nerijetko i više od milijun) japanskih vojnika na kopnu – to je bio ogroman doprinos Saveznicima. No treba precizirati: glavninu konvencionalnog otpora nosio je Kuomintang (Nacionalisti), uz goleme gubitke, dok su Kineski komunisti većinom vodili gerilske operacije i politički kapitalizirali kaos rata. Nakon 1949., službeni kineski narativ precjenjuje ulogu Komunističke partije i potiskuje žrtvu i doprinos Kuomintanga. Parade danas reflektiraju taj revizionizam pobjednika građanskog rata, a ne realnu podjelu zasluga iz 1937.–45.
“Tko je najzaslužniji?” – pogrešno pitanje, ali postoje tri tvrde istine
- Bez istočnog fronta nema poraza Njemačke. SSSR je platio i izvršio glavninu kopnenog posla protiv Wehrmachta.
- Bez američke industrije, mora i zraka rat bi trajao dulje – a možda i drukčije završio. Lend-Lease, Atlantik, bombardiranje i drugo bojište bili su multiplikator snage.
- Bez Kine Japan ne bi bio vezan na kopnu, a bez američke Pacifičke kampanje i sovjetskog završnog udara Tokio se ne bi tako brzo slomio. U Kina-bloku, Kuomintang je bio ključni nositelj žrtve i linije, ne Komunistička partija.
Parada vs. povijest
Kada gledamo današnje parade u Pekingu ili Moskvi, gledamo politički kurirani scenarij: Rusija naglašava “Veliki domovinski rat”, prešućuje pakt iz 1939.; Kina ističe KP Kine kao središnjeg pobjednika nad Japanom, potiskujući Kuomintang; Zapad naglašava industriju, tehnološki skok i “arsenal demokracije”. Sve tri slike su djelomično istinite – i djelomično selektivne.
Pobjedu su donijela tri stupa: sovjetski istočni front, zapadna industrijsko-logistička i zračno-pomorska nadmoć, te kinesko vezivanje japanskih snaga na kopnu (pretežito Kuomintang). Svaka monolitna priča – bilo moskovska, pekinška ili washingtonska – osiromašuje istinu. Parade mogu biti grandiozne; povijest je složenija.
