Početkom 20. stoljeća na Sušaku su različiti konzorciji i dionička društva počeli pokretati inicijative za osnivanje hotelsko-kupališnog sustava u četvrti Pećine, čiji je položaj u neposrednom dodiru s morem, toplim i hladnim morskim vodama. Znalo se da čisti morski zrak ljekovito djeluje na ljudsko zdravlje. Na tom tragu 1909. godine izgrađeno je lječilište, prvo takve vrste u cijeloj Hrvatskoj, s obzirom na to da na Sušaku, kao ni u obližnjoj Rijeci (gdje je prvo bilo otvoreno 1913.), još uvijek nije bilo dovoljno sredstava nužnih za adekvatno opremanje javnih bolnica. U tom kontekstu osnivači poduzeća “Kupalište-Pećine” (u okviru kojeg su djelovali liječnici Mate Jakovčić, Niko Bonetić, Ivo Feretić, Bruno Medarić, ljekarnik Petar Sušanj, poduzetnik Hinko Bačić, inženjer Tassilio Ossoinack i veletrgovac Ivan Turković) ), su prema projektu arhitekta Vlatka Vidmara, elegantnu Villu Riboli (danas hotel Park) prenamijenili u centar za liječenje i rehabilitaciju, koji je imao sve sanitarne uređaje i prostorije potrebne za ugodan boravak korisnika. Ista je, okružena prostranim parkom oplemenjenim mnoštvom visokog drveća i ukrasnog bilja, bila konjskim tramvajem odlično povezana sa središtem kvarnerske prijestolnice i Adamićevim trgom, gdje se nalazila parobrodska luka. Tijekom ljetne sezone vrijeme dolazaka i odlazaka bilo je prilagođeno korisnicima prijeratnih sušačkih plaža, točnije Glavanova, Klotilde-Reš i Sablićeva.
Prema riječima Mirjane Kos i Julije Lozzi Barković (u “Kvarnerskoj kupališnoj baštini“”), Josip Glavan, vlasnik jedne od najstarijih plaža na sušačko-riječkom području, u početku se nije bio složio s navedenim projektom. No s obzirom na to da se samo udruživanjem resursa moglo značajno utjecati na poboljšanje gradske infrastrukture (od čega se moralo krenuti jer plaže nisu imale hotele, odgovarajuće prometnice, pitku vodu ni električnu rasvjetu), hoteli i lječilišni centri bili su conditio sine qua non za razvoj sušačkog turizma.
Popularni hotel Park
Pećinske plaže su u međuratnom razdoblju postale turističke destinacije, a najviše zahvaljujući osnivanju 1925. godine Društva za promicanje turizma, koje je organiziralo razne primorske aktivnosti, promovirajući na taj način sušački kraj kao destinaciju za odmor. Iste godine u Pragu je prikazan propagandni film “U Primorju”, a njegovo je snimanje obavljeno u suradnji sa stranim filmskim kućama, inspiriranim ljepotom i kupalištima na Pećinama. U tom kontekstu spomenuta je organizacija 1931. izdala i brojne brošure na češkom, poljskom i njemačkom jeziku te slala zbirke raznih fotografija vezanih uz Sušak Veleposlanstvu u Varšavi i na taj način djelovala na priređivanje promidžbenih izložbi diljem Poljske. Nadalje, filmovi o mnogim primorskim ljetovalištima i manje zbirke fotografija poslani su u nordijske zemlje, Rumunjsku, Njemačku i Austriju kako bi bili objavljeni u lokalnim novinama i časopisima.
U to vrijeme, među svim hotelskim smještajnim kapacitetima, najpopularniji je bio hotel “Park” (“Kod parka”), potpuno renoviran i proširen na dvije etaže, i obližnja plaža Pećine. Godine 1937., naime, novoizabrani član upravnog vijeća hotelskog kompleksa “Kupalište-Pećine” Josip Braun, nakon brisanja naziva objekta, dao ga je proširiti i preurediti u hotel, prema projektu Davida Bunette. On je bio odgovoran i za neke druge poslove. Isti, opremljen sa 100 kabina smještenih ispod velike terase na kojoj se nalazila zgrada s natkrivenim vidikovcem, 50 soba, velikom blagovaonicom, centralnim grijanjem i električnom rasvjetom, kao i posebnim kupaonicama s tekućom morskom vodom (toplom i hladnom), stilski je predstavljao prvi primjer moderne primorske gradnje na jadranskoj obali.
Asimetričnim rasporedom prostora, kružnim otvorima bifea i zaobljenim uglom terase, kao i ravnim betonskim krovom oslonjenim na stupove, kompleks je dobio izgled brodske palube. Na stranicama spomenutih autora čitamo da su se u to vrijeme slična kupališta gradila ili planirala i u drugim gradovima na jadranskoj obali i kontinentu, poput kupališta “Stoja” u Puli (projektirao Enrico Trolli). ), “Neptun” u prijestolnici Kvarnera, “Bačvice” u Splitu i zagrebačko gradsko kupalište na Savi (autori Anton Ulrich i Franjo Bahovec).
Park hotel je u cjelini predstavljao skladnu arhitektonsku sliku, posebno impresivnu kad ga gledamo s mora uz večernju rasvjetu. Sve skupa pridonosilo je izrazitom scenografskom učinku. (preuzeto iz La voce del popolo)
