Pauletta: Imamo državu!

Čini mi se da živim u svijetu koji nije stvaran, koji nije moj. Živim u svijetu kojeg nisam tako zamišljao, još manje planirao, a najmanje želio. Zašto me svakodnevno kljucaju s tobožnjim informacijama koje to nisu? Zašto će se sve dobro dogoditi u budućnosti? Zašto mi svakim danom odgađaju veselje i sreću? Što je to na Balkanu što me pokriva kao čvrstom opnom i uskraćuje slobodno disanje?
Zašto moram redovito gledati takozvane političare koji su samo manje ili više uspješni klaunovi? Zašto moram slušati individue čiji je kvocijent inteligencije negdje na početku IQ skale? Podčinjen sam udruženim političkim klanovima koji kradu, lažu i varaju, koji su nesposobni i neodgovorni.
Primjera radi, zašto svaki dan, ama baš svaki dan moram slušati sagu o proračunu? Kada se nešto kupuje nitko ne očekuje da mu prodavač priča detalje o kupljenoj robi. Zanima nas cijena i kvaliteta, ostalo se treba saznati tek ako nekoga zanima. Mi smo kupci, plaćamo činovnike koji rade proračun, oni ga moraju napraviti kvalitetno i na vrijeme. Postaje degutantno slušati stalno o milijardama, pogotovo kada ljudi iz naroda broje lipe za kruh.
Osim toga ne sastoji se život od “rekla-kazala” političara. Uostalom, radi čega i zbog čega su oni političari? Da, trebali bi se baviti politikom, zato i primaju plaću. Što je političko u njihovom djelovanju? Da li zastupaju neku političku opciju ili nekakav program? Kakve su im političke vizije? Da li imaju nekakvu političku odgovornost? Da li je netko od njih odstupio s radnog mjesta kada nije ostvario ono što je rekao?
Moglo bi se toga nabrojiti još, no, odgovor bi bio pretežno “ne”. Ali bez obzira na te silne ne, mi smo svakodnevno maltretirani njihovim personama. Servisiraju nam njihova lica, njihovo hvalisanje svoga “ja” i jasno kuđenje prijašnjeg stanja.
Nedavno se zbio zbilja eklatantan događaj. Svi su ti političari graknuli radi vike neke ne baš vrijedne individue u susjednoj državi. Osobe koja je osumnjičenaza ratne zločine i koja danas nema nikakvu političku ili društveno potvrđenu funkciju, a nema ni neku značajnu podršku u sredini u kojoj bi htio djelovati. Da, ovdje se podigla takva dreka da bi i mrtve mogla uzbuditi. Istovremeno smo iz Europe dobili opetovanu packu za ekonomsko stanje u zemlji, za negativno kretanje privrede, za visoku korupciju, pa nikom ništa. Sve je to prošlo mirno kao da se radi o nekom trećem, o nekom nama nepoznatom, a ne o nama. Ispada kao da su vodeći ljudi zemlje totalno izgubili kontakt sa stvarnošću. Bitno im je podignuti kao neku takozvanu domoljubnu dreku, a ne pokrenuti ništa za spas zemlje.
Nema područja u ovoj državi koje uredno funkcionira, nema “svijetla na kraju tunela”. Školstvo nam je neobrazovano, zdravstvo je bolesno, ekonomija u negativi, a u životu totalno beznađe. Gdje je tu politika, gdje su političari s vizijom, moralnom vertikalom, znanjem i odgovornošću? Jad i bijeda oko nas, u nama i s nama.
Govorilo se, dapače obećavalo, “vratit ćemo iseljenu Hrvatsku”. Nikad u povijesti, osim možda u vremenu haranja peronospore, nije iz Hrvatske odlazilo toliko ljudi kao sada. Peronospore više nema ali odlasci ne jenjavaju.
HR je među prvih pet zemalja u Europi po percepciji korupcije. Koji put se hapse individue o kojima ulica već desetljećima bruji. Ispada da policija ne zna, ili bi trebalo reći, da ne želi znati ono što građani davno vide. Sumnjivci se koji put hapse, a drugi dan su već na slobodi. Kažu da su prijatelji uplatili kauciju. Kako su prijatelji uspjeli skupiti i uplatiti poveću jamčevinu, a optuženi nije bio ni sedamdeset sati iza brave? Da, ovo je zemlja čuda, loših čuda.
Priče o napretku i uspješnosti nisu više ni za malu djecu. Tuga i beznađe su obavili ovo društvo, ovaj narod. I sad dolazi točka na “i”. Vlada ne pronalazi mizernu sumu da djeca imaju obrok u školi. Cifra je mala, svaki iole značajan lopov u ovoj državi je prigrabio desetine puta više. Ma koliko mala bila, ista je vrlo velika i značajna za mala gladna usta. Zastupnica u dobroj volji govori da tu cifru može predsjednik države izdvojiti iz svojeg budžeta. Predsjednik Sabora, dobar vojnik partije ju prekida. U saboru, veli, ne vodi se predsjednička kampanja. Zastupnica mora ušutjeti,a nije spomenula ime već samo funkciju to jest “predsjednik države”. Sabor šuti. Humani zastupnici imaju svoje brige a za djecu neka brinu roditelji, u većini slučajeva nezaposleni roditelji.
Poskupljuju domovi za stare i nemoćne. Dali je netko od vinovnika poskupljenja bio u domu da vidi stanje doma i stanje štićenika? I na kraju zašto više nikoga ne veseli usklik “imamo državu”? (Ivan Pauletta)