Ne, nije dobro. Vjerujem da se možemo suglasiti s tom konstatacijom. No, to nije pitanje, pitanje je, zašto je tome tako? Zašto je država je u totalnoj komi?
Na žalost, možemo se složiti da je stanje u novoj državi gore, mnogo gore, nego u omrznutoj (?) Jugi. U početku se o tome samo šaptalo, sada se sve više i glasno izgovara ta žalosna istina.
Obično ljudi ruše neke sisteme da izgrade nove. No, novo, nije samo sebi cilj, ljudi žele da to novo bude bolje od dotadašnjeg stanja, od dosadašnjeg sistema. To ‘novo’ u državi mora osigurati bolji i sigurniji život građana, sve ostalo su floskule.
U Hrvatskoj se bolje nije dogodilo. I ne može se dogoditi jer stanje ne pada s neba. Stanje grade ljudi, to jest građani uključeni u upravljanje državom. Oni su ključni u stvaranju kvalitete države. Da bi se formiralo kvalitetno društvo trebaju ljudi koji vode, a s njima, ne znatno manje, i ostali građani imati pozitivna stremljenja.
Nema sređene države bez znanja, rada, reda, odgovornosti i poštenja. Jasno, u tome jako “vezivo” čini kultura. Kultura je u osnovi svega. Kako će ljudi komunicirati, kako će graditi društvo u zajedništvu (nema države bez zajedništva!), kako će to prezentirati i kako će tom tvorevinom upravljati, ovisi o kulturi toga društva. Između ostalog, o kulturi ovisi kako ćemo gledati na uspjehe odnosno neuspjehe napretka. Nije nam uvijek netko drugi kriv!
Od gornjih premisa nema važnije ili najvažnije, sve su važne! Izgleda da su sva ta traženja podbacila. Mislimo da je poštenje ključni faktor postojećih nedaća. Da, možda je to najuočljivije ali ako malo analiziramo vidjet ćemo da je i sve ostalo važno. Obično se kaže da je najvažnije ono što nedostaje. Sada, u Hrvatskoj nedostaje nažalost sve navedeno.
Trebalo bi u svakom segmentu života učiniti reda. Manje je važno od kuda početi. Mora se svaku grešku ili nepodopštinu srediti odmah u nastajanju i jasno podvrći odgovornosti osobe koje su za to zadužene. Sada se, na primjer, vrti priča o službeniku koji će za deset mjeseci nerada dobiti veliku otpremninu. Ta otpremnina nije sama pala u pravilnik, netko ju je postavio, to potvrdio i za to primio plaću.
Jasno, veliku odgovornost moraju preuzeti i građani. Kako mogu ponovo izabrati dužnosnika koji je smijenjen radi neodgovornog vođenja lokalne jedinice za koju prima plaću?
Kod toga moramo prihvatiti da ne postoji “naš” lopov i “vaš” lopov. Lopov je lopov! Nema razlike među njima, lopov krade, krade svima nama.
Uočljiv je i primjer gradonačelnika Zagreba. Sumnjam da itko normalan razumije što se tu događa. Mislim da je sva ta zavrzlama namjerno tako komponirana i vođena da građani ne shvate tko i koliko ih se krade, a krade se. No, taj slučaj pokazuje na totalni menefregizam koji caruje u ovoj karikaturi od države. Posljedica je to nemarnog i nakaradnog vođenja države. Nitko ne brine o stanju u državi, nikoga nije briga za totalnu propast koja neminovno slijedi. Nestali su sa scene samodeklarirani “domoljubi”, nestali su mnogi od njih jer su valjda naumili zamračiti nepošteno prigrabljeno.
Moglo bi se nabrojati još mnogo toga, ali vjerujem da ćemo se složiti, da se država ne može tako voditi. Jedna od nužnosti, ali ne samo to, je i redoviti reizbor građana koji obnašaju upravu, upravu na bilom kojem nivou. U ovoj Cro – demokraciji imamo n. p. gradonačelnike koji su stalno na istoj dužnosti, kao da su je stekli lenom. Tako se ne gradi demokratsko društvo.
No, na žalost nije samo uprava spoticaj suvremenog hrvatskog društva. Nema društvenog segmenta gdje se nije uvukao nemar, neodgovornost i krađa. Ako se ne nađe nova društvena snaga, koja će uz pomoć građana srediti to stanje, bojim se da su žrtve u stvaranju nove države, kao i nade u bolje, bile uzaludne. (Ivan Pauletta)
