Struka mi je jako daleko od jezika (govornog) i od lingvistike kao discipline. To naglašavam jer sam svjestan nedostatka na tom području, i na žalost, ne samo u tom području. Opravdavam ovo moje nepozvano i nestručno ulaženje u tu temu s time da svako od nas, i kada nije stručnjak, može imati, i obično ima, svoje mišljenje o nekoj pojavi, događaju, izrečenom, učinjenom ili o nečijem iznesenom mišljenju. Kada ne bismo bili izloženi nekoj pojavi, i bez naše volje, tada bi naše pravo vjerojatno moglo i trebalo biti ograničeno.
Primjera ima napretek. Ako mi netko nameće neku glazbu ili neku buku mogu imati mišljenje o tome iako nisam muzički instruiran. To može vrijediti i za govore političara, o kojima mogu imati svoje mišljenje i osobe koje se ne bave politikom.
No, počeo sam s jezikom. Naglašavam da mi je to područje znano na razini tabule rase. U ovom vremenu, u vremenu uspostavljanja hrvatske države svašta se događa s jezikom i oko jezika. Da će se jezik oduzeti kontroli moglo se naslutiti već od prvog dana. Od dana kada nam je bivši komunistički oficir počeo verglati o našem pravom jeziku. Da, jezik – svaki jezik se stalno mijenja, često i nekontrolirano i ne uvijek na bolje. No, nakazni politički imperativ da se odmaknemo od zajedničkog jezika imala je presudan utjecaj na sadašnje lutanje i stranputice. I jasno na iznalaženje grotesknih jezičnih umotvorina.
Živim u Istri, vezan sam uz istu. Proučavati Istru mi je postalo najvećim hobijem. Proučavam koliko mi dostupna literatura i kontakti s ljudima to omogućuju. Traumatsko postavljanje jezika na politički oltar i uz totalno zanemarivanje struke i nepoštivanje uzanci učinilo je svoje. Jezik, uz toponime i onomastiku (prezime mi u tome redovito svjedoči) postala je oznaka podobnosti, odnosno pripadnosti. A to nije benigni čin, to je fašizam.
Ipak mislim da tu imam i neke prednosti. Potječem iz miješane latinsko – slavenske sredine i obitelji te mi je lakše biti po nekim temama neutralan, usudim se reći i objektivan. No, ni to u ovim vremenima nije ni lako niti jednostavno. Tvrdokorni stav glasi: ili si naš ili si protiv nas – i tu svaka pamet stane.
Dakle, pitanje Istre i jezika potrefilo me kod promijene povijesnog naziva Brioni (od Grčkog brios) u Brijuni. Iz dugo rabljenog naziva u nešto nepostojeće, nametnuto, izmišljeno, a s time bez ikakvog smisla i veze. Učinjeno je to preko noći, naredbom i jasno bez konzultacije sa strukom i s ljudima koji tu žive. Podsjetimo se da su se tu jezici mijenjali kao na ringršpilu. Redoslijed je, ako se ne varam bio ovakav; … grčki (H.), latinski (R.), venetski (V.), njemački (A. i kasnije K&K.), talijanski (I.), njemački (treći Reih.), srpsko hrvatski (Ju.), i sada hrvatski. (Venecijanci smatraju svoj govor posebnim jezikom.)
Ta tvrdokornost, ustvari to nazadnjaštvo ukopano u vakuumiziranim glavama debila i uvijek podobnih poslušnika, daje pečat svemu i svačemu pa tako i u nazivima novoosvojenog područja. Taj primitivizam koji opravdava svaki diletantizam djeluje i danas. Prije par dana, razgledavajući na žalost napuštena sela na prekrasnim zapadnim padinama Učke, oko sela Kompanje uočio sam novi natpis. Ono što se stoljećima, u tim selima nastanjenim većinom slavenskim življem zvalo vraćak sada se zove Studenac. Divan je to kraj, na žalost kako sam naveo napušten. Dakle prije im je neko novo oslobođenje onemogućilo život. Sada taj novi barbarizam daje završni pečat pod egidom “to je naše”.
No, nisu samo napušteni krajevi podvrgnuti tom jezičnom nasilništvu. U novinama čitam reklamu “I Novchi Chi i Fonchi Chi” da to je reklama ali što je previše / previše je. Na TV čujem izraz “Zapah” pa si ti misli što je to? Rabi se izraz “dejtan”, zornik, otvornik … U novinama također čitam naslove: ŠEF SUDA, ŠEF KARLOVAČKIH VATROGASACA, ŠEF HDZ-a, ŠEF SABORA, ŠEF OSIJEKA i tako redom. Koristeći se takvim rječnikom i nehotično otkrivamo naš stav podanika, a ne demokratski evoluiranih građana. Daleko je to od demokracije i građanske slobodarske svijesti. Pa se neki još čude kako uspješno stagniramo.
Nije ništa strano da se u takvoj sredini dogodi da policajac nasrne na fizički bespomoćnu građanku. Grozan događaj kojeg osuđuju građani a odobravaju policajčevi ŠEFOVI! Kultura jezika povezana je s kulturom svih ljudskih djelatnosti. Ako se nasilje vrši nad jezikom normalno je očekivati da će se nasilje vršiti i na drugim područjima.
I tako sam uz sve zamašniju jezičnu kampanju zašao u područje prikladno za Orwellovu 1984. Priznajem nisam Hrvat, no sumnjam da Hrvati znaju taj svoj kao novi jezik. Sumnjam da ga znaju i da ga koriste akademici i ostali intelektualci, a kamoli obični građani.
Jezik koji sam učio a vjerujem i naučio 1945. sada se gubi – nestaje. Dakle moram opet učiti neki novi jezik. Nije me volja za to. Ako moram učiti neki novi jezik, jezik koji se u povijesti nikada nije upotrebljavao na ovim prostorima tada ću učiti neki korisniji jezik, na primjer kineski. Mislim da će mi taj koristiti više nego ovaj isfabriciran hrvatski nakaradni novogovor.
