Proslavljeni golman reprezentacije Jugoslavije Zoran Simović u novoj epizodi “Mojih Top 11” govorio je o nezaboravnoj utakmici protiv Bugarske, Piksiju, Savićeviću, Blažu Sliškoviću…
„Simoviću, Simoviću“. I mlađi ljubitelji nogometa znaju za antologijski usklik TV komentatora Mladena Delića na utakmici između Jugoslavije i Bugarske u Splitu. Čuveni pogodak Ljube Radanovića u posljednjoj minuti i pobjeda koja je našu reprezentaciju poslala na završni turnir Europskog prvenstva u Francuskoj nije zasjenila dogodovštine i akrobacije legendarnog vratara Zorana Simovića, koji je bio središnja figura utakmice te večeri na Poljud.
“U svakom smislu te riječi, i pozitivnom i negativnom”, šali se ovaj stasiti Kruševljanin u novoj epizodi “Mojih top 11”, prije nego što je opisao što je pokrenulo akciju koja je dovela do povijesnog cilja:
“Bugari su imali kontru tri na jedan, ali sam bio dovoljno pribran da iskoristim sebičnost njihovog igrača. U istoj akciji opet su mogli do pogotka. Kažu ‘Simović je hrabro obranio’, što obranio, lopta me pogodila gdje je pala. U glavu, prsa, ruke… Kad sam je konačno ukrotio, znao sam da više nema vremena za neke razrađene akcije. Htio sam je ispucati skroz u njihovu šesnaesterac, ali sam je jedva uspio centrirati. Proklinjao sam sam sebe sa svemu po spisku… zar je moguće da nemam snage za jači poremećaj”.
Ispostavilo se da mu je to bio najbolji centaršut u karijeri:
“Lopta je stigla do Mlinarića koji je odmah proslijedio Zlatka Vujovića. Zlatko umjesto da ubaci iz prve kreće u blok igrača, a ja opet psujem. Zašto ga blokirate, vrijeme ide… Uslijedio je ubačaj i fenomenalan potez Ljube Radanovića. Ni dan danas mi nije jasno kako se uspio izvrnuti i uhvatiti loptu glavom.”
‘Ljudi, je li to moguće… Ludnica, što je ovo’.
“Par dana kasnije sreo sam Mladena Delića na ulici u Splitu. Rekao mi je ‘Zoki, zbog tebe me više nitko ne zove imenom. Svi su me prekrstili u ‘Kud Simoviću'”.
Do početka Svjetskog nogometnog prvenstva u Kataru ostalo je još dvadesetak dana, a javnost u Srbiji odavno je zahvatila svjetska euforija. Legendarni vratar Napretka, Hajduka, Galatasaraya i reprezentacije Jugoslavije vjeruje da će momčad Dragana Stojkovića biti jedno od najugodnijih iznenađenja na vrhu najboljih svjetskih reprezentacija.
“Piksi je donio novu energiju i sada je to potpuno nova reprezentacija Srbije. Igrači su puni samopouzdanja i silno motivirani da u Kataru zabilježe najveći uspjeh u karijeri. Sve su to momci koji su stekli naviku pobjede i osvajanje trofeja u mlađim selekcijama Kostur momčadi čine članovi dviju slavnih generacija koje su u mlađim uzrastima osvajale europske i svjetske naslove, a sada je vrijeme da svoj golemi potencijal potvrde na najvišoj razini. Siguran sam da nas u Kataru očekuju sjajne utakmice i puno razloga za slavlje”.
Simović je na osobnom primjeru osjetio koliko rezultat na velikom turniru utječe na daljnji nastavak karijere: “Meni je debakl s reprezentacijom na Europskom prvenstvu u Francuskoj pokvario milijunski transfer u Englesku. Imao sam praktički završio svoju priču s Nottingham Forestom. Zainteresiran je bio i Tottenham, a kasnije sam saznao da je i slavni Elton John bio jako zainteresiran da me dovede u Watford. Sve je propalo i završio sam u Istanbulu. Tada nisam imao pojma da je bio potez u karijeri i da će Turska zauvijek ostati u mom srcu. U Galati sam ostavio neizbrisiv trag i stekao prijatelje za cijeli život. Da me danas pitate Engleska ili Turska ne bih imao ni najmanju dilemu. Otišao bih u opet mojoj braći Turcima, bez obzira što je u Engleskoj uvijek pet”.
Braneći boje reprezentacije, popularni Čoče dijelio je svlačionicu s brojnim zvijezdama jugoslavenskog nogometa.
“Meni su Stojković i Savićević pojam nogometnog majstorstva. Nažalost, nisam imao sreću biti dugo u reprezentaciji i igrati s njima u nekoliko utakmica. Oni su mi uglavnom bili protivnici. Na tom Europskom prvenstvu 1984 Piksi je tek ušao u A i odmah je pokazao da odiše karizmom i autoritetom, odmah je prihvatio odgovornost, sjećam se da je na debiju protiv Portugala zabio jedanaesterac kao da mu je to bio stoti nastup za reprezentaciju. Nakon toga zatresao je mrežu i protiv Francuske na završnom turniru, u pravom smislu riječi lider na terenu i u svlačionici. Međutim, jedan je igrač također imao neslućeni talent, ali nije znao kako ga iskoristiti.”
A to je?
“Baka Slišković. Kakav je to nogometaš bio, ljudi moji. Samo da je volio trenirati, bio bi Maradona. Ali došao je kod mene i kod Pešića u sobu i rekao ‘druže, ne ide mi se danas na trening’ , što da radim?” I onda mu damo ideju za ozljedu gležnja, tetivu, ozljedu koljena… On kaže ‘dobro, to će sigurno uspjeti’. Dva dana kasnije odlazi na utakmicu i to je pakao. Sjećam se pogotka protiv Stuttgarta iz slobodnog udarca, nitko na stadionu nije imao pojma da će s te pozicije moći pucati direktno na gol. To je tajna nogometnog genija, ostaviti bez daha jednom potezu. U Mostaru su ga voljeli ko boga. Izašao je iz auta u centru grada i ostavio ključeve u vratima. I onda cijeli Mostar vozi njegov auto po noći. Pitamo ga ‘Babo, jesi li ti normalan’. A on kaže ‘neka, neka voze, neće ga sigurno slupati’. Pravi švaler i nogometni velemajstor”.
