Home Kolumne Pored Vuka Jeremića Srbima u Hrvatskoj nisu potrebni neprijatelji…

Pored Vuka Jeremića Srbima u Hrvatskoj nisu potrebni neprijatelji…

785
1

„Ne smijemo zatvarati oči pred činjenicom da odnosi između Hrvatske i Srbije trenutno stagniraju. Ne mogu poreći da su kanali komunikacije još uvek otvoreni, ali su prazni”, ukratko je hrvatski presednik Stjepan Mesić rezimirao odnose dvije zemlje na konferenciji Igmanske inicijative, održanoj u Zagrebu ovih dana.

To je bilo dovoljno da se spodoba pod imenom Vuk Jeremić ponovo oglasi i uzvrati optužujući Hrvatsku za loše odnose dve zemlje potežući ponovo Kosovo iz rukava kojim zamahuje pred očima jadnog puka zvanog Srbi. „Hrvatska je priznala jednostrano proglašenu nezavisnost Kosova i u međunarodnim forumima i u SB UN najglasnija je u podršci kosovske nezavisnosti i primene odbačenog plana Martija Ahtisarija”, procijedio je Jeremić kroz zube.

Međutim, na tome nije stao. Prema njegovom mišljenju, Srbija je pokazala dobru volju za unapređenje tih odnosa, vratila ambasadora u Zagreb, što ‘hoće reći da je Zagrebu učinjena usluga povratkom Radivoja Cvetićanina na službu, a ne Srbima koji žive u Hrvatskoj, ili onima koji imaju hrvatsko državljanstvo i mjesto prebivališta u istoj zemlji.

Naravno, Jeremić nije propustio spomenuti tužbu za genocid koju je Hrvatska podnijela protiv Srbije, kao i da se imovina Srba i srpski kapital u Hrvatskoj ne tretiraju kao što se hrvatski tretira u Srbiji.

U obranu podgrijanih izbljuvaka koje je Jeremić izgovorio stali su i srpski mediji, već uobičajeno vođeni Večernjim novostima, koji na plastičnim primjerima ulaganja hrvatskih preduzetnika u Srbiju i neulaganja srpskih u Hrvatsku žele nametnuti sliku da su „jedino srpska vrata otvorena”.

Tako Novosti navode da su hrvatske kompanije do 2006. godine u Srbiju investirale 328,6 miliona eura, dok u obrnutom smijeru nije otišao ni euro. U svojoj gluposti i u želji da pokažu crno-bijelu sliku navode čak i imena potencijalnih ulagača sa srpske strane. „Sa srpske strane, led u Hrvatskoj pokušala je probiti porodica Karić. Željeli su sagraditi poslovno-stambeni centar u centru Zagreba. Ova inicijativa nije imala uspijeha, kao ni pokušaji Željka Mitrovića, vlasnika TV Pink. On je, naime, želio kupiti Croatija rekords, a za Novu TV ponudio je 30 miliona eura. Uspijeh je izostao. Iako je u suradnji sa Agrokorom pokušao investirati u Hrvatsku, Delta holding su također sačekala, zatvorena vrata”.

Bogoljub Karić, Željko Mitrović i Miroslav Mišković. Poznajući prošlost spomenute trojke bilo bi čudno da ijedna normalna zemlja prihvati njihovo ulaganje. To naravno ne znači da su motivi Hrvatske da odbije njihova ulaganja bili sumnjiva prošlost, kao ni da je Hrvatska zemlja koja drži do sebe i koja bi se mogla nazvati normalnom. Upravo njihova imena figuriraju kao jedini potencijalni ulagači, a ukoliko sličnih ima i sa hrvatske strane onda to nije problem otvorenosti, kako Jeremić i prateći medijski cirkus u Srbiji uporno pokušavaju predstaviti.

Ekonomski segment je ipak samo poslužio da se kockice odnosa dve zemlje poslože onako kako bi, u ovom slučaju, srpskoj strani odgovaralo. U pozadini još jedne epizode koškanja Srbije i Hrvatske, koja se u Beogradu predstavlja kao najniža točka u odnosima dvije zemlje, odigrava se još jedna zanimljiva ambasadorska bitka, a koja opet iza sebe ima kosovske primjese.

Negdje krajem kolovoza Hrvatska je za novog ambasadora u Beoradu imenovala Željka Kuprešaka, državnog sekretara za evropske integracije. Od tada je prošlo tri mjeseca, pa i više, a Beograd još nije dao pristanak za novog ambasadora.

Kako piše Globus, nije problem u samom Kuprešaku, koji važi za iskusnog i cijenjenog diplomatu, već se Srbija na taj način sveti Hrvatskoj, nestalnoj članici Saveta bezbednosti UN jer Neven Jurica, hrvatski predstavnik, ignorira srpske zahtjeve i njene sulude ideje. Nije ni Jurica biljka poželjna u svakom domu, riječ o stranačkom igraču (HDZ) čije imenovanje su osporavali mnogi, ali on u ovom slučaju ne predstavlja naš objekt interesa.

U međuvremenu, aktualni ambasador Tonči Staničić koji je svoje dane u Beogradu davno odbrojao – ali se taj posljednji dan poput Dana mrmota uporno odužuje – predstavlja svoje fotografije na samostalnoj izložbi…

Vratimo se nakratko na Jeremićevo siktanje. Ako je Beograd učinio uslugu Zagrebu time što im je ponovo poslao Cvetićanina kao svoju produženu ruku, zašto onda ne učini uslugu i sebi pa dozvoli smjenu ambasadora, uruči vjerodajnice Kuprešaku i na taj način pokaže dobru volju o kojoj uporno priča.

Mada je više dosadno ponavljati, otrov koji je Jeremić ovom prilikom ponovo procijedio kroz svoje zube najviše će djelovati na one u čiju zaštitu je navodno stao. Pored takvih zaštitnika i prijatelja, Srbima u Hrvatskoj zaista nisu potrebni neprijatelji. (iz Beograda Dejan Kožul)

1 COMMENT

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here