Postoje glumci i postoje likovi, piše Gordan Malić na svojoj facebook stranici.
Lik nekad preuzme ulogu glumca koji mu je utirao put. Skitnica na kraju ceste postaje Charlie Chaplin. Šutljivi Monsieur Hulot klimne glavom na ime Jacques Tati, a Terminator tijelom i duhom živi u inkarnaciji Arnolda Schwarzeneggera koji je privremeno nešto drugo, naprimjer guverner Kalifornije. Draž Katalenić – Dudek nije mogao postati nitko nego Martin Sagner, lik iz HDZ-ovih reklama.
Uvjet za sigurnu besmrtnost je da te pojede vlastita rola. Nitko nije podnosio tu kaznu kao Milan Gutović Lane ili Srećko Šojić, lik iz jugoslavenske farse koja se raspala u pojedinačne perspektive svakog postjugoslavenskog društva.
Kada su se prvi put pojavili na sceni u komičnim međuigrama, da razbiju kazališnu monotoniju srednjovjekovnih misterija, da ismiju i uvrijede, glumci u farsama nosili su karakterne maske šarlatana, lijenčina, pedanata, svadljivaca. Tijekom vremena odbacivali su krinke i pojavljivali se kao pretjerani, svima prepoznatljivi likovi koji su ključ za razumjevanje društvene stvarnosti. Svećenici, političari, seljaci, advokati ili činovnici.
Maska Milana Gutovića nastala je na predlošku Chaplinovog brka i jugoslavenske utopije o socijalizmu po mjeri neizbježnog malog čovjeka koji sanja da bude „kapetan na Belu Lađu“ i tom utopijom da upravlja do njenog potonuća. Šojić nije predstavnik političke ni činovničke klase, iako je i jedno i drugo. On je “narodni sin”, populist preko kojeg narod po tko zna koji put pokušava da uspije i stekne društvenu moć nad građanskom klasom. I kojeg zato biraju za rukovodioca, pa zastupnika, ministra… Možda se osamdesetih činila trivijalnom, ali danas je uloga Srećka Šojića predodređena da traje, kao da je napisana od nekog genijalnog Brechta ili Nušića.
U stvari, uglavnom je osmislio Lane. A onda desetljeće, dva, tri poslije, i osvijestio do kraja:
„Nije taj Šojić napredovao nigde, on nema alata da bi napredovao. On od alata ima samo izdaju, prevaru, trik, krađu, lopovluk i slično. To je njegov mobilijar. Sa tim alatom on ne može da napreduje, ali može država u kojoj živi da propada. Ovo što možda liči na napredovanje Šojića zapravo je propadanje sredine u kojoj svi živimo. Onoliko koliko država i narod tonu više, to će Šojići biti sve veći i veći, dok na kraju ne stanu na čelo države ili su već stali. Ukrali su ličnost od Šojića, a odelo ukradu iz nekog modnog časopisa. To pokušava i Šojić, ali ne uspeva, pa deluje smešno. Međutim, to smešno je sada moguće.“
Genijalno je to rekao. I odglumio. Bravo, i počivao u miru!
