Home Najnovije “PRSTOM U OKO” NENADA BUNJCA: BOŽIĆ SE VRATIO DA BUDE BLAGDAN

“PRSTOM U OKO” NENADA BUNJCA: BOŽIĆ SE VRATIO DA BUDE BLAGDAN

1482
0

Božić je u mojoj obitelji uvijek imao kontroverzan status, a cijela moja generacija, odrasla u socijalizmu, a sazrela u demokraciji, prema njemu je imala dvojak odnos koji se može svesti na sintagmu “dani obilja & tlake”. Kako je neki PR Komunističke partije pronicljivo propagandno skrojio, 22.prosinca, netom prije Božića, slavio se Dan Armije koja je nesalomljivo skršila kičmu fašizmu i povijesne li ironije, “predstavljala temelj naše sigurnosti”. Testirala se vjera naroda u ciljeve revolucije na dane slave jednog od najvećih revolucionara u povijesti čovječanstva, Isusa Krista iz Nazareta.

BOŽIĆ JE, A NIJE

U obitelji, taj predblagdanski šušur pečenja kolača, pribavke mesa i dobrog vina, na kratko bi prekinulo peglanje tamnoplavih odijela, štofanih hlača, konfekcijskih bijelih košulja s dugim kragnama i smiješnih uskih kravata, kako bi se na prigodnoj svečanosti u Radničkom domu dostojno proslavio Dan Armije. Kao djeca mrzili smo učenje dugih recitacija u dane praznika, rano buđenje i beskonačne govore starijih koji su se izmjenjivali kao na pokretnoj traci. Otac, vojni pilot, za vrijeme govora šaptom bi dogovarao šahovski turnir u obližnjem Sindikalnom domu gdje je kava koštala dinar, rakija & pivo tri dinara. Partija je znala kako ih ljudi baš ne doživljavaju, ali pomno je pratila tko plješće i tko revolucionarnije drži govor.

Za to vrijeme, tradicionalna, kršćanska frakcija obitelji pomno je planirala Božić, vrtjela sumnjičavo glavom nad ogromnim količinama hrane – ne dao Bog da tkogod dođe u puste sate, a nema više pečenja – te uređivale jelku, postavljale lampice, ukrase i svijeće. Žene su svojom brižnom prirodom skrbile o zajedništvu i sreći obitelji. Ipak, pitanje svih pitanja je bilo “hoće li se ove godine moći upaliti svjećice na boru na Badnjak?” Jer, prošle godine su žbiri nenajavljeno brojali prozore u kojima su gorjele svjećice i kad su zaključili da je broj “klerofašističkih elemenata u porastu”, Bogdanović je izbačen iz Partije, supruga ostala bez posla kuharice, a sin pozvan u vojsku. Božić je bio opasan blagdan.

Kao djeca, svi smo bili svjesni tog nadnaravnog osjećaja tajnosti blagdana koji bi pomirio mog oca, stričeve partizane, Sartrea, sedam ofenziva i Mao Ze Donga s bakom, Hrvaticom sa Širokog brijega, majčinskom podrškom “Sili koja nas rađa i drži živima”, tradicionalnim običajima i Isusom Kristom. Jedino je i tada, kao i sada, Međugorje bila prijeporna tema, a nama je bilo jedino stalo da prođe sva ta tlaka, da otac ne progunđa kad se baka prekrsti prije božićnog objeda, pa da prionemo na sve dostupne slasti blagdana. I iz tog okruženja nepomirljivih napetosti koje bi stvorile blaženo ozračje, vjerojatno smo pokupili tu dvojnost doživljaja Božića, ameni kao “ćaćinom nekrstu” i “babinom ministrantu” (kako su me častili baka i otac prelamajući međusobni prigušeni animozitet) taj blagdan bio je nepoderiva platforma za svu buntovnost, cinizam i hedonističku ravnodušnost koju smo u budućnost gajili prema njemu.

NOVI, JOŠ NOVIJI BOŽIĆ

U Lijepoj našoj suverenoj, užasavali smo prvih poratnih godina kad se Božić pretvorio u nacionalistički kič, crkveno euharistijsko svršavanje u javnosti i blagdan pravovjernih. Mise su se održavale u vremenskom trajanju nekadašnjih partijskih sjednica, časni preobraćenik – generalni direktor tvornice olovnih kuglica koji je godinama o radničkom trošku prašio Radojku iz računovodstva u Kuparima – naslikavao se u “Gloriji” ispod trobojnice veličine Poljuda i križa u gro planu, s trojicom kršnih sinova, vremešnom majkom i suprugom s plavom pundžom. Način na koji se slavio Božić pomno je praćen, kao i nekadašnji pljesak sitnih partijskih aparatčika. Prezir moje generacije došao je do vrhunca, u te dane redovito bi imali “temperaturu” kako bi izbjegli slinjenje s mrskim članovima šire obitelji i licemjerstvo na entu. Božić nam još nije bio suđen.

No, hvala Bogu, uvijek može biti i gore. Prolaskom milenijske godine, hrvatskim otkrićem revolving kartice i života na dug, Božić se pretvorio u festival konzumerizma, bjesomučne shoppinge, naganjanje i proganjanje “idealnog Božića” u kojem je isključivo bilo mjesta za Rudolfa, ružne pulovere, VIP-ove reklame, paranoju jesmo li zaboravili nekom kupiti dar i bespoštednom grižnjaku kad shvatimo koliko smo para bezveze utukli. Žene su padale u nesvijest od umora dok su pokušavale navući haltere, muškarci su čekali ponoć da se na miru napiju, a mulci paradirali s novim tabletima. I tu smo vjerojatno dosegli antiklimaks, kad se euforija pretvorila u ništavilo poput sagorjelog papira, a kapitalistički Grinch svima ukrao čak i blijedu uspomenu stvarnog Božića.

BOŽIĆ KAO MJERA ČOVJEKOLJUBLJA
anja&bunjacIpak, nedavno sam odveo dragu, vječno zaljubljenu u blagdanski šušur, na Advent u Zagreb. Gradonačelnik Milan Bandić počastio je Hrvatsku proračunskim novcem i stvorio blagdanski ugođaj na koji hrle iz svih krajeva domovine. Ljudi pažljivo biraju apoene novčanica, ali kupuju ukrase, drangulije, igračke, u izmaglici vlastitog daha i kuhanog vina časte se međusobno dobrom voljom i velikodušnošću. Ispod osvijetljenih borova, rade se selfiji nasmiješenih parova & obitelji, ljudi su unatoč gužvama ljubazni, djeca strpljivo čekaju red na Djeda Božićnjaka i samo nedostaju Pčelica Maja, Pavo i sretni Kalimero da upotpune idilu. Učinilo mi se u jednom trenutku kao da je Božić poprimio prvotnu svrhu, da pomiri ljude u trenutku kad se slavi život jednog od najvećih simbola čovjekoljublja i pravednosti, da nam pruži povod da iskažemo dobrotu potisnutu grubošću života i oprostimo svima, pa i sebi na počinjenim pogreškama. Trenutak kad svi dobijemo mogućnost za novu priliku da krenemo ispočetka u životu i pretvorimo Božić u mjeru čovjeka. Naravno, možda je konzumeristički Božić izgubio bitku jer jednostavno nemamo dovoljno novaca, možda je politički Božić izgubio nešto od svog vrištećeg kiča jer su se ljudima otvorile oči, a možda se moj cinični Božić povukao pred zrelošću čovjeka spremnog da bezuvjetno voli. No, došao je i taj dan kad više nije samo isprazan blagdan nego je sasvim moguće da se spontano pretvorio u svetkovinu života dobrih ljudi. A ja sam čvrst dokaz da se božićna čuda događaju…

O autoru:

bunjac“Suviše čudan da bi živio, suviše čudan da bi umro. Ratovao, pisao, trošio & ljubio. Istraživački novinar u doba dr. Tuđmana i dr. Ivića Pašalića za “Novi list”, “Feral Tribune” & co., proganjale su ga obavještajne službe, bio je udarna vijest u Dnevniku HRT-a, pokušali su ga oteti, zataškati i zatvoriti. Pobjegao u umjetnost i ignorirao budale. Svejedno & unatoč svemu, sve preživio i vratio se jači nego ikad. Najkontroverzniji novinar koji je hodao ovim prostorima za Rijeka Danas piše kolumnu “Prstom u oko”. Let 3 mu je oteo bolji naslov.”

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here