Budim se. Četiri sata ujutro je. Pred sat vremena sam zaspao napokon nakon 2 sata češanja, svrbljenja ili kako to već hoćete nazvati. Muhe, komarci i ostale živine su nesnosne. Ali nije to nagore. Najgore je što ne možete protegnuti noge. Niti malo. Položaj fetusa je neminovan. Marino je zaspao i pokušavam ispružiti nogu pod kutem od nekih 150 stupnjeva pored njegove glave. On je osjetljiv na te stvari i bitno je da se ne probudi. Zato smo mu i nadjenuli nadimak Dezinfikovani. Moja noga se nije prala nekih četiri dana, kao ni njegova ili Alexova, ali ipak se trudimo zadržati neku osnovnu higijenu. Znate kako to već ide, vlažne maramice all the way. Btw. Dok ovo pišem Alex je upravo fulao na raskrižju prema Samari od Saratova i sad je napravio još jedan u nizu bilijardi prekršaja koje smo dosad napravili kako bi ostali živi na cesti i napredovali k ostvarenju našeg cilja. Rusi ne mare – mi ne marimo. No gdje smo stali? Ah da… Higijena. Nema toga previše. Opsesivno kompulzivni Marino održava higijenu zuba svakodnevno i to nekad više puta dnevno što shvaćaju i trenutno se smiju svi koji ga znaju, ali za mene i Acota se to svodi na normalnih jednom dnevno ili u dva dana. Higijena na ovakvom putu se svodi na bocu vode, vlažne maramice (vrlo korisne), četkicu s pastom za zube. Ali budimo realni… I bez toga se može. Kada provodite 24 sata skoro u limenoj kanti (trenutačno se pitam smrde li to njoj kočnice ili je nešto izvana dok Alex budno prati cestu i ne prelazi pola gasa.) onda shvatite da nije to ono najbitnije. Postoji neki tajanstveni i tako prizeman gušt biti zamazanih ruku od motora i mijenjanja gume. Na taj neki čudan način postajte povezani s autom. Vi ga hranite on vas vozi. Simbioza, ništa drugo. Arti je specifičan svat. Kao i svaki Yugo, custom made je. Broj šasije ne znači ništa doli činjenice da mu je netko na pokretnoj traci udijelio ili oduzeo djelić koji vam može ili ne mora značiti puno. Barem po onom što smo mi čuli. Naš Arti dosad opravdava renome svakog poštenog automobila. Troši niti 8 litara na 100 km što je za nas tri konja i prtljagu koju vučemo i više nego dobro. A pritom „letimo“ 100 – 110 kms. Nismo rekli da smo Artiju jučer promijenili cipelu. Pukla mu je guma nasreću negdje usred Voroneža. To je bio show i pol. Čim sam izašao van i skužio gumu pomislio sam na rezervnu. Ali problem. Odn izazov (Hvala Dina). Gdje je dizalica?? Dizalice nema jer je nismo uzeli. Ok znam gdje se nalazi rezervna, ali dizalice nema. Staje neka žena u terencu do nas. Ja se već ponadao da će nas pitati treba li nam pomoć, a ona nonšalantno izlazi iz auta i pita nas upaljač. Alex joj pruža, a ja u pitam za dizalicu. Svaki auto ima dizalicu zajedno s rezervnom gumom danas. Svaki. Ona meni „otvečajet“ (odgovara) da nema. Ja joj govorim da sigurno ima jer svaki auto nema, a ona sliježe ramenima, sjeda za volan s upaljenom cigaretom i odlazi. Ma jeli prošla minuta, ne znam, ali nakon nje dolazi drugi terenac i lik s obitelji nas pita za smjer. Osjećam se k’o semafor… Ili putokaz u najboljem slučaju. „Izvinjite. Jest u vas kran?“ pitam ja, a on meni ljubazno i od srca da sigurno nije jer njegov auto to nema. I odlazi… Mi gledamo ko tri tuke na mjestu pokošeni dozom nepravde i prevare za koju ne možemo razjasniti jeli slučajna ili nije. Glupost. Ok. Ajmo sagledati situaciju. Za svai slučaj dižem haubu i vadim rezervnu gumu. Odvidah zaštitu za karoseriju od gdina. Filčića. Kadli ono ispod nje što? Dizalica. E tako je. Vadim ju van i sad kreće preispitivanje. Po svoj logici „štanga“ bi trebala biti okrenuta suprotno od ovoga što je sad jer inače neće moći diguti auto. Jaooooo kakva agonija majko moja. Pola sata se čudimo, šaljemo iz ruke u ruku tu j…nu dizalicu i sužavamo nedoumicu na dva pitanja: 1. Jeli zaista vrla Jugoslavenska proizvodnja zaj…la dizalicu pa krivo namjestila tu štangu ili smo 2- Mi budale. Nekako mi je draže vjerovati u ovu drugu varijantu jer ta barem ostavlja prostora za nadu da ću se kroz narednih par trenutaka opametit i skontat foru dizanja Juga. Odjednom Alex shvati da imamo uputstvo za korištenje Juga pri ruci. Joj ljudi zaboravio sam Vam reći koliki je to blagoslov, ta mala knjižica ljubičastih mekih korica koju sam ljubomorno čuvao cijeli život nikad ne znajući točno zašto. Zaista… Cijeli svoj život sam ju gledao. Ta knjižica je od mojih malih nogu otkad smo prodali Juga prelazila od jednog ormara do drugog i to ne namjerno već vještim skrivanjem ispod cipela pokojnog nonota ili tako nečeg za koje sam znao da ih stari nikada neće vaditi do sljedeće „racije“ ormara. Svakih par godina zbilo se upravo to, a ja sam (istini na volju i između ostalih stvari), nalazio na tu knjižicu i skrivao je u druge kutke sobe. Toliko sam navikao na njenu običnu, beskorisnu prisutnost da sam skoro zaboravio je uzeti kad sam ju 2 dana prije puta ponovno ugledao tražeći čavle za sliku na dnu pljesnivog ormara na balkonu. Ej… Kako smo mi bili sretni kad smo se nje sad sjetili. I još jednom prije par dana kad smo mijenjali osigurače jer nam je crkao radio. To je onaj moment koji možda razdvaja vjernika od ateista ili čega već. Ja tu (I na još brojnih mjesta tipa kad nismo uspjeli naći mehaničara u Beogradu da nam promijeni amortizere unatoč činjenici da je svaki peti auto Yugo, a kasnije smo zbog toga izbjegli nemire u Turskoj) kažem da nam Bog pomaže i neka viša sila nas štiti. Bog, Budha, Jahve, Alah… Kako već hoćete, koga uostalom briga. Nešto/netko/mi svi/ja. No zaista, sve dosada je ispalo baš tako. Svaki naš izjalovljeni plan se kasnije pokaže kao još bolji ishod. Možda je to moj optimizam, ali… Opet. Koga briga? Yugo uputstva su zakon i odvela su nas na parking od pumpe koji je bio udaljen nekih 50 metara preko ceste (Nota bene gdje nam je pukla guma, a ne u nekoj pustoši koja je 95% svih puteva kroz Rusiju) i tamo smo upoznali tako dobroćudnog vitalnog starca koji nam je za razliku od drugih neljubaznih Rusa vratio vjeru u ljude. Skužio sam i princip dizalice čitajući uputstva tako da smo vrlo brzo digli auto, našli gedore i zamijenili puknutu gumu „novom“, rezervnom koja je starija od nas samih ( 30 godina) i nastavili dalje. Na Lukoilu pregledavamo tlak zraka i aparat ne radi. Pitam radnika na pumpi postoji li obližnja pumpa gdje to mogu učiniti, a on meni govori kako je najbliži Lukoil za 17 km i kako je blizu vulkanizer (rus. Šinomontaž) i kako nam ih on može pregledati. Kako je bilo kasno dosta njih nije radilo, a drugi dio vulkanizera je bio prosto neljubazan, tražili smo neko vrijeme „šinomontaža“ koji nam može napumpati, a možda i zamijeniti gume. Naišli smo na jednog po uputstvu nekih netom upoznatih kamiondžija i tamo upoznali dva luda rusa čiji je auto bio na popravku i vlasnika auto remonta i šinomontaža. Vlasnik je ponosno izgovorio pune tri riječi engleskog koje je znao pred svojim prijateljima i odlučio nam pomoći. Napumpao je sve gume, a ostala 2 rusa su bila vrlo pričljiva. Ime jednoga je Murat i on je musliman koji ne pije, a drugom Gera koji je pravi rus. Uzeo je ponuđenu rakiju i na eks ispio skoro 3 deca. Luđak. Ima i snimka tu negdje, pogledajte. „Mi braća Slaveni, najbolja rasa na svijetu!“ Jest, jest Gera… Pomalo samo. Okrene se prema Alexu onako pijan i skonta njegove uši ukrašene naušnicama i kosu u dredlovima i konstatira „Mi takoi liudi bijem zdjes v Rusije! No ti gost i tibja (zaboravih ruski sad) nitko ne smije ni dlaku s glave skinuti!“ A kako bi i mogao kad je zapetljana? 😛 šaaaaalimo se. Ee naš Gera. Slika i video pali i nastavljamo dalje u bespuća Rusije prema kasnijem Saratovu gdje ćemo prespavati i probuditi se ujutro u ovoj agoniji u kojoj sam počeo i pisati ovaj tekst.
Tako je sve to i krenulo. Danas je ravno 3 noći da smo spavali u Jugu. Možete li vi ti zamisliti? Nas 3 tukca spavamo na 2 i pol metra kvadrata? Nije baš najsretnija okolnost jedla? Od Ukrajine točnije. Od zadnjeg javljanja smo prošli sve i svašta. Došli smo u L’viv, gradu pod zaštitom UNESCO-a, ako se ne varam koji zaista drži opravdano taj status i koji je tako naprosto predivan. L’viv je nekada pripadao Poljskoj, a sada je u sastavu Ukrajine i njime se šeću svi narodi i narodnosti. Osjeti se nekako ta multikulturalnost. Bez ikakvog saznanja gdje ćemo spavati ja se odlučujem za silazak u centar što se i uvijek radi u tim okolnostima i tražim hostel u kojem sam bio s grupom ljudi u kojem sam bio pred četiri godine isto po mraku. Naravno, nismo ga našli, ali smo došli u centar i krenuo se raspitivati. Našli smo neki hostel, probudili nadzornika i na vrlo vještom englesko/ruskom uspjeli isposlovati 3 kreveta u 1 ujutro. Fešta! Ubacujemo torbe, Alex odlazi spavati nakon kratke meditacije, a Marino i ja nastavljamo meditaciju uz C2H5OH u složenici rakije. Pridružuje nam se jedna mlada Ukrajinka koja nedugo zatim objašnjava Marinu razliku između ljubavi prema svojem momku i čina ženidbe. Ne… Nije završilo tako kako bi mnogi zamislili, ali smo saznali dosta stvari koje prije nismo znali. Točnije, po svom prijašnjem iskustvu sam pretpostavljao. Ne bi htio nikoga uvrijediti, ali dobili smo dojam onakav kakav nam je predstavljen – ovdje se dobro gleda i razdvaja novac i mogućnost dobivanja većeg standarda života od „puke“ ljubavi i zaluđenosti. Takav turizam ovdje nije rijetkost. Dva Engleza koja smo kasnije upoznali u Kyivu svoje vrijeme provode u Ukrajini upravo zbog toga. Međutim, ljudi su sjajni. Jako ljubazni premda na prvu mogu izgledati dosta hladno. Po našem iskustvu bitno je samo tko će se prvi osmjehnuti, a druga strana automatski prati. Nakon toga sve je moguće. Barikade i zadrške padaju jedna po jedna. U razgovoru s njima shvatite koliko je težak život u Ukrajini, ali oni time ne opterećuju nikoga. Barem nas nisu. Dapače… Život ide dalje. Ljudi hodaju ulicama sređeni od glave do peta (ljepši spol pogotovo), jede se u restoranima, odlazi u kazališta i drži do kulture… Na neki način su posvećeniji kulturi nego mi. Barem sam ja dobio takav dojam u svoja dva puta što sam posjetio Ukrajinu. Hostel „Roots“ u centru Kyiva nam je bio sjajno iskustvo. Žurili smo se istina i nismo uspjeli provesti u Kyivu više od 24 sata, ali bila su jako kvalitetno ispunjena obilaskom grada, spavanjem, ljenčarenjem i druženjem i dijeljenjem rakije s ostalim gostima hostela, upoznavanjem ljudi itd. Zapravo, ostavili smo takav dojam da su nas svi gosti i administracija hostela ispraćivali dobrih 45 minuta dok smo mi pripremali sebe i auto za put. Zaradili smo puno mahanja, želja za sretan put i još sretniji povratak. Tu je i nastala ona slika koju je postavio naš novostečeni prijatelj Danil koji je slučajno šetao ulicom i zbog puke znatiželje se odlučio upoznati s ljudima dovoljno čudnima da se voze diljem svijeta u tako malom, smiješnom autu. Ne budite bedasti, Arti nije smiješan!
Kyiv, hvala ti na svemu i s oduševljenjem čekamo da se vidimo opet za mjesec dana!
Ostatak puta do granice s Rusijom je prošao relativno dobro. Ceste su loše. Strašno loše i dobro je da smo zaribali auspuhom samo par puta. Btw. Moramo nešto učiniti po tom pitanju jer slizani smo za pod ko neka sportiva od auta. U gradu koji se zove Sumi smo naišli na jednog simpatičnog policajca koji nam se nasmješio i mahnuo nam, a ostali ljudi su izgledali kao da ih sigurna smrt čeka svaki tren. Ružno zvuči, ali blijeda lica, tupi i letargični pogledi te klonuli stav se ne mogu bolje opisati. Spavali smo ovdje na nekoj pumpi kada smo došli noć prije i dočekale nas puste, sive i mokre ulice, a ujutro smo se probudili u podne. Čak se nismo ni loše naspavali moram priznati. Probudila nas je čistačica pumpe i pitala nas novac kad nas je već „pustila da spavamo jer ne bi baš smjeli.“ Nema veze, bila je dolazi i jako simpatična, ali nije htjela da se slikamo s njom. Glupi turisti mislim si… Ne bi ni ja htio.
Granica. Znate koliko je sati kada u jednom momentu shvatite da jedina poveznica između Rusa i Ukrajinaca koju smo mi zapazili je ta da im je naš Arti nevjerojatno smiješan. Izaziva oduševljenje i salve što iskrenog, što ciničnog smijeha kud god se pojavi. Pazite, mi izgledamo toliko smiješno da nas jedva pregledavaju. Jedva! Svaku granicu smo prošli lišo dosad. Vjerujte mi da smo mogli švercati što god nam je srce htjelo. Ok možda ne štogod jer ukrajinski i ruski policajci koriste pse za otkrivanje narkotika. I kao da im je to jedina briga nakon trećeg pitanja „Narkotiki, marihuana??“ ja se nasmijem i odgovaram da ne bi baš riskirali cijeli put radi takve gluposti, a policajac odgovara osmjehom i konstatira kako smo pametno već sve popušili do tu i čestita nam. 😀 hahahah ne. Nismo pušili nit smo što uzimali za glave koje se pitaju. Rakijom, pelinom i orahovcem protiv droge! Kakav je tek smijeh bio kad smo ugledali tog ukrajinskog psa tragača. Hahahahhahaha isprva smo mislili da je riječ o jednom od brojnih lutalica što viđate uz cestu, ali ispostavilo se da nije. Taj mali slatki mješanac je nešto najsmješnije što sam vidio. Prejako. Uzgred rečeno, Rusi koriste buldoga. I jednu pudlicu. 😀 No dobro. Na ukrajinskom dijelu granice smo proveli dobrih sat i pol, a na ruskoj strani još boljih 4 sata. Ukrajinci su nam izbrisali slike i video s granice jer je policajac skužio da snimamo. Bila je tu frka skoro nastala, ali sam im mrtvo hladno objasnio da smo mi novinari koji prate rally i koji imaju dopuštenje za snimanje, ali ako im smeta da se možemo dogovoriti da izbrišemo neke snimke. „Autorizacija??“ Nemamo autorizaciju jer nam nije potrebna, ali to smo zaista mi. Tko bi još išao svijetom s ovim autom i kamerom u ruci? Provala smijeha i idemo dalje. Omekšali smo tvrda policijska srca i digli osmjehe na lica policajki te nastavili put. 200 metara ničije zemlje i eto rampe. Niti jednog auta nema. Samo mi. Tamo valjda nitko ne prelazi granicu ili barem ne sad. Kasnije se ispostavilo da to nije tako jer je nastala velika gužva sat vremena nakon nas. Prolazimo prvu i stajemo na drugoj rampi. Policajac nam dolazi i govori nam izađemo. I sad je tu bilo svega i svačega, ali najbolji dio je bio kad nas je jedan policajac pozvao da dođemo s njim u obližnju zgradu. Bio je vrlo ljubazan. Čak i preljubazan. :O „Što radite tu? Gdje idete? Kako ste došli? Što inače radite u životu? Čime se bavite? Kako ste? Što ste završili od škola? Zašto imate tu vrstu vize? Itd. itd, ali sve kroz nonšalantan ton usputnog razgovora na kavi iz dosade. Došao je drugi policajac i pozvao mene u drugi dio zgrade jer znam nešto ruskog. Sad tu kreću detaljnija pitanja. Kako ti se sviđa u Rusiji? Što ti se najviše sviđa? Odgovaram žene naravno i razblažujem situaciju. Pitam ga hoće li rakije (To smo pitali apsolutno svih neovisno o profesiji i poziciji.) on kaže da neće jer radi, ali možda kasnije. „Ali ne smijete nositi puno alkohola sa sobom preko granice.“ Ma ne nosimo već samo za degustaciju malu bočicu i uspostavljanje dobrih odnosa. Sat vremena prije – „Što su ove boce ovdje?“ „Voda, voda… Za darogi. (put)“. Sad kreće apsurdnost granica. Formulara milion. Jedan policajac me pita znam li ruski, ja bojažljivo odgovaram da znam malo, a on mi se nasmješi mješavinom pakosti i sažaljenja i uvali mi 4 obrasca. Svi na ćirilici. Ja to ispunjavam, vratim, ispunim, vratim prvom na kojeg naiđem. Zašto da se pravim pametan? Oni me ispravljaju, čupaju se za kosu i prigovaraju nešto, a moj izraz lica je zakovan u tupi i naivni pogled i ljubazan smješak. Body language – Ja sam ovdje i ne znam kako sam tu došao, ni otkuda, ni gdje. Ta metoda zaista najbolje prolazi. Kad sam se htio praviti pametan dobio sam samo ignore, ali kad im pušeš za vrat nekako te se moraju riješiti. Papiri na sve strane. Uzeo me jedan policajac pod svoju ruku i odveo da mi napiše cijeli obrazac sam. Ja sam ga prepisao i odnio ga drugom policajcu koji se počeo čupati za kosu i plakati „Njet, njet, njet!“ Bez zafrkancije u jednom trenu sam vidio suzu. Ja se i dalje smijem i govorim „A šta ću. Nje znaju, mnje žal.“ I sad čuđenje. Vratio mi je papir da ga opet prepišem jer sam na jednom mjestu stavio zarez, a ne točku. I to je prvi put. Sve skupa sam tako letio par puta. I nije se on meni osvećivao jer je 70% papira na kraju ispunio sam, a mene je samo pitao potpis. „Ja sam ti ispunio ove dosad, ali ti ćeš morati ovaj sam!“ strogim i rezolutivnim glasom govori, pogleda mene i moj začuđen izraz lica, uzima papir, opsuje i ispuni i njega. „Hvala, doviđenja!“ Zagrlim policajca na njegovo čuđenje i kažem „Vi očenj haroši čelovjek, on krasivi čelovjek!“ jednoj skupini čeških motociklista koji su ga nešto pitali. On odmahne rukom i potjera me. Ali vidio sam mali smješak i da mu je bilo drago. Ruska policija – kraljevi, ali birokracija… Ne znam, ako se uopće može usporediti s našom. Naša je spram njihove šetnja po parku. Ma dobro. Nećemo pretjerivati. Tu su negdje. Sve skupa granice su nas izmorile, ali sve je prošlo dobro.
Ovdje završava prvi dio izvještaja iz Ukrajine i Rusije pošto se naš Sir Oliver raspisao i sastavio izvještaj od približno 5 400 riječi što smatramo da bi bilo previše i našim najvjernijim fanovima. Čitamo se uskoro u drugom nastavku!
