Mozaik

Rade Šerbedžija: Zašto smo Lenka i ja napustili riječko sveučilište

Rade Šerbedžija: Zašto smo Lenka i ja napustili riječko sveučilište

Bez pravog odjeka u javnosti prošlog mjeseca ostala je vijest da je ovogodišnji dobitnik nagrade ”Mary Pickford”, koju već dvadeset i tri godine zaredom dodjeljuje Međunarodna novinarska akademija u Los Angelesu, naš proslavljeni glumac Rade Šerbedžija.

Pa i nakon svečanosti u hotelu Mondrian na Sunset Boulevardu, gdje je Šerbedžiji uručena ova značajna nagrada – a koju su prije njega primili velikani filma kao Rod Steiger, Alan J. Pakula, Ford Francis Coppola, Maximilian Schell, Karl Malden, Jodie Foster, Susan Sarandon, Michael York, Terence Stamp – hrvatski su mediji reagirali šutnjom.

Razmišljajući o tome do koje smo mjere spremni preuveličavati neke skromne dosege, a zanemarivati stvarne, postala sam svjesna kako je bez ikakvog odjeka prošao i važan događaj na riječkom Sveučilištu, gdje su Rade Šerbedžija i njegova supruga redateljica Lenka Udovički prije osam godina pokrenuli Studij glume i medija, a s početkom ove studijske godine – napustili svoj projekt.

Sav rad i entuzijazam nestao je preko noći, a da se nitko, baš nitko javno nije upitao: Zašto?

Zanimalo me što o tome kaže Rade Šerbedžija, trenutno u Los Angelesu!

Na moja pitanja o razlozima odustajanja od riječkog Studija glume, o dodjeli nagrade ”Mary Pickford” u Hollywoodu kao i tome što trenutno radi u Los Angelesu, a što priprema za ljetnu sezonu Ulyssesa – odgovorio mi je brzo. I u dahu, piše Svjetlana Hribar za Autograf:

”Lenka i ja smo s našom djecom došli u Rijeku prije osam godina na poziv tadašnjeg rektora Sveučilišta u Rijeci Pere Lučina da osnujemo Studij glume pri Sveučilištu. U skromnim uvjetima, jer nismo imali ni doličnih prostorija, ni nastavnog kadra, održavala su nas samo obećanja da će se stvari popraviti i srediti.

Međutim, godine su prolazile, a ništa od obećanog nije ispunjeno.

Doduše, postojao je projekt za izgradnju suvremenog Kulturnog centra na Kampusu, (na čijem smo završnom dijelu i aktivno sudjelovali predlažući neke promjene u projektu velike kazališne dvorane po uzoru na dvoranu ZKM-a, najboljeg suvremenog kazališta u Hrvatskoj), no na kraju se, u nedostatku novca za kulturu – odustalo od tog projekta.

Nastavili smo raditi u malim učionicama s užasnom akustikom i nedovoljnom veličinom za prave studentske vježbe, a ni jedno radno mjesto za stručne nastavnike scenskog govora i glume, koji su nam bili prijeko potrebni, nije otvoreno.

Unatoč svemu, zajedno s malobrojnom ali hrabrom nastavničkom ekipom, a uz svesrdnu pomoć vanjskih suradnika – Staše Zurovca, Valnee Žauhar i Nigela Osbornea – Lenka i ja smo uspjeli pokrenuti i održavati vrlo zanimljiv Studij glume, na kojemu se, između ostalog, predavao i scenski govor na engleskom jeziku!

Uspjeli smo, naime, dobiti pristanak velikog američkog profesora Arthura Lessaca da nam njegovi suradnici s američkih sveučilišta dolaze i uz skromne honorare održavaju nastavu za studente u Rijeci.

Prije tri godine priključeni smo Akademiji primijenjenih umjetnosti i to je na početku izgledala dobra zamisao! Tadašnji dekan Akademije prof. Josip Butković bio je zainteresiran da se problemi Studija glume počnu rješavati, ali nažalost, on je otišao u mirovinu, a naslijedila ga je izvjesna prof. Linardić, potpuno neupućena i nesposobna da razumije probleme našega Studija.

Osim toga pokazala se i nesklonom svemu onome kako smo Lenka i ja željeli voditi i uređivati taj studij. U našim nesporazumima s dotičnom dekanicom nismo dobili ni pravu podršku nove rektorice Snježane Prijić Samardžija i naše odustajanje od Studija glume na riječkom Sveučilištu – bilo je neminovno.

Žao nam je naših studenata s kojima smo lijepo radili i u tim neviđeno siromašnim uvjetima postizali i zavidne rezultate, ali u ime nekog morala i pravde nismo mogli pristati da primimo novu klasu studenata. To bismo već i ranije učinili, ali smo željeli da ova generacija naših studenata uspješno završi barem taj prvi stupanj od tri godine.

Valja reći da nismo dobili pravu podršku ni od gradske uprave. Iako ne mogu reći da nam je gradonačelnik Vojko Obersnel bio nesklon, ali bilo je očito da nismo na listi njegovih prioriteta. Upućivao nas je na pročelnika Odjela za kulturu Ivana Šarara, koji baš i nije imao razumijevanja za naše probleme, a ni pravog interesa da nam pomogne. Njegovi prijedlozi za eventualne prostore gdje bi se mogla odvijati nastava glume – bili su potpuno neadekvatni.

Jedinu konkretnu pomoć dobili smo od župana Zlatka Komadine, koji je zajedno sa suradnicima (a i uz posredovanje tadašnjeg rektora Pere Lučina) uspio iz fonda Županije izdvojiti za Studij glume 200.000 kuna godišnje, bez kojih bi on već odavno bio ugašen.

Ali ono što je glavno pitanje Studija glume u Rijeci nije moje i Lenkino odustajanje od toga projekta, nego pitanje treba li Rijeci kao gradu profesionalna škola za kazališnu umjetnost?

Čini se da su ljudi koji rukovode kulturom grada zaključili da im takav studij ne treba, jer iziskuje nove troškove u situaciji kad novaca nema.

Sav novac s kojim oni u gradu raspolažu za kazališne aktivnosti odlazi u HNK Ivana pl. Zajca, koje je velika rupa bez dna. A neke mrvice se daju alternativnoj riječkoj sceni i amaterskim udrugama.

Nije ni vrijeme ni mjesto u ovom mom razmišljanju da govorim o problemima Kazališta u gradu Rijeci, ali je sasvim jasno da Rijeka – uz baroknu dvoranu kazališta (gdje se za termine tuku i opera, i balet i dva dramska ansambla) – mora dobiti pravu kazališnu dvoranu za suvremene predstave.

I ovom prilikom sa zaprepaštenjem ponavljam ono što sam već javno rekao, a to je da u projektu EPK za 2020. godinu nije predviđena ni izgradnja ni adaptacija nekog industrijskog prostora u kazališni!

Od silnog novca koji će se utrošiti na Rijeku kao Europsku prijestolnicu kulture u 2020. godini nije predviđeno izdvajanje za jednu suvremenu kazališnu dvoranu, prostor za akademski teatar, kazalište koje će mladi ljudi praviti za mlade.

Činjenica je da je u toku osam godina Studij glume u Rijeci završilo više od 30 mladih umjetnika. Neki od njih uspješno surađuju i nastupaju u riječkom HNK-u, ali njima to za opstanak nije dovoljno!

Mnogi su i dalje željni posla, a upravo je projekt EPK bio prilika da se napravi nešto što će Rijeci ostati dugoročno. Ali interesa očito nema.

Pa ni uz činjenicu da naši studenti ovoga trenutka imaju na repertoaru desetak naslova. Neke od predstava uspješno su gostovale po europskim scenama i dobivale nagrade kao najbolje.

Ti mladi ljudi imaju pravo tražiti od grada u kom su studirali da im pruži priliku da pokažu što znaju. I da organiziraju svoj život u tom gradu. U protivnom će ga napustiti i potražiti posao negdje drugdje.

Posljednjih godina živeći u Rijeci studenti su nam postali kao vlastita djeca. Zato se u ovom trenutku osjećamo kao roditelji koji nisu do kraja ispunili svoj zadatak. I dalje se viđamo s njima, pomažemo im savjetima iako nismo službeno njihovi nastavnici.

Često me i ljudi na ulici zaustave s pitanjem kada ću nešto odigrati u riječkom kazalištu. Ja se nasmijem i kažem da sam sad filmski glumac i da više nemam vremena za kazalište. Tako je najbolje. Zašto da objašnjavam banalne i provincijske razloge.

Kad se početkom svibnja iz Amerike vratim u Rijeku, počinjemo probe za ”Tko se boji Virginije Woolf”. Obožavam taj komad, a igrati s Katarinom Bistrović je pravi praznik za svakog glumca! Ta se prilika u životu ne propušta.

I Lenka je pristala da me još jednom podnosi u svojoj podjeli. Ha-ha-ha! Onaj mladi par će igrati naši studenti u alternaciji Nika Ivančić i Romina Tonković te Mario Jovev i Martin Grđan. Premijera će biti u Teatru Ulysses na Brijunima krajem srpnja.

Nakupilo se godina u mene i tijelo bi gotovo da se odmori. Ali srce i duša se još ne daju. Još uvijek sam u stanju da letim kao kralj Lear po onim zidinama Brijunske tvrđave. Još uvijek igram i Kreonta u Antigoni, još igram i tenis unatoč bolnim leđima i još lovim ribu s mojim Adijem u Puli.

I snimam.

Trenutno sam u Los Angelesu, gdje sam i primio nagradu ”Mary Pickford”, koju dodjeljuje International Press Academy.

Sama ceremonija oko dodjele te nagrade nije glamurozna kao što su dodjele Oskara ili Golden Globea. To je mnogo skromnija priredba i ima neki gotovo intelektualni karakter. Na dodjeli su uglavnom bili novinari, članovi Borda i predstavnici International Press Academy. Bilo je i poznatih gostiju kao na primjer glumica našeg porijekla Lolita Davidovic, pa zatim Rada Mitchel, Franco Nero i Philip Noyce, jedan od najpoznatijih američkih redatelja (s njim sam radio film ”The Saint” ). Od moje familije bila je samo Lenka koja me uvijek kada može prati na snimanjima ili dodjelama nagrada, koje u zadnje vrijeme, priznajem, primam širom svijeta.

U Los Angelesu sam počeo snimati drugu sezonu CBS-ove TV serije ”Strange Angel” u produkciji Ridleyja Scotta. Snimat ću do sredine svibnja, uglavnom u Los Angelesu i u Paramountovom studiju, ali kako serija ima mnogo likova i raznih događanja, tako imam i dosta slobodnog vremena.

Na moju veliku sreću ne snimam onaj tjedan kada je polufinale i finale Indian Wellsa, tako da idem gledati Novaka Đokovića i malo se družiti s njim. Otkako se vratio na šampionske staze nema mnogo vremena za prijatelje, sav je u nekom svom, nevjerojatnom filmu i siguran sam da će u sljedeće tri godine oboriti sve rekorde i postati najveći teniski šampion u svijetu.

Kad ne snimam, vozim bicikl po Santa Monici uz obalu oceana. Jedem uglavnom ribu i najviše posjećujem sushi restorane. Ne volim samome sebi kuhati. Tada se osjećam nekako izbjeglički i osamljeno.

Volim kuhati kada su sa mnom Lenka i djeca.

Rade Šerbedžija Foto: Jovica Drobnjak
Rade Šerbedžija
Foto: Jovica Drobnjak

Iznajmili smo lijepu kuću u Veniceu i osjećam se kao nekada kada sam ovdje živio. Volim Los Angeles zbog opuštenog stila života, zbog prekrasne klime, božanstvenih restorana i zbog nekog posebnog načina života. Možda zato što nema pravu gradsku atmosferu čovjek i ne osjeća onu gužvu, buku i vrevu kao u svim gradovima koji imaju više od milijun stanovnika.

Ja, eto zato, posebno volim i Rijeku, jer u njoj nalazim neki drugačiji način života negoli u Zagrebu ili u Beogradu. Osim toga, zaljubljen sam u Jadransko more, pa mi je i to jedna od stvari koje su u Rijeci sjajne.

Ima još jedna sličnost između Los Angelesa i Rijeke: Ti su gradovi, nekako sami od sebe, kozmopolitski. Kao da se tu čak i ljudi različitih političkih ili vjerskih uvjerenja ne gledaju poprijeko. U Los Angelesu nema rasnih segregacija. Doduše, ima krajeva grada gdje su vidljivi bijeda i siromaštvo, pa potpuno paradoksalno onda izgledaju sve te luksuzne vile nasuprot proleterskoj sirotinji.

Ponekad mislim da bi nova proleterska svjetska revolucija mogla početi baš ovdje, u Americi. Ali kad počne, bit će to mnogo žešće nego pojava ”žutih prsluka” u Parizu. Bit će to agresivna pobuna očajnika, ali po uzoru na filmove Mad Maxa, s potpuno apokaliptičnim, filmskim prizorima.

Želio bih da se varam u tim svojim pesimističnim predviđanjima. Ali kad nema smislene filozofije nove ljevice u svijetu, koja bi štitila i branila radnička prava, onda proleterskoj sirotinji preostaje jedino KAOS.

Ove me misli i nehotice vraćaju u našu hrvatsku stvarnost. Kakvo licemjerje i kakvo moralno posrnuće!

Sve, ama baš sve je korumpirano i devastirano.

Ne postoji niti jedan pravi pokret ili osmišljena akcija iza koje se normalni ljudi mogu svrstati. Desnica je toliko zastarjela i konzervativna u idejama da ih samo neinventivna i provincijalno organizirana Crkva, predvođena zastarjelim Kaptolom, održava na životu i daje im pokriće kod zaslijepljenog naroda da ih vodi u neku ”austrougarsku” budućnost.

Pritom dodajem da se osim sluganskog statusa koji smo imali u toj austrougarskoj državnoj tvorevini ništa (od onih nekih dobrih carskih intervencija) u toj porobljenoj Hrvatskoj neće ponoviti! Mislim na izgradnju vodovoda, željeznica i elektrifikaciju naših tada zaostalih gradova i sela, što je sve za ono doba bilo revolucionarno!

Današnje investicije novih njemačko-austrijskih-englesko-američkih i ruskih gospodara uglavnom su projekti izrabljivanja prirodnih bogatstava i naše jeftine radne snage, kao što priliči politici krupnog i zastrašujućeg svjetskog kapitala koji nema ni malo milosti prema narodu i njegovima potrebama.

I što taj isti hrvatski narod može u novim okolnostima kad su njihovi politički zastupnici i VOĐE u bescjenje prodali našu zemlju, tvornice, državna poduzeća, banke i sve što se prodati dalo da bi neki pojedinci i malverzanti uživali u mrvicama s tog imperijalističkog i kapitalističkoga stola?!?

Hrvatski narod ponovo ”guta svoje suze, mračnu i gorku sol…”.

A što čini naša ljevica?

Staromodna, potrošena, zastrašena, međusobno posvađana i razjedinjena, politički nezrela i neodgovorna, do boli nemoćna.

Čitava ljevica predvođena slabašnim SDP-om tavori u nekoj svojoj, socijaldemokratskoj opozicionoj javnoj tribini na nivou bivšeg gradskoga Socijalističkog saveza.

I nije Bernardić jedini kriv za to stanje. NE! To je zapravo pravo lice te partije koja se pretvorila u neko liberalno-demokratsko-demagoško društvo.

Naravno da postoje pojedinci koji svojim individualnim akcijama pokušavaju stvarati neko novo lice hrvatske ljevice! I naravno da ja navijam za njih! Ali je isto tako prirodno da ih ovaj naš proleterski narod u svom sljepilu i ne prepoznaje kao svoje moguće prave tribune.”

Midas

View Comments (1)

1 Comment

  1. jovica

    March 4, 2019 at 08:48

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Mozaik

More in Mozaik

Đorđe Balašević se ovo ljeto vraća u pulsku Arenu

spMay 21, 2019

Riječki anđeli: Nakon što su bolesnoj majci s 4 djece osigurali stan, sada su ga i uredili!

spMay 21, 2019

Film ‘Kula smrti’ u ‘Art kinu’

spMay 20, 2019

Velika obljetnica Fiumanke – punih 20 godina riječke regate

spMay 20, 2019

Riječki tunel ponovno otvoren!

spMay 20, 2019

Riječki lutkari iz Kragujevca se vratili sa šest nagrada!

spMay 20, 2019

Završen je 10. Student Day Festival: Vatra, Urban, Edo Maajka i Darius Syrossian oduševili tisuće mladih

spMay 19, 2019

‘Leica format’: Najbolja predstava hrvatske drame od ‘Vježbanja života’?

spMay 19, 2019

Bare i Majke sinoć zapalili crne ovce u Baški

spMay 18, 2019

Copyright © 2017 Rijeka danas.