Home Kolumne Severina vs HNK Ivan Zajc: Što je cajka, a što umjetnički relevantno?

Severina vs HNK Ivan Zajc: Što je cajka, a što umjetnički relevantno?

2156
1

17seveU Rijeci smo u posljednja dva dana imali priliku prisustvovati dvama kazališnim djelima. Jedna je izuzetna scenska fascinacija, glazbeno scensko djelo Severine Vučković povodom početka regionalne turneje projekta Dobrodošao u klub dok je drugo San ivanjske noći u riječkom HNK Ivana pl. Zajca – dosadna, nezanimljiva, jednolika, zamorna, nemaštovita, otupjela, pretenciozna, trkeljava tvorevina. Jednom riječju promašaj. Još jedno rasipanje novca poreznih obveznika.

Najzanimljivije jest upravo to što oba djela imaju toliko sadržajnih i dramaturških sličnosti, scenskih oblikovanja i kazališnih datosti, ali potpuno suprotno gravitiraju (ne)umjetničkoj graničnoj vrijednosti. Isto tako, oba djela prokazuju determiniranost predrasudama zajednice u kojima se a priori polarizira društvena kulturna scena u najširem smislu.

Tako je HNK a priori umjetnički relevantan, dok je Severina a priori „cajka“ mada iz izvedenoga stvarnost je upravo suprotna. Nada Matošević Orešković, sada već možemo zaključiti, najgori intendant riječkog HNK suvremene hrvatske povijesti, (možda samoslično kao i politička funkcija načela grada?!) pretvorila je nacionalno kazalište u kazalište provincijske tuposti, malograđanštine, altruističke zatvorenosti, samodostatnosti, svođenjem kulture na razinu i percepciju „cajke“ dok Severina Vučković svojim otvaranjem u kolaboracijskom smislu, stapa granice onoga što danas u Hrvatskoj percipiramo kao kazališne grane (drama – multimedijalno, opera – glazbeno, balet – plesno) u integrativnu artističku cjelinu koja preoblikovanjem teži tendencijama europskog teatra.

San ivanjske noći postavili su David Doiashvili, koji uz režiju potpisuje i scenografiju te izbor glazbe, dramaturginja Magdalena Lupi Alvir, kostimografkinja Ann Mosidze, oblikovatelj svjetla Predrag Potočnjak i video dizajner Nika Lomidze. Možda David Doiashvili slovi za najinovativnijeg i najkreativnijeg gruzijskog redatelja današnjice ali ne bi bilo prvi put da naj umjetnike nekvalitetna podloga riječkog HNK preoblikuje u promašaje.

I najveći u ovome organskom polju u kojemu je sve povezano sa svime, pa tako i zastrašivanja, neugodna radna sredina, napetosti, nestručno vođenje kazališta, kršenja pojedinih zakona, ne uspijevaju svojim iskustvom iznjedriti kvalitetnu kazališnu predstavu. Jednostavno, sadašnja uprava je stvorila takve disjunktne uvjete koji u spirali kazališnog užasa gutaju, poput masivne crne jame, svaki imali potencijal kreativnosti, kreacije, a time i doživljaja.

U ovoj predstavi to je najvidljivije kod dva glumca. Tanja Smoje koja tumači Hipolitu i Titaniju kada je došla u Rijeku bila je perspektivna mlada glumica izuzetnog potencijala koja u Snu uglavnom krešti, ‘razulareno se derači’ tako da tragično izgleda lakrdijaški komično, bez imalo glumačkoga zračenja ili uvjerljivosti. Damir Orlić u ulogama Tezeja i Oberona samosličan je primjer. Također s potencijalom prilikom dolaska prvo je formatiran u samo jednu vrstu uloga. Malo je upravo iskočio iz te matrice upravo u režiji Doiashvilijevog Života lude dok ga je danas upravo ovakav mastodont pretvorio ne samo u lošega glumca, već i u lošega ravnatelja Hrvatske drame pa tako iterativno sudjeluje u vlastitoj koroziji svoga glumačkog življenja.

Za nadati se je da se isto neće dogoditi sjajnoj Jeleni Lopatić, jednoj od rijetkih dobrih elemenata ove predstave. Lopatić jasnom višeslojnom glumačkom interpretacijom Filostrata i Puka suvereno vlada scenom, dramskom situacijom, te svojom pojavnošću razbija turobnost dosade.

Valja još napomenuti i dobre glumačke kreacije zanimljivih Denisa Brižića, Alena Liverića i Andreje Blagojević. Ako ništa drugo, predstavu valja pogledati poradi sjajnog oblikovanja svjetla, uglavnom bijeloga ka monokromatskom, tehnički preciznom i zahtjevnom, koje razbija hibrid raritetno prapovijesnoga neinventivnog i izlizanog dramaturško vizualnog užasa. Osim klasično, kostimografija je zamišljena i kao kostimiranje uredskih stolica na kotačićima u kojima podosta vremena provode likovi, kao i mnogi u današnjoj stvarnosti, koji će kasnije biti u potrazi za izgubljenim vremenom, kojega neće pronaći niti u snu. Tako beztjelesni objekti – stolice, poprimaju ulogu koju bolje tumače od nekih glumaca. Možda najbolje samu predstavu opisuje replika Frule: Jebeš konceptualni teatar! Dodao bi takav konceptualni teatar.

Dobrodošao u klub zamišljen je kao spoj pop glazbe i niza umjetničkih „preferencija“. Art direktor projekta jest Tomaž Pandur koji je ovu inscenaciju nazvao bajkom u četiri čina. Film i video kao najvažniju scenografsku komponentu načinio je Dorijan Kolundžija iz Galerije 12, kostimograf je Marko Mitanovski, dramaturginja Livija Pandur, a koreograf Anžeta Škrubeja.

Uigran teatarski tim svojom specifičnom poetikom pristupio je Severininom opusu te ga raščlanio, preoblikovao i usustavio u stanovitu nadrealnu priču ljudskoga življenja, ljudske sjete, bivanja, sa svim svojim promjenama pažljivo secirajući sve ljudske psihološke razine (sociološke, religijske, tjelesne, karakterne…) i stapajući ih u jedinstveno organsko tkivo.

Fantastičan okvir takvoj zamisli temeljno pridonosi video koji je izravno i neizravno povezan s tekstom pjesama, koje dramaturški (najjače u prva tri čina) stapaju puzle predloška u jedinstvenu cjelinu. Video je to istovremenosti simbola i njihovoga nerealnog preoblikovanja. Primjerice kada se ključ putem svoje površine i volumena pretvara u metalne šiljaste stalno primjenjive plohe u prostoru, koji prelazi u apstraktnu, fraktalnu tvorbu, lijepu, ali sjetnu i koji se ponovno stapa u prvobitni oblik. Ovaj zahvat različitosti preoblikovanja kod je otvaranje matrice drugačije percepcije viđenog i slušanog. Različitost se očituje i u video obradi materijala koji mijenjaju agregatna stanja, pa tako krutine prelaze u tekuće oblike, koji se pretvaraju u vatru…

Kolundžija potom dodaje i niz elemenata čiji sadržaj preuzima iz samog teksta pjesama (anđeli, motor, sat, golubica…) koji dramaturškim zahvatom, primjerice, kada bijeli anđeli i golubica postaju crni, kada se kazaljke sata i minute pretvaraju u crvenu tekućinu, multiplicira u komplementarne mogućnosti, stvarnosti, snoviđenja.

Sve prati i podcrtava promišljeno oblikovano svjetlo koje prelazi granice pozornice i cijelu dvoranu čini unutrašnjim organizmom ove glazbeno scenske insenacije, kao i kristalno jasno oblikovanje zvuka. Kostimi pri tome dijelom podsjećaju na Jana Fabrea i Lady Gagu istovremeno. Kostimi koji dizajnom i kreacijom dopunjuju zamišljenu ideju i koji oslobađaju u gledatelja potrebu realnog i uobičajenog determiniranja, potpomažu ideju prijenosa na razinu osjeta i frekventne emocionalnosti viđenog.

Da bi dojam bio potpun potrudili su se i izuzetni plesači plesnog ansambla Maestro. Zahtjevnu koreografiju s dozom akrobacije ne samo da izvode već je interpretiraju, uigrani, dinamični i dosljedni. Onakvi kakvi u baletu ili zborovima HNKaova nikada neće biti dok je ovakvog modela upravljanja, kao niti u mnogim suvremeno plesnim izvedbama dobrim dijelom već ostarjele, obružnjele i zarđale suvremeno plesne (konceptualne) scene.

Zanimljivo je kako imamo primjer istih elementa u oba djela s različitim razinama konačne uspješnosti. Primjerice, i u Snu i u Klubu koristi se element klavira koja rotira. U Snu s videa klavir „postaje“ i realni scenski element kojim glumci ne znaju osvješteno upravljati, kojega pretvaraju u samo objekt, prema kojemu nemaju odnos. U Klubu taj isti element predstavlja simobol visoke estetske vrijednosti, pomno u svome usporenom gibanju sinhroniziran s dinamikom i tempom izvođenja, koji svojom likovnošću i simbolom priziva dodatne asocijacije u gledatelje.

Potom, za razliku od kostimiranih stolica u Snu, u Klubu se koriste samo kostimi na nevidljivom tijelu, bez, lica, ruku, nogu, odijela koja predstavljaju vanjski oklop, koji ukazuju na simbol značaja, lažne vrijednosti iza koje ostaje praznina, ništavilost, prazna ništavna ljudskost. Utoliko je ovako oblikovana slika emocionalno jača u poruci i kaskadnom poticanju asocijativnog slijeda…

Čitav ovaj spoj nužno transformira i samu Severininu ikonografiju, njene pjesme, ali i životopis, preoblikujući i stapajući njihove razine sna i stvarnosti u jedinstveni model. I odabir Rijeke kao polazište ovakvoga novog promišljanja dramaturški je opravdan koji Dobrodošao u klub čini kazališnom slitinom grada koji definira nove kazališne smjerove – barem implicitno. Dok se u Dobrodošao u klub u umjetničko transferira Severinin osobni i profesionalni život 2007. se njen osobni i profesionalni život transformirao u umjetničko. Tim je zahvatom provedena dramaturška potpunost Tomaža Pandura i Branka Brezovca u jedinstvenu cjelinu koju povezuje upravo Severina.

Severina Vučković nastupala je u predstavi Gospoda Glembajevi, Miroslava Krleže u scenskoj viziji Branka Brezovca, možda najznačajnijem kazališnom djelu koje se zbilo u nacionalnome kazalištu u Rijeci u posljednjih petnaestak godina, a koje je na tragu onog suvremenog trenda teatra koju generira i Dobrodošao u klub.

Iznimno složen prostor scenske igre postavljao je zahtjevnu podlogu glumcima u kojima su se izuzetno snašli Galiano Pahor u prvotnoj ulozi Ignjata Glembaya, Mislav Čavajda u prvotnoj ulozi Leonea ali i Severina Vučković u prvotnoj ulozi barunice Castelli. Nevjerojatna iskrena glumačka interpretacija, kontrolirani grčevito složeni, usporeni scenski pokret, emocionalno pjevanje teksta ove tri osobnosti fantastično kulminira u trećem činu začudnim prelijevanjem i zamjenom uloga.

Vučković, Pahor i Čavajda stvarali su fluidni trolist Castelli, Ignjat, Leone isprepleten karakternim relacijama muško – žensko, otac – sin, muž – žena, ljubavnik – ljubavnica… koje nadilaze njihove uloge, propitujući ljudsku esenciju, ne samo tjelesnu… Slično, samo na drugačijoj frekventnoj razini, koju potiče treći čin Dobrodošao u klub.

Samo danas, to je ipak prvenstveno ženska priča, priča majke, koju podcrtava Vučković. Kao i 2007. tako i danas Vučković pokazuje kako je bolja u scenskoj i glumačkoj interpretaciji negoli mnogi koji je pobunom nisu htjeli u svojim glumačkim redovima. Iako mnogi umjetnici u suprotnim slučajevima, kada treba nelegalno raditi u školama, besramno negiraju kvalifikacije za poučavanje.

Nadokvir samog Dobrodošao u klub čini i nužan prijenos poetike koji oblikuje autorski tim Pandur – Kolundžija. Isti tim kreirao je ove godine na Dubrovačkim ljetnim igrama Euripidovu Medeju u kojoj je upravo izvrsno scenografsko rješenje i video. Projekcija ogromnog bazena / akvarija / prostora s vodom, protezala se čitavom dužinom scenskog prostora Lovrijenca.

Upravo „zbivanja“ i „radnja“ toga prostora činila su svojevrsni komentar, predskazanje, stanje, transcendentnost Medejinih situacija, kodno iščitavanje. Sličan postupak, slično montiran i aranžiran pridonosi kodnim iščitavanjem mjesta Severine u suvremenoj kulturi ali u inverznoj priči djecoubojice Medeje. I dok je Medeja u Dubrovniku samo značajna zbog konteksta u kojemu se javila, samosličnosti Euripidove Atene i novije hrvatske stvarnosti, Dobrodošao u klub ima i relevantnu umjetničku vrijednost.

Zbog svega navedenog ovo se nikako ne može nazivati koncertom već istinskim konceptualnim teatrom i to onim izvrsnim, kakav sve rjeđe viđamo u Hrvatskoj.

Utoliko je sramotno kada Nada Matošević Orešković u odgovoru na otvoreno pismo istaknuta teatrologa Darka Gašparovića o katastrofalnom stanju u riječkom HNK o kojemu smo pisali u Kazališno vijeće riječkog HNK – Loša marioneta upravo kazuje: Čudi me da je izostala Vaša briga i reakcija kad je u kazališnom repertoaru učinjen presedan sa Severininim amaterizmom, a pod upravom gospođe Mani Gotovac (Novi list od 25. siječnja 2013.) ili kada „genijalnim“ dramaturškim zahvatima Magdalena Lupi Alvir nastoji izvoditi sprdnju sa Severinom gdje stigne. Primjerice u Ljepotici i zvijeri – bajkovitom smeću.

Upravo bi u Zajcu mogli mnogo naučiti od Severine. Primjerice kako animirati publiku, a ne lažirati podatke, kako ju razvijati, kako interdisciplinarno surađivati, kako stvarati nove trendove, umjetnički djelovati u zajednici, regiji ali i šire, kako scenskim djelom utjecati na društvo, a sve to u formi izvrsnog kazališta.

Na tisuće ljudi ostalo je fascinirano ovom scenskom fantazijom za razliku od opustošenih nacionalnih kazališta koja atrofiraju i koja gledatelji napuštaju. Pa i na premijeri Sna ivanjske noći mnoga su mjesta zjapila prazna, a nakon svakoga čina publike je bilo manje. Možda bi se u Zajcu mogli odmaknuti od kukanja i izlika za vlastitu nesposobnost, nestručnost, nerad i diletantizam (ne amaterizam!) generiran od strane uprave i opravdanja o tome kako nema novaca dok nemilosrdno troše i gutaju milijune iz gradskoga budžeta. Primjerice, kakve veze ima profesionalnost na razini šlamperaja koja se očituje na web stranici upravo Sna ivanske noći na kojoj se nalazi plakat Figarova pira! I to već danima.

David Doiashvili se pita: I ti se smiješiš (iako ti nije do smijeha). Ljubiš ju (iako u tom trenutku misliš na neku drugu). Odlaziš na posao (iako ti nije do posla). Nalaziš se s prijateljima (iako su više neprijatelji). Smiješ se, plačeš, brineš se (iako…) I pada noć. Toneš u san. I u snu se smiješiš (ali stvarno), u snu radiš, družiš se, veseliš, voliš, plačeš, smiješ se, brineš (ali sve to stvarno). Taj osjećaj je stvarniji od onoga što nazivaš „stvarnošću“. I ponovo se budiš. Ljeto je. Stvarni život. Ona te pita:“Što se dogodilo?“ A ti odgovaraš: “Ništa, bio je to san ljetne noći. Zaboravi“. P.S. I tako gubimo onaj istinski osjećaj kojeg imamo u snu i navikavamo se na umjetni osjećaj – onaj iz stvarnog života. P.P.S. Nikad se niste zamislili nad tim da ono što mi nazivamo „stvarnim životom“ za nekoga može biti san?

Prema svemu sudeći gledateljima riječkog HNK nije preostalo ništa drugo nego da utonu u san. Možda tamo naiđu na dobro kazališno djelo. Jer u stvarnosti to nije moguće. Osim događaja poput Severinina Dobrodošao u klub. Koji jest u ovoj stvarnosti. Ostaje za nadati se.

Nado dobrodošla u klub – ni u snu, ni ivanjske, ni riječke ljetne, ni bilo koje druge noći.(zvonimir peranić – dayline.info)

Previous article“Polaziste za čekanje” Maše Drndic, Art-kino, 28. 3.
Next articleManifest kvarnerske industrije

1 COMMENT

  1. Ne znam odakle ovakva fascinacija Pandurovom umješnošću; čovjek koristi uvijek snažne kazališne efekte, koje samo prikrivaju tako zastrašujuću ispraznost. Možda to jest praznik za oči i uši nakon produkcije HNK Ivana pl, ali ipak, daleko od poželjnoga i suvisloga.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here