SRP protiv ulaska Hrvatske u EU

Socijalistička radnička partija Hrvatske protivi se uključivanju Hrvatske u Evropsku Uniju, jer to naprosto nije ni zahtjev ni interes njenih građana, nego diktat evropskog multinacionalnog kapitala i njegovih moćnika, te samo uskih interesa domaće nove klase koja je hrvatsko radništvo i narod posljednjih dvadeset godina opljačkala i naš život srozala na najnižu razinu, pa bi se upravo tako i distribuirala i ta neka možebitna korist od ove asocijacije, stoji u izjavi Socijalističke radničke partije.

‘EU nije politička zajednica evropskih naroda, kako nas vladajuća kasta uporno zasljepljuje, nego asocijacija krupnoga kapitala, banaka i njihova tržišta, u kojoj su narodi tek najamna radna snaga, potrošači i agregatna potražnja, i koji žive po sociološko-kulturološkom diktatu toga kapitala. Stoga EU nije ni narodna, ni pravedna, ni zajednica. Ne pruža jednake mogućnosti svima pa prema tome nje ni široka. Njena politička paradigma je takozvano slobodno tržište, kao neka datost, a sve ostalo su „devijacije“, pa nije ni demokratska, jer se demokracija i slobodno tržište ne poklapaju, nego međusobno suprotstavljaju. EU je naprosto kapitalistička i stoga, na duži rok, neodrživa. Naročito nakon usisavanja takozvanih tranzicijskih zemalja, u njoj će se, samo u nešto „evropskijoj“ formi, artikulirati nejednaka razmjena i sve nejednakosti između jakih i homogenih privreda s jedne, te slabih, dezartikuliranih, rubnih i tranzicijskih privreda s druge strane, socijalnih slojeva i klasa, većih i malih naroda, baš kao što se to manifestira i na globalnoj razini između razvijenog kapitalističkoga centra i nerazvijene periferije (i poluperiferije) trećega svijeta, i produbljivati razlike u razvijenosti, kao što su se one dramatično produbljivale tokom cijelog dvadesetog stoljeća i povećale za skoro trideset puta. To je temeljni zakon akumulacije kapitala u svjetskim razmjerima. Iz toga izvlačimo zaključak da se nerazvijenost perifernih i tranzicijskih zemalja ne može prevladati prostim uključivanjem u asocijacije razvijenoga centra jer se time procesi koji produbljuju nejednakost ne usporavaju, nego ubrzavaju i pojačavaju. Slobodno tržište koje bogati promoviraju, samo je dobar medij da se ta nejednakost produbljuje, a kapital koncentrira prema centru. Naravno, dok cijeli poredak ne završi u kaosu. Nejednakost o kojoj govorimo, već je dramatično uznapredovala u odnosima tranzicijske Hrvatske i razvijene Evrope. Jer, tranzicija i nije ništa drugo nego ekonomsko, političko i pravno prilagođavanje bivših socijalističkih struktura potrebama stranog multinacionalnog kapitala, a to se od sredine 1990- tih i odvija. Naime, podržavljenjem i kasnijom privatizacijom, nekompetentnim vođenjem i pljačkom, uništenu privrednu strukturu Hrvatske evropski kapital je restrukturirao prema svojim zahtjevima, a ne domaćim potrebama, pa su današnji industrijski pogoni, banke i trgovački centri, zapravo pogoni velikih multinacionalnih korporacija iz EU-a, koji sa tim matičnim centrima i razmjenjuju, pa domaći pogoni nestaju, a time i nacionalna ekonomija. Naravno, u svijet odlaze i multiplikativni učinci, pa i eventualno ostvarivani privredni rast na domaćem terenu nije istovremeno i razvoj. To je fenomen razvoja nerazvijenosti kojega oličava nepovoljna privredna struktura, prilagođena servisiranju stranih multinacionalnih korporacija i banaka, te pad industrijske proizvodnje, naročito one teške, i rast nezaposlenosti. Ova svojevrsna kolonijalizacija je zapravo trajni izvor recesije, koja u Hrvatskoj traje već dvadeset godina, a ne svjetska kriza kao što nas uvjeravaju zvaničnici. To je pravi razlog da se ni industrijska, ni poljoprivredna proizvodnja, ni zaposlenost nisu vratili na razinu iz 90-te. Na toj tranzicijskoj paradigmi, ne samo da nema izlaza iz krize, već nema ni opstanka Hrvatske.

Svakom pametnom moralo bi biti jasno da i formalnim uključivanjem u Evropsku Uniju (kako vidimo EU je već ušla u Hrvatsku), procesi inaugurirani od strane multinacionalnog kapitala, koji su i do sada dezartikulirali našu privredu, bit će samo olakšani pa se na tom putu i ne mogu tražiti izlazi za Hrvatsku. Taj put može samo voditi u još nesmiljeniju eksploataciju već devastirane Hrvatske. Prvo je u Hrvatsku ušla strana banka, onda strana korporacija preuzima domaće pogone, a iza toga umaršira NATO kako bi taj kapital štitio. Završni čin je uključivanje Hrvatske u Evropsku Uniju kako bi se uspostavila i neposredna zakonska ingerencija nad tim kapitalom, ne prepuštajući ga „hirovitostima“ nekakve hrvatske vlade, osobito ako bi ona, ne daj bože, bila socijalistička. Ako ovaj kolosalni problem pred nama naš malograđanin ne vidi, nego se raduje što mu eto neće trebati pasoš na granici, a ucviljena majka što će njezin sin moći studirati i tražiti posao širom Evrope, onda na njih uopće ne treba trošiti riječi. Cijeli scenarij Socijalistička radnička partija ne može podržati. Naprotiv, mora mu se suprotstaviti, kako zbog izložene argumentacije, tako i zbog sasvim praktičnog razloga s pozicija lijeve i revolucionarne partije. Naime, posve je jasno da će evropski institucionalni okvir, utemeljen na Maastrichtu, dodatno ojačati poziciju kapitala i sutra će svakako biti teže pružiti otpor njegovoj dominaciji. To nikako ne znači da ćemo mi, kao klasno orijentirana partija, nespremni dočekati ishod odluke, kakva god ona bila, odnosno sasvim sigurno ćemo, u slučaju referendumskog opredjeljenja za EU, odmah pristupiti radikalnom repozicioniranju partije te ćemo snažnijom suradnjom s drugim lijevim snagama na međunarodnoj sceni dati svoj doprinos jačanju evropskog radničkog pokreta, kako se to od nas i očekuje. Izlaz za Hrvatsku vidimo u autentičnom razvoju. To je zahtjev kojim se ovladava vlastitim razvojem, a ne prepušta ga se drugima (što se događa na takozvanom slobodnom tržištu na kojem vladaju jači), i usredotočuje se na korištenje vlastitih komparativnih prednosti i resursa, što pretpostavlja stvaranje privredne strukture iznutra koja osigurava vlastiti dinamizam razvoja i punu zaposlenost. To se ne može ostvariti prepuštanjem tokovima slobodnoga tržišta, bez vlastite strategije i usmjeravanja razvoja. Nema tu nikakve autarkije s kojom nas zvaničnici plaše. Naprotiv, autentični razvoj također traži integracije, ali integracije sa sebi ravnima. Za nas, to su zemlje regije (bivše jugoslavenske republike i šire) i zemlje trećega svijeta, a sa Evropskom Unijom bilateralno. To nipošto nije otklon od Evrope, nego od grube eksploatacije.

Suprotstavljajući se Evropskoj Uniji, mi ne vezujemo svoje zastave ni s onima koji viču protiv EU, ali samo zato što smatraju da je čovjek odlučujuće određen organskoj pripadnosti svojoj naciji ili rasi, kao mističnom jedinstvu prirodnog i povijesnog, pa je time nacionalna država entitet višega reda, a čovjek, pojedinac, nižeg. Stoga oni uvijek slijepo brane državu, a zanemaruju što se događa s čovjekom. Nestankom države, za njih nestaje i čovjek, što naravno nije točno, bez obzira što narodi teže svojoj državi. Mi, dakle, nismo protiv Evrope kao takve, već protiv Evrope Maastrichta. Socijalisti su prvi sanjali udruženu Evropu, i dalje je sanjaju, ali Evropu rada i naroda. EU to nije!’, zaključuje se u SRP-ovoj izjavi koju potpisuje Ivan Plješa.