Home Kolumne Ustaše i partizani u političkoj utakmici

Ustaše i partizani u političkoj utakmici

1597
0

partustU političkoj areni u Hrvatskoj često se političari mnogih stranaka vraćaju u prošlost. Za sve trenutne nedaće i nevolje SDP-ovci optužuju prethodne HDZ-ovske vlade. Jednako tako su radili HDZ-ovci. Slabašan alibi za vlastitu nestručnost. Takva praksa nije neuobičajena i u razvijenim demokratskim državama iako je dosadna i zamorna za većinu prosječnog puka. Većina naroda je obuzeta trenutnim problemima ovoga mjeseca, ove godine.
Priče o prošlosti su jedan od razloga zašto narod smatra političare omraženima. Kako onda objasniti strategiju vraćanja u daleku povijest u vrijeme Drugoga svjetskog rata? Riječ strategija nije slučajno upotrebljena. Da, riječ je o smišljenoj strategiji koja vlada od 1990. do danas, s tim da za vrijeme devedesetih nitko nije mario za priče o četrdesetima. Ima više razloga za uvođenje u političku utakmicu ustaša i partizana.
Glavni razlog je izostanak jasne vizije budućnosti Hrvatske. Političarima nedostaje kreativnosti, mašte i originalnosti kako bi napravili konkretan Strateški plan i program razvoja Hrvatske u nekom budućem periodu. Npr. od 2015. do 2025. Jedan od rijetkih hvalevrijednih iznimaka je Velimir Srića sa svojom knjigom „Hrvatska 2020.“ Doduše, Srića nije po zanimanju političar već profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu.
Drugi razlog je ocrnjivanje i denunciranje protivnika. Odvući nekoga u povijesne rasprave je opasno. Ako se netko nes(p)retno izrazi lako ga se prikaže komunistom/boljševikom ili ustašom/fašistom što je veliki krimen. Pogotovo ovo drugo. Takve karakterizacije besmislene su 2015. Danas nekoga iz SDP-a nazvati komunistom je jednako kao nekoga iz HDZ nazvati ustašom. S jednom iznimkom: SDP je formalni nasljednik Saveza komunista Hrvatske dok HDZ nije nasljednik Ustaškog pokreta. Današnji politički stavovi tih stranaka su daleko od radikalno lijevih ili desnih. Unatoč tome mnogi građani upravo ih takvima smatraju. SDP komunjarama zbog crvene boje, naziva partija, anacionalnog pristupa, upotrebe riječi „građansko“, „građanski“ umjesto „hrvatsko“, „hrvatski“ i sl. HDZ nije nikad ni formalno ni ideološki bio nasljednik ustaša, ali mnogi ih smatraju takvima (iako to neće izravno reći). Odnos lijevih medija prema HDZ-u ide u prilog tome. Zbog izraženog nacionalno-domoljubnog predznaka, pripadnosti desnoj orijentaciji, relativnog konzervativizma, odnosa prema gej pravima, manjinama, dijaspori; prišivaju im zatucanost i ustašovanje.
Treći razlog oživljavanja prastarih podjela je potreba kako bi se napravila velika razlika između vodećih stranaka koja u Hrvatskoj, objektivno, ne postoji. Po svom političkom programu HDZ i SDP su vrlo bliski. Takve su i ostale mainstream stranke. Jedino je Živi zid časna iznimka. Danas nema jasne programatske razlike između HDZ-a i SDP-a u svim ključnim političkim pitanjima. Gdje su razlike u gospodarstvu, obrazovanju, zdravstvu, prometu, kulturi, radničkim pravima, poljoprivredi, vanjskoj politici…? Nema ih. Postoje samo kozmetičke razlike no bit je ista. Svi provode liberalnu politiku po uzoru na zapadne zemlje. Ipak, ni jedan funkcioner tih stranaka to javno neće priznati. Oni će tvrditi da su dva različita svijeta. Kako bi konačno napravili neku razliku koristit će priče o povijesti: ustaše, partizane, Tita, Jasenovac, Križni put, crvenu zvijezdu petokraku.
Na sreću, s prolaskom godina, većina naroda više se ne pali na te priče. Hrvatski birači nisu plitkog uma. Evidentno je kako stranke u Hrvatskoj ne dobivaju izbore zbog „jako drukčijeg stranačkog programa“ i priča o povijesti, već zbog toga što uspiju uvjeriti narod da će istu politiku provoditi uspješnije, efikasnije, poštenije i transparentnije. Vraćanje u davnu povijest je nemoralno, nekorektno ali i opasno. Ranih 1940-ih u Hrvatskoj se vodio krvavi građanski rat gdje smo imali dio hrvatskog naroda na jednoj, a dio hrvatskog naroda i veći dio Srba u Hrvatskoj na drugoj strani. To je najturbulentnije i najtragičnije razdoblje naše povijesti. Ubacivanje tog vremena u političku arenu nije da bi se utvrdilo što se dogodilo već kako bi se manipuliralo najnižim narodnim osjećajima i strastima. Za žrtve se ne mari. Doduše, i u nekim drugim državama poput Rusije se puno govori o Drugom svjetskom ratu ali iz povijesnih razloga, a ne političkih. Rusi pričaju zbog istine o ratu da bi objasnili pobjedu koja je njih i ostale sovjetske narode koštala 27 milijuna ljudi. Političke priče o ustašama i partizanima trebalo bi zakonski zabraniti. Ako se političari hoće baviti poviješću neka to čine, ali ne kao političari. Zadatak političara je iznijeti viziju Hrvatske 2025. ili 2030. Kad se tome posvete bit će nam svima bolje.(Matija Šerić)

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here