U povijesti Pule malo je događaja koji su ostavili tako dubok i bolan trag kao eksplozija na kupalištu Vergarola 18. kolovoza 1946. godine. Iako je prošlo gotovo osam desetljeća, istina o uzrocima tog masakra nikada nije do kraja razjašnjena, a tragedija je postala predmet političkih manipulacija i povijesnih revizionizama, umjesto da se u središte stavi sjećanje na nevine žrtve, prenosi Večernji list.
Kobno popodne u Vergaroli
U nedjelju, 18. kolovoza 1946., u Puli se slavila 60. obljetnica sportskog kluba Pietas Julia. Na plaži u Vergaroli okupile su se stotine građana, većinom Talijana, u trenutku kada je eksplodiralo 28 mina koje su bile uskladištene u obližnjoj lučici. Snaga detonacije bila je razorna: poginulo je više od 60 ljudi, a preko 200 ih je ranjeno.
Svjedočanstva preživjelih, poput tada 14-godišnjeg Brune Castra, i danas ostavljaju bez daha: dim je prekrio plažu, more je pocrvenjelo, stabla su gorjela, a ljudska tijela bila su raznesena. “Galebovi su još uvijek bili ondje, a njihova hrana bili su ljudski ostaci”, prisjetio se Castro u intervjuu za Istru24.
Tragedija bez odgovora
Unatoč razmjerima katastrofe, uzrok eksplozije nikada nije do kraja istražen. Britanska vojna uprava, koja je tada vladala Pulom kao dijelom Zone A, odgovornost je pokušala umanjiti tvrdnjama da su mine bile deaktivirane, ali zapisi o tome postoje tek nakon eksplozije. Nitko nikada nije proglašen krivim, a broj žrtava i okolnosti događaja ostali su prepušteni nagađanjima.
Odmah nakon tragedije pojavile su se različite teorije: od nemara u skladištenju mina, preko mogućeg nesretnog slučaja, do tvrdnji o diverziji jugoslavenskih službi s ciljem ubrzavanja egzodusa Talijana iz Pule. S druge strane, dio povjesničara upozorava da je jednako moguće kako su talijanski ekstremisti željeli isprovocirati međunarodnu osudu Jugoslavije uoči Pariške mirovne konferencije.
Politizacija tragedije
Upravo zato Vergarola ni danas nije samo mjesto pijeteta, nego i ideološkog prijepora. Talijanska desnica često koristi tragediju kao dokaz “jugoslavenskog genocida nad Talijanima”, dok se s hrvatske strane nerijetko izbjegava zauzimanje jasnog stava. Povjesničar i redatelj Arsen Oremović, koji je istraživao događaj za dokumentarnu emisiju HRT-a, tvrdi da nema dokaza za teroristički čin, ali upozorava da će politički narativi uvijek nadživjeti činjenice.
Političke tenzije bile su vidljive i na nedavnom obilježavanju 79. obljetnice kada su gradonačelnik Pule Peđa Grbin i predsjednik Gradskog vijeća Valter Boljunčić napustili komemoraciju zbog govora predstavnika talijanske manjine Enija Forlanija, kojeg su optužili za povijesni revizionizam.
Heroj u sjeni tragedije
Usred kaosa i smrti toga dana pojavio se i heroj o kojem se danas malo zna – kirurg Geppino Micheletti. Cijeli dan i noć nakon eksplozije operirao je preživjele, iako je tek doznao da su mu u eksploziji poginula dvojica sinova, brat, bratova supruga i nećakinja. U Italiji je kasnije odlikovan medaljom za hrabrost, a u Puli mu je 2007. postavljena spomen-ploča.
Mnogi smatraju da bi po dr. Michelettiju trebalo nazvati barem jedno krilo pulske bolnice jer je svojim nadljudskim naporom simbolizirao pravu ljudsku veličinu u trenutku najveće tragedije.
Vergarola – rana koja još traje
Eksplozija na Vergaroli ubrzala je egzodus Talijana iz Pule. Nakon što je grad pripao Jugoslaviji 1947. godine, Pulu je napustila većina talijanskog stanovništva. Za neke je to dokaz etničkog čišćenja, za druge tragična posljedica straha i nepovjerenja koje je tragedija izazvala.
No, ono što ostaje nesporno jest da su nevini građani Pule stradali u eksploziji čiji uzrok nikada nije objašnjen. Dok jedni tragediju koriste za političke obračune, drugi traže da Vergarola bude zapamćena isključivo kao dio povijesti grada i simbol opasnosti instrumentalizacije žrtava.
Vergarola tako i danas ostaje rana Pule – između pijeteta i politike, između povijesti i revizionizma, između činjenica i mitova.
