Zašto smo otišli: pitali smo riječke Ezule što misle o Rijeci, imaju poruku za sadašnje Riječane

10. veljače Italija obilježava Dan sjećanja na Egzodus istarskih i riječkih Talijana iz naših krajeva. Riječ je o državnom prazniku koji je u zadnjih 18 godina često bio tema političkih rasprava na relaciji (hrvatske i talijanske) ljevice i desnice, i Zagreba i Rima. Odlučili smo pitati obične ljude, potomke onih Riječana koji su napustili naše krajeve prije 70 i više godina za njihovo mišljenje, kako vide današnju Rijeku i imaju li ikakvih osjećaja nostalgije za naš kraj.

RD: Kada je Vaša obitelj napustila Rijeku nakon Drugog svjetskog rata i koji su bili glavni razlozi?

Pietro Cociancich (Milan): Unuk sam riječkog prognanika (podrijetlom iz Višnjana), koji je kao mladić također radio u brodogradilištima stare tvornice torpeda Whitehead. Kao i mnogi drugi riječki Talijani, i moja je obitelj smatrala da je situacija neodrživa i odlučila je otići, oko 1950. godine. Odlazak nije bio lak jer neko vrijeme jugoslavenske vlasti nisu odobravale opciju odlaska za moju prabaku, tvrdeći da ona nije prava Talijanka. . Moj pradjed je umro u izbjegličkom kampu u Lombardiji. Moj djed se preselio u Milanu i tamo pronašao mir i spokoj.

Rudi Decleva (Genova): Rodio sam se u Rijeci 1929. godine i napustio Rijeku 1. veljače 1947. Moja obitelj je dobila dozvolu za odlazak 1950. nakon što su nam prethodno dva puta odbili zahtjev. Glavna motivacija našeg odlaska je bio strah i teror da ćemo nastradati, progon novih vlasti, želja o završetku studija u Italiji, zadržati talijanasko državljanstvo.

Adriana Jugo (Bobbio Pellice): Ja sam otišla kad sam imala 7 godina, u kolovozu 1955. godine…Moja mama je tada postala udovica. S obzirom da je većina naše rodbine tada već otišla i živjela u Torinu, bojala se da u slučaju da se njoj nešto desi, da ću ja ostati potpuno sama i da nitko neće moći paziti na mene. Vratila sam se u moju dragu Rijeku nakon 47 godine, puno se toga promijenilo, ali kuća gdje sam živjela u Via Trieste (Vukovarska ulica) je ostala potpuno ista, bila je velika emocija za mene vidjeti svoj dom nakon toliko godina. Narednih godina sam dolazila svake godine za proslavu Sv. Vida, tako da sam imala prilike upoznati dosta ljudi s kojima sam se ranije čula putem Facebooka. Da se mene pitalo, ne bih nikada napustila Rijeku, ali imala sam 7 godina i drugi su birali za mene.

Lucia Vella (Matulji): Slažem se s gospođom Adrianom tisuću puta. Nikad, baš nikad, nisam htjela otići u Italiju i upoznati njezine zloglasne izbjegličke kampove. Imala sam 10 godina 1948. Imao sam jako loše iskustvo. Maltretiranje svih vrsta. Poniženje, bijeda. Apsolutno žaljenje za mojim Matuljima, gdje sam rođena, i za svojim domom. Još uvijek imam beskonačan broj stvari za ispričati. Ali završavam ovdje. Od 2016. godine živim u selu Zvoneće (Matulji), utočištu mira, gdje ima samo 39 kuća, sjajnih susjeda i velikodušnih prijatelja.

Viviana Korelich (Novara): U djetinjstvu su moji roditelji i rodbina izbjegavali tu temu, pa sam uvijek mislila o premještaju iz poslovnih razloga. Mislila da su moji napustili Rijeku na isti način kako su neki Talijani odlazili iz južne Italije i selili se u sjevernu Italiju iz ekonomskih razloga. Kao dijete osjećala sam tugu kod mojih roditelja zbog odlaska, ali mislila sam da je to isključivo zbog toga što su morali napraviti izbor koji ih udaljio od svojih stvari, od prijatelja, roditelja. Nisam znala detalje… Kasnije sam saznala da je djed uhapšen i 10 dana nisu znali gdje je. Prema pričama moje bake bilo je dovoljno javno izraziti vlastito nezadovoljstvo da bi upao u ozbiljne probleme s novim vlastima. Normalno je bilo da baka i djed protestiraju ! No najslabija karika obitelji očito su bile kćeri, koje su morale biti zaštićene. Diana i Nadia, starije kćeri, počele su imati problema i neugodnosti u školi zbog talijanskog porijekla.
Neupitno je da su fašisti čini isto i prema hrvatskoj manjini u Istri i Rijeci za vrijeme Kraljevine Italije. Posljedično, u novoj Jugoslaviji biti Talijan se često smatralo fašistom i postojale su posljedice. Zbog takvih okolnosti moja obitelj je 1956. godine odlučila napustiti Rijeku. Zamišljam kako je bilo tužno ostaviti sve. Kuća, posao, prijatelji, roditelji. Uzeti svoje mališane i svega nekoliko nužno potrebnih stvari.

RD: Koja je vaša trenutna veza s Rijekom, kakav ste dojam dobili o današnjoj Rijeci, koje su promjene vidljive u odnosu na nekada?

Massimiliano Grohovaz: Nikada nisam bio u Rijeci, ali je to bio jedan od predmeta istraživanja obiteljskog stabla obitelji Grohovaz (Grohovac). Zadržao sam neke riječke tradicije, poput pince ili orehnjače.

Rudi Decleva: Prvi put sam se vratio 1975. i od tada sam dolazio vrlo često. Zadnjih nekoliko godina odsutan zbog mojih godina (93 godine) i mojih nogu koji me ne prate. Moje kuće u Starom Gradu više nema. Zadnji put kad sam bio činilo mi se da je Rijeka mnogo ljepša, urednija, važnija, ne bih rekao srednjoeuropska ali barem balkansko-srednjoeuropska u odnosu na prve godine kada sam dolazio. Patio sam kad sam vidio da Jugolinija propala. Prije nekoliko mjeseci izgubio sam posljednjeg rođaka koji je živio na Matuljima.

Pietro Cociancich: Bio sam samo jednom u Rijeci u ljeto 2003. s obitelji, išli smo u posjet djedovom bratiću koji je tamo živio.

Viviana Korelich: Često dolazim u Rijeku. I osjećam se kao kod kuće. Grad se stalno mijenja i vidim pomake na bolje. Kuća gdje je moja obitelj živjela više nije naša, neko vrijeme je bila napuštena, netko ju je uzeo. To je u redu… Prvi zrak koji je ušao u pluća mojih cura je onaj riječki, jer ja osjećam Rijeku kao svoju zemlju, svoje mjesto. I ovo sam im morala dati: Miris mora i šuma Kvarnera…

Što za vas znači imati riječko-fiumansko porijeklo? Postoji li neka navika ili posebnost po kojoj ste “drugačiji” od svojih prijatelja i poznanika koji nemaju riječko podrijetlo?

Rudi Decleva: Gdje god idem po Italiji, ponosno kažem da sam iz Rijeke, odnosno da sam “riječka izbjeglica”.

Pietro Cociancich: Imati istarsko i riječko porijeklo temeljni je dio mog identiteta: iako sam rođen i odrastao u drugom gradu (Milanu). U određenom smislu s malo melankolije doživljavam činjenicu da sam dio dijaspore koju je vrlo teško staviti na okupu. No, to je odmah uočljivo jer prezime ”Cociancich” nije tako često u Milanu!

Viviana Korelich: Unatoč razlozima odlaska moje bake i djeda, uvijek smo imali slobodan pristup Rijeci. Toliko da smo zadržali prabakinu kuću koju smo koristili kao kuću za odmor. Oduvijek sam tamo provodila školske praznike u Rijeci. Mjesecima smo se igrali bosi. Kuća se nalazi zračnom linijom blizu riječkog brodogradilišta 3 MAJ. Između Kantride i Zameta blizu željeznice. Mala borova šuma, vrt, terasa. I predivan pogleda na Kvarnerski zaljev, desno Učka. Planina koja uranja u more. Navečer smo se hladili pod lozom i dok su djedovi i bake ćaskali, a onda je uvijek završavalo prekrasnom djedovom kantatom i cijelim repertoarom pjesama na fiumanskom dijalektu. Često smo odlazili na placu kupovati namirnice, pa bismo se prošetali Korzom. Znali smo ići i na izlete barkom. Bilo mi je užitak dalekozorom s prozora spavaće sobe promatrati more i brodove u Riječkom zaljevu. U večernjim satima bi gledali bljesak svjetala Opatije, Lovrana, Mošćeničke Drage. Kakav spektakl… Zato zahvaljujem mojoj baki i djedu, koji su me od malena vodili u Rijeku, i meni je prvi zrak u plućima bio onaj iz Riječkog zaljeva.
Zahvaljujem im što su me naučili oduprijeti se, nadati se i vjerovati u to. Osjećam se ponosno što sam Fiumanka. Koliko god ponekad bilo teško ostati dobre volje.

Postoji li neka poruka koju biste željeli podijeliti današnjim Riječanima?

Rudi Decleva: Ne toliko stanovnicima, nego s vama koji ste imali ovu lijepu ideju da nam se javite kako bi stanovnici današnje Rijeke bolje razumijeli našu bol i našu nostalgiju za rodnim gradom.

Pietro Cociancich: Mislim da je nacionalizam nanio veliku štetu Rijeci: i talijanski i jugoslavenski, jer su i jedni i drugi pridonijeli nestanku identiteta grada rođenog da bude “višejezičan”, mnogo prije globalizacije. Ne znam može li se to vratiti, ali mislim da bi današnji Riječani trebali ponovno otkriti i vrednovati povijest vlastitog grada.

Massimiliano Grohovaz: Današnjim Riječanima bih rekao da istražuju povijest vlastitog grada.

Viviana Korelich: Meni je drago da se već dugi niz godina službene hrvatske vlasti štite talijansku/hrvatsku dvojezičnost u školama. Kao i u prošlosti, dvije etničke skupine mogu mirno živjeti u miru i suživotu. (autor: Livio Defranza)