U Splitu je započelo 4. izdanje IKS Festivala, međunarodnog festivala suvrmenog kazališta. Nakon što se ugasio Eurokaz, nakon što je Tjedan suvremenog plesa zabrazdio u tezgarenje, nakon Međunarodnog festivala malih scena koji već odavno tezgari, nakon mnogih festivala koji se pretvaraju u privatne prćije, IKS Festival predstavlja poseban izdanak za promoviranje suvrmenog kazališta. Kreativna direktorica festivala Nela Sisarić u dosadašnjim je programacijama pokazala promišljanje. Predstave pojedinog izdanja tako čine konceptualnu nisku. Osim vlastite poante, sve zajedno uvijek iznjedre novi prostor za razmišljanje.
Festival je otvoren u HNKu predstavom „Talking Head“ organizacije „Liquid Loft“. Liquid Loft je austrijska interdisciplinarno – plesna kompanija koju tvori koreograf Chris Haring, glazbenik Andreas Berger, plesačica Stephanie Cumming i dramaturg Thomas Jelinek i koja u svojoj izvedbenoj poetici integrira ples i instalaciju s ostalim umjetničkim formama, oblikujući cjelovito umjetničko djelo. U „Talking Head“ kao izvođač i koreograf sudjeluje i Luke Baio dok je scenograf Gerald Priewasser.
„Talking Head“ je predstava koja se razapinje između dva polariteta. Idejno, scenografski i izvedbeno. Na jednome ekstremu jest ono đto možemo zvati mehanicističko, tehnički izvedbeno, prožeto Euklidskim prostorom. Ljudsko tijelo ograničeno je prostorom i vremenom. Scenografija tako obiluje pravilnostima. Kao element se pojavljuje možebitni plašt ikozaedra. Ikozaedar je jedan od pet pravilnih geometrijskih tijela (poliedra). Sastoji se od 20 jednakostraničnih trokuta. Na sceni se nalaze i dvije kocke, heksaedri, također pravilni poliedar. Sa svake strane 8 neonskih svjetala i pravokutno projekcijsko platno na koji se prenose slike dvaju računala bočno postavljenih na sceni. Takav geometrijski okvir ukazuje na pravlnosti. Ispod plašta ikozedra skrivena su dva tijela. Gibanjem plašta ikozaedra formiraju se i sjenoviti i osvjetljeni plaštvi još dvaju poliedra: tetraedra i oktaedra. Sva ta isprepletena pravilnost koju cijelo vrijeme prati oblaikovanje zvuka i glazba stvaraju matrični prostor u kojemu Euklidova prostornost, bijela, hladna i pravilna postaje arenom kontaminacije prisutnosti čovjeka. Zato je nejasno zašto je izostavljen samo dodekaedar kao preostalo pravilno tijelo?
Drugi ekstrem (pol) predstavlja čovjek, kao nositelj geometrije prirode koja je stvarna, fraktalna, koja sadrži pogrešku. Nije izmišljena, kao u stvarnosti nepostojeća Euklidova. Pogreška u prijenosu pokreta, signala, informacije postaje tako osnovni koreografski kod repetitivnog forimranja. Tako ponavljanje nužno nije manje vrijedna kopija, već samosličnost drugoga mjerila. U takvoj strukturi izvođači grade začudne slike koje svojom jednostavnošću, ali i izvedbenom složenošću u trenutku sažimaju svo peridočno čovjekovo življenje. Kako da je svakodnevica od odlaska u šklou, na posao, sve radnje koje svakodnevno ponavljamo sažeta u nekoliko pokreta. Pokreta koji svojom ciklikom grade nadstrukturu promišljanja. Šum, pogreška, nepreciznost, sasatvni je dio takvih cilika i njihova ljepota je upravo u činjenici kako se negativan predznak pogreške pretvara u ljepotu individualnosti.
Moguća su i druga čitanja polarizacije. Primjerice u tijeku vremena. Igrajući se brzinom vremena (naročito glazbom) od trenutaka zaustavljanja do trenutaka maksimalnog govorenja i kretanja čitav raspon brzina secira današnje sve veće ubrzanje. Ubrzanje koje ne ostavlja mogućnosti promišljanja, vlastitog poniranja, razumijevanja. Zato u režijskom kontrapunktuiranju usporeni dijelovi nalikuju razvučenom (Wilsonovskom) vremenu u kojemu se naglašava bitnost sadašnjosti. Za ove krajeve opterećene prošlošću i bezperspektivnošću budućnosti ovakvi dijelovi predstave mogu djelovati ili dosadno, ili pak poticajno.
Treća moguća interpretacija polarizacije očituje se u polovima realno i virtualno. Izvođači kao realne čestice gotovo cijelo vrijeme prenose sliku (a naočito svojih lica, glave) u izobličenim varijantama na zaslone. Pored normalne glave tu je opet 8 izobličenih, baš koliko i neonskih svjetala! Takva izobličenja, jasno ukazuju na iskrivljenosti realnosti. U najdubljem, životnome dijelu. Ukazuju na svijet izopačenosti, nestvarnosti, instantnosti.
No, svi ekstremi su istovremeno prisutni i tvore okvir za još jedno propitivanje kroz dva estrema. Geometrija (prostor), vrijeme i stvarnosti postavljaju okvir za propitivanje svrhe umjetnosti. Je li iluzija (kazališna umjetnost) potrebna? Izvođači tako propituju samo nastajanje djela, koreografiranje, koje svode na puko tjelesno gibanje za razliku od konačnog proizvoda, djela koje bi trebalo potaknuti na razmišljanje, možda i katarzu. To se jasno nazire u scenama izvršavanja zadataka koreografije nasuprot vizije koreografa kada priča o livadi. Ono što na kraju „Talking Head“ prikazuje upravo je snažna umjetnička slika obojana emocijama. U glazbeno, plesno i video instalaciji, nakon svih namjernih „ispadanja“, pogrešaka, objašnjavanja što rade na sceni, kako koreografiraju, raznih izobličenja kreira se slika atmosfere koja kristalizira. Projekcijski zaslon samo je još jedan plašt ikozaedra u kojemu nestaju tijela. Kao da se pravilan, nepostojeći prostor razmožio. Možda u neku usporedu stvarnost?
Ono što autori „Talking Head“ nisu mogli sagledati jest funkcioniranje predstave u drugačijim kontekstima. Iako je vjerojatno predstava promišljenja za manje kazališni, možda studijski, industrijski prostor, otvorenje Festivala je izvedeno u Hrvatskom narodnom kazalištu. Prosotoru nekih drugačijih umjetnosti. I sami su se izvođači pitali što ovdje rade? Hoće li igrati Romea i Juliju. „Talking Head“ tako je otvorila i propitivanje same (nacionalne) umjetnosti. Dobivši novi okvir dobila je i novu vizuru. Nadalje, najzanimljivija je i reakcija splitske publike. IKS Festival očigledno je stvorio i dalje stvara publiku za konzumiranje suvremenih scenskih djela. No, to konzumiranje je zahtjevnije. Ne može biti pasivno, HNKaovski. Potreban je aktivan gledatelj. „Talking Head“ nisu samo glave koje govore, već su to glave koje promišljaju. Trostruki bis i povici bravo zasigurno kazuju kako je Splitu potrebno promišljeno suvremeno (festivalsko) kazlište. (zvonimir peranić)
