Riječka se povijest je u zadnjih stotinu godina pokazala izuzetno kompleksnom i traži duboko i objektivno sagledavanje. Nažalost, često se dešavalo da se ta naša riječka povijest promatra jednostrano, ovisno tko ju piše, hrvatska ili talijanska strana.
U tom kontekstu treba promatrati i događanja koja su se dešavala u Rijeci i Sušaku u vrijeme II. svjetskog rata kao i neposredno u godinama nakon rata. Za vrijeme II. svjetskog rata Rijeka je bila polazna točka talijanskoj vojsci u daljnjim osvajanjima teritorija Kraljevine Jugoslavije. Već 1943. godine Rijekom ovladavaju Nijemci i u te godine započinje povećano iseljavanje stanovništva iz grada u Italiju, smatrajući svoj grad s krajnje nesigurnom budućnošću. Na Sušaku je inicijativu preuzeo Narodno oslobodilački pokret koji je obuhvatio gotovo cijelokupno stanovništvo. Tijekom 1944.g. zbog pojačanih savezničkih bombardiranja grada, iseljavanje se nastavlja.
21.travnja snage IV.armije Jugoslavenske vojske ulaze u Sušak, a 3.maja Rijeku.
Tog dana Rijeka je bila poluprazna, računa se da je 40% stanovnika grada već napustilo grad. Mnogi su partizansku vojsku dočekali kao oslobodioce, ali mnogi su partizane dočekali s prilično nedefiniranim mišljenjem i određenom bojazni što će i kako će biti sutra.
Nažalost, u tim prvim danima oslobođenja, dogodili su se i tajanstveni nestanci uglednih Riječana, od kojih su mnogi bili antifašističkog opredjeljenja, kao što je Giovanni Rubinich i njegovi Liburnisti, politička skupina koja se zalagala za Rijeku sa posebnim statusom. Te osobe bile su bliske političkom razmišljanju Ricarda Zanelle i riječkih autonomaša i to se nekome u novoformiranoj narodnoj vlasti u gradu tog maja 1945.g. nije sviđalo. Upravo ti tajanstveni nestanci ljudi, koji nisu rasvjetljeni do današnjeg dana daju nam za pravo da 70 godina nakon prestanka rata dobijemo odgovore, zašto se to dešavalo i je li to baš tako moralo biti.(predrag miletić)
