Hrvatska posljednjih godina ulaže stotine milijuna eura – dobrim dijelom i iz fondova – u izgradnju vrtića i staračkih domova. Na papiru, to izgleda kao razvoj. U stvarnosti, često je riječ o skupom održavanju sistema koji ne funkcionira.
Istovremeno, oko 30% zaposlenih radi u javnom sektoru, dok u Njemačkoj samo 11%. To je razina koja sama po sebi nije nužno problem – ali postaje problem kada taj sektor postane spor, skup i zatvoren za konkurenciju.
A upravo to gledamo kod vrtića i domova.
Država koja radi sve
Država i lokalne vlasti danas rade sve: planiraju, grade, zapošljavaju, reguliraju i subvencioniraju. Rezultat je sistem koji je:
- skup za održavanje
- spor u širenju kapaciteta
- i kronično nedostatan
U Hrvatskoj, liste čekanja za vrtiće nisu iznimka nego pravilo. Kod staračkih domova situacija je još gora – čeka se godinama.
Gdje odlazi novac?
Pa gdje odlazi novac?
U beton.
Gradimo nove objekte, podižemo standarde, širimo administraciju – ali ne rješavamo ključni problem: nedostatak fleksibilne ponude.
Problem u pravilima
Dio problema leži u samim pravilima igre.
Minimalni tehnički uvjeti, kadrovski standardi i administrativni zahtjevi često su postavljeni iznad realne ekonomske snage države. Rezultat je “nadstandard” koji lijepo izgleda u pravilnicima, ali dramatično podiže cijenu:
- gradnje
- rada
- i ulaska novih pružatelja na tržište
Drugim riječima, država je sama sebi podigla trošak – a onda ga pokušava amortizirati subvencijama.
To nije socijalna politika. To je zatvoreni krug.
Privatni sektor kao indikator
Privatni vrtići i domovi u takvom sistemu nisu problem – oni su indikator stvarne cijene. Kada privatni vrtić košta 400–600 eura, to nije zato što je netko “pohlepan”, nego zato što pokriva realne troškove koje javni sektor skriva kroz proračun.
A onda dolazi drugi sloj problema.
Subvencije bez kriterija
Subvencije se dijele široko.
Bez obzira na prihode, velik dio građana plaća slične cijene za vrtiće i domove. To znači da država subvencionira i one kojima pomoć ne treba – dok istovremeno nema dovoljno sredstava za povećanje kapaciteta.
U nedostatku kapaciteta i “jeftinog” smještaja, na kraju se javne usluge kanaliziraju prema privilegiranima. Laički objašnjeno, političari grade za sebe, a obični građani koriste usluge “skupog” privatnog sektora jer nemaju dobru vezu.
Rezultat je paradoks: trošimo više, a dobivamo manje.
Kako to rade drugi
U Njemačkoj i Nizozemskoj, država je napravila drugačiji izbor. Fokusirala se na financiranje korisnika, a ne na kontrolu cijelog sistema. Pustila je da javni i privatni sektor zajedno povećavaju ponudu – uz jasna pravila i ciljane subvencije.
Hrvatska može napraviti isto. I to bez velikih ideoloških rasprava.
Moguća rješenja
Prvo, dio investicija treba preusmjeriti iz izgradnje u vaučere. Umjesto da država ulaže sve u objekte, može direktno pomoći građanima:
- niži prihodi – veći vaučer
- viši prihodi – manji ili nikakav
Drugo, treba pojednostaviti regulaciju. Ne ukidati standarde, nego ukloniti ono što nema realnog utjecaja na kvalitetu, a značajno podiže cijenu.
Treće, treba otvoriti prostor privatnom sektoru. Više pružatelja znači više mjesta, kraće liste čekanja i konkurenciju koja prirodno pritišće cijene.
Četvrto, treba transparentno pokazati stvarne troškove. Građani imaju pravo znati koliko vrtić ili dom stvarno košta – i koliko se toga pokriva iz poreza.
Ključno pitanje
I konačno, treba postaviti nepopularno pitanje: može li država koja ekonomski stagnira dugoročno financirati nadstandard koji je sama propisala?
Ako je odgovor ne – a sve upućuje da jest – onda je izbor jasan.
Ili ćemo nastaviti ulagati milijune u sistem koji proizvodi nestašicu, ili ćemo novac usmjeriti tamo gdje ima najveći učinak – prema ljudima, a ne prema betonu.
Za sada biramo prvu opciju.
I zato plaćamo sve više – za sve manje.
