Strog i pravedan. Sigurno ste čuli taj opis već mnogo puta, to je dosta često slučaj kada poklonici nekog diktatora ili umjerenijeg autoritarnog državnika opisuju njegovu/njenu vladavinu. Tako otprilike opisuju nekadašnjeg čileanskog diktatora Augusta Pinocheta njegovi poklonici, tako poklonici Fidela Castra opisuju njegovu diktaturu, a slično se kod nas može čuti dosta često od poklonika Josipa Broza Tita i nešto rjeđe od poklonika Titovog učenika Franje Tuđmana.
Ima jedan dobar udio stanovništva, vjerujem bilo gdje na planetu, koji ima fetiš na “čvrstu ruku”, nekoga tko će “imati hrabrosti”, “lupiti šakom o stol”. Zapravo je u većini slučajeva riječ o vladarima koji su koristili svoje moći za krvave obračune s neistomišljenicima i ograničavanja osobnih i ekonomskih sloboda svojim građanima, ali uvijek ima dosta onih kojima se to jako sviđa. Mislim da fetišisti na takve vladare zapravo imaju izrazito malo povjerenja u ljude, u svoje sugrađane. Oni shvaćaju da diktatura čini neka nehumana djela, ali vjeruju da ljudi ne mogu funkcionirati i da društvo ne može biti uređeno ako ne postoji jedan čovjek koji je iznad svih i ima moć da, kad zamahne rukom i opali šakom o stol, svi se uplaše. To ih čini da budu dobri, da se ponašaju lijepo i pridržavaju strogih zakona.
Ipak, da bi ispunio očekivanja takve publike, onaj na vrhu mora zadovoljiti neke uvjete. Kao prvo, mora biti pobunjenik protiv sustava. A zatim, mora imati karizmu. Živi zid je ispunio prvi uvjet, koji im je donio veliku slavu i na koncu saborske mandate, no za njih je nepremostiva prepreka onaj drugi preduvjet – nemaju čovjeka s karizmom. Ivan Pernar ima bogatu povijest organiziranja raznoraznih prosvjeda protiv vlasti i gostovanja u policiji, ali nema potrebnu karizmu, a to se ne može ni uvježbati niti steći s vremenom. Pernar šalje poruke koje takva publika želi čuti, ali ne djeluje kao osoba koju bismo mogli zamisliti da lupi šakom o stol i da mase zadrhte.
Zato se pojavio Mislav Kolakušić. Ako ćete malo bolje pratiti komentare na Facebooku, vidjet ćete da su gotovo svi njegovi fanovi došli iz Živog zida, imaju potpuno iste navike i načine komentiranja. On je puno učinio da Živom zidu padne rejting. To nije ni čudo jer njegove poruke su gotovo istovjetne onima kakve je Živi zid slao u javnost od početka svoga djelovanja; obračun s korupcijom, lopovskim vlastima i slično. Samo što Kolakušić ima ono što Živom zidu nedostaje, a to je osoba s karizmom. Čovjek koji dolazi iz sudskog miljea bit će kudikamo ozbiljnije shvaćen u našem narodu od Pernara koji dolazi s ulice. To je ključna razlika među njima.
Za gospodina Kolakušića sam prvi put čuo kad je bio stečajni sudac te se javno usprotivio predstečajnoj nagodbi jednog poduzeća tijekom Linićeve vladavine. Tada je Kolakušić predstečajne nagodbe nazvao “najvećom pljačkom RH, većom i od pretvorbe i privatizacije”. Kolakušić je u pravu i to mislim da će se tek dokazati – predstečajne nagodbe su bile, u toj fazi, vjerojatno najveća pljačka poreznih obveznika u povijesti RH iako su i privatizacija, Uljanik i Agrokor negdje u toj konkurenciji. Kad je došao Agrokor na red, Kolakušić je i tu vidio protuustavnost i nelogičnost u takvom donošenju zakona, i tu se također slažem s njim.
Ali kad je došao kod Stankovića i u “Nedjeljom u 2” pričao svoja rješenja za ekonomske probleme, shvatio sam koliki je prodavač magle. Nisam siguran radi li to zato što stvarno ne razumije ekonomsku politiku ili zato što shvaća da je većina biračkog tijela u Hrvatskoj ekonomski nepismena pa će tako lakše osvojiti birače, ali pokazao je veliku dozu populizma i pretplatio se na sve moderne ekonomske zablude; međunarodna trgovina nam više šteti nego koristi, bilo nam je bolje prije ulaska u EU, strani investitori “sišu” novac iz Hrvatske, moramo se čuvati od “velikih” na slobodnom tržištu itd. Dakle, ništa što već nismo čuli od Radničke fronte, Živog zida, a u zadnje vrijeme iste stvari slušamo i od Mosta i SDP-a.
Nekoliko puta je u javnosti ponovio neistinu da je hrvatsko gospodarstvo bilo bolje prije ulaska u EU nego danas. Da se ne ponavljamo, tu sam već odgovorio na takve tvrdnje kad ih je iznosio živozidaš Branimir Bunjac. Kolakušićeva tvrdnja da su građani Hrvatske bili najbogatiji 1991. “kad su posjedovali tvornice” toliko je neozbiljna da je nemoguće na nju ozbiljno odgovoriti. Dovoljno je reći da su onda, po njegovoj logici, građani Kube i Sjeverne Koreje najbogatiji na svijetu jer posjeduju sve tvornice u svojim zemljama.
Ljudi koji vole prikupljati političke poene na ekonomskom populizmu (okrivljujući uvoz i strane investicije za sve nedaće Hrvata) obično imaju totalitarne težnje. Naime, prilično je totalitaristička sama ideja da vi osobama zabranite međusobnu trgovinu samo zato što one žive na drugim stranama državne granice. To jesu totalitarističke sklonosti.
Stoga me nije začudilo kad je izašao u javnost s izjavom kako on planira biti i hrvatski predstavnik u Europskom parlamentu, i premijer, i ministar obrane, pravosuđa i unutarnjih poslova. Mnogi su se zabezeknuli kad su to čuli, ali to nije ništa neobično za nekoga tko bi ograničavao slobodu trgovanja i ulaganja.
Istina je da Hrvatska ima previše ministarstava i uhljeba koji su u njima zaposleni, ali ministarstva obrane, pravosuđa i unutarnjih poslova čine samu bit postojanja države. Kad se ide na rezanje birokratskog aparata, ta ministarstva moraju ostati jer ona postoje u svakoj demokratskoj državi. Još je luđa ideja da jedan čovjek, bez obzira koliki “superman” bio, upravlja svim navedenim sektorima. To mi se čini nešto kao Kim Jong-un. Uopće se ne bih začudio kad bi mu sljedeća ideja bila: “Što će nam pravosudna, izvršna i predstavnička vlast kad ja mogu upravljati svima?”.
Mene takvi ljudi iskreno plaše, ali potražnja za “tvrdim, voljenim vođom” u Hrvatskoj postoji, nemojmo se zavaravati. Loša HDZ-ova vlast, koja ne pokazuje nikakve namjere da se promijeni, samo će raditi u njegovu korist. Ovi izbori su za njega tek zagrijavanje, ima vremena da do parlamentarnih izbora još dopre do ostatka fanova Živog zida, SDP-a, Mosta i mnogih drugih. Oni će se brzo razočarati u svoje dosadašnje opcije jer nisu dovoljno ustrajne niti pokazuju dovoljno volje da se “obračunaju sa sustavom”, a Kolakušić će ih privlačiti kao magnet.
