Kad se danas prođe kraj stadiona Kantrida, još se može prisjetiti onog huka s tribina i skandiranja imena Ahmada Sharbinija. Bio je napadač koji je živio za gol, posebno protiv Hajduka, i koji je zajedno s bratom Anasom ispisao povijest hrvatskog nogometa, piše index.hr.
Prvi dodir s loptom i slučajni obrat karijere
Nogometna priča počela je u Rječini iz Dražica. Ahmad je bio vratar, sve dok trener nije napravio neočekivani potez.
“Jednu utakmicu protiv Rijeke trener me stavio u napad, zabio sam gol i otad više nisam htio na gol.”
Taj gol otvorio mu je put do omladinske škole Rijeke, gdje je prošao sve uzraste, a onda i do seniorske svlačionice pod Cicom Kranjčarom.
“Lopta mi se odbila na nogu u Osijeku i nakon tog gola mi se put otvorio.”
Zlatne godine na Kantridi
U dresu Rijeke Ahmad je zabio 54 pogotka u Prvoj HNL, više nego ijedan igrač prije njega. Osvojio je dva Kupa Hrvatske (2005., 2006.) i ostao upamćen po velikim derbijima protiv Hajduka.
Jedan od najslavnijih trenutaka dogodio se u 90. minuti, kada mu je Anas asistirao za pobjedu.
“Skinuo sam dres i slavio s navijačima. To svi igrači vole.”
Pod Dragom Skočićem doživio je pravu eksploziju forme: “Skočić je stajao iza mene. Trebalo je imati hrabrosti staviti igrača od 20 godina, a legendu poput Bobića na klupu.”
Putovanja izvan Hrvatske
Godine 2007. odlučio se na izazov u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, potpisao je za Al-Wahdu i zabio 11 golova u 12 utakmica.
“Zabio sam, ali imali smo slabu ekipu i nismo imali rezultate.”
Kratko je igrao i u Luzernu, no ubrzo se vratio u Rijeku – i opet s Anasom činio nezaustavljiv napadački tandem.
Drugi povratak i financijski problemi
Ahmad Sharbini nije skrivao koliko su financijske poteškoće utjecale na njega i suigrače tijekom njegovog drugog boravka u Rijeci. “Naravno da nije bilo lako,” priznao je. “Imali smo obrte i bez obzira je li ti stigla plaća, morao si plaćati doprinose državi. Ja sam imao sreće jer sam bio u Emiratima pa sam nešto zaradio i uštedio, ali drugi igrači su morali plaćati stanove, prehranjivati obitelji… Ljudi se često varaju kad misle da nogometaši žive lagodno.”
Povijesni transfer na Poljud
Ljeto 2009. donijelo je jedan od najzvučnijih transfera u hrvatskom nogometu. Rijeka je bila u financijskim problemima, a Hajduk je ponudio znatno veći ugovor.
“Sama Rijeka nas je forsirala da pristanemo na transfer. Hajduk nam je ponudio tri ili četiri puta više novca.”
Na Poljudu je osvojio Kup 2010., iako je priznao da nije pokazao sve što je mogao: “U Hajduku mi je bilo super. Veliki klub, puno prijatelja.”
Bratska kemija na terenu
Ahmad i Anas znali su gdje će lopta završiti i prije nego što je upućena.
“Odličan dribling, brzina, eksplozivnost, udarac… Jako dobro smo se poznavali na terenu.”
Protiv Lokomotive obojica su postigli hat-trick – raritet u europskom nogometu.
“To je jedan od najljepših trenutaka u životu.”
Njihova povezanost nije bila samo nogometna – Ahmad je na prsima nosio tetovažu Anasovog lika: “U Rijeci smo imali suigrača iz Argentine Martina Šarića koji je imao tetoviranog svog brata. To mi se jako svidjelo pa sam odlučio napraviti isto.”
Novi izazovi na Krku
Nakon završetka profesionalne karijere Ahmad više nije zabijao golove, nego je gradio klub. Kao sportski direktor Omišlja s Krka, usmjerio se na rad s mladim igračima i razvoj infrastrukture.
“Najbitnije je što u klubu trenira stotinjak djece. Roditelji prepoznaju naš rad i trud.”
Iako su ga mnogi vidjeli na trenerskoj klupi, njega još više privlači rad iz pozadine:
“Znanje imam, ali licence su dug proces. Više me privlači rad sportskog direktora.”
