Home Kolumne ANALIZA: Metastaze suvremene plesne scene

ANALIZA: Metastaze suvremene plesne scene

2285
2
Piše: Zvonimir Peranić
Piše: Zvonimir Peranić
Piše: Zvonimir Peranić (foto iz predstave Pokret-ač)

Suvremeno plesna scena u Hrvatskoj propada, kao i sve u državi. Scena je to isprepletena sukobima interesa, scena koja podržava zapošljavanja suprotna zakonu i to u sustavu obrzovanja, najvažnijem sustavu za zdravo tkivo društva, scena u kojoj su se ukorijenili već ostarjeli plesači koji su se pozicionirali na koordinatama moći i koji guše nove, nadolazeće umjetnike. Kako je financijskog kolača sve manje, piranje se sve više okreću jedne drugima. Plesna je to scena na kojoj je sve više kvazikonceptualnog intelektualnog masturbiranja, a sve manje plesa. Plesa je u trgovima. Ples nestaje. S jedne strane jer su akteri fizički onemoćali, a s druge jer grabe samo sebi. Obružnjela je to scena. Tranzicijska. Scena je to centra, koja grvitacijski poput crne jame grabi sve u Zagreb, s lažnom intencijom necentralizacije.
Tjedan suvremenog plesa (TSP) već 31 godinu oblikovao je plesnu scenu, ispreplitao je s međunarodnim silnicama, imao pozitivan utjecaj na zajednicu. No ove godine umjetnička direktorica TSPa Mirna Žagar načinila je novi format festivala koji produbljuje, potvrđuje i podržava sve malignosti plesne scene. Prvo, festival je pomaknut unaprijed. U terminima kada je prethodnih godina već započeo ove godine nismo imali ni informacije o programu! Jedan ozbiljan festival to si nije smio dozvoliti. Deset dana prije početka nije se znalo išta. A onda je predstavljen novi format od tri bloka. Prvi s naglaskom na hrvatsku selekciju i uz međunarodnu konferenciju na temu Strategije plesa. Drugi se sastoji od predstavljanja EU projekata, radionica, filmskim projekcijama, predstavljanjima, razgovorima. Treći je međunarodna selekcija.
Ono što je stravično jest da se HR program uglavnom sastoji od REPRIZA! Dakle, na festivalu se ponovno pokazuju iste predstave koje smo vidjeli. Ponovno se istim izvođačima omogućuje vidljivost i naravno honorari. Zašto je tome tako? Je li moguće da u međuvremenu nije bilo novih predstava? Je li moguće da je HR produkcija došla na niske grane u kojima nema novih predstava? A što se onda sufinancira? Festival bi trebao biti nešto novo. Ova retrogradnost vodi k okoštavanju, degeneraciji. Možda je sama plesna scena uzrokovala ovo odumiranje.
Mirna Žagar pojašnjava svoju selekciju: „Obratila sam se prvo autorima specifično, imajući u vidu, ne samo našu namjeru pozvati promotore na showcase, već i kontekst koji su ovi autori ostvarili svojim djelovanjem unutar međunarodnog konteksta, te unutar specifičnih mreža s kojima djelomice i mi surađujemo. Nekoliko je dodatnih elemenata imalo presudnu ulogu osim, naravno, umjetničke kvalitete, koja mi je bila bitna. Naime, s logističke strane, bilo nam je jako važno vrlo rano u programaciji festivala definirati s kojim hrvatskim produkcijama izlazimo; drugi moment je želja da s odmakom od gotovo godinu dana možemo pogledati ove produkcije, koje su (osim u par slučaja) premijerno izvedene pred godinu dana, zanima me pitanje: osvrta na godinu koja je prošla, sve su to predstave koje su uspjele zadržati pažnju publike, a neke poput autorica Marjane Krajač i Aleksandre Mišić i Ognjena Vučinića dobili su i strukovna priznanja. Nadalje, činilo mi se zanimljivim vidjeti na okupu rezultat rada autora i skupina s kojima HIPP kao festivalska krovna organizacija dugi niz godina surađuje i kroz neke druge projekte.“ I nadalje: „Iako već godinama objavljujemo pozivni natječaj, ove smo se godine odlučil za izravni poziv na sudjelovanje. Naknadno sagledavajući odjek i percepciju takve odluke, moguće je da smo oduzeli priliku jednom dijelu scene da učestvovati u ovom procesu, ali nam to nije bila intencija.“
A upravo se isključivost dogodila. Do sada su javnim pozivom sudionici plesne scene, ako ništa drugo, barem imali privid. Privid mogućnosti, privid koji je stvarao nadu, a potom i vjeru. Možda lažnu. No, iako lažnu, ta je nada održavala sustav do iduće godine. Do idućeg natječaja, do idućeg sufinancirnja. Ovakvo giljotiniranje nade samo je polariziralo scenu na tzv. elitističku (onu kojoj su financiranje i egzistencija omogućeni) i onu kojoj je to odsječeno. Ne samo ovim postupkom. Karcinom se plesnom scenom širi na mnogim razinama. Pri tome, naravno, kompetencije nekada i nisu nužne. Već poznanstvo i pripadnost interesnoj skupini. Sama Žagar navodi višegodišnju suradnju i specifične mreže. Normalno je umrežavati se, ali ako se pri tome i neutralizira sve ostalo. Je li to onda i fašističko?

Nagrade hrvatskog glumišta

Mirna Žagar spominje strukovna priznanja. Radi se o Nagradama hrvatskog glumišta. Za najbolju predstavu u cjelini (za ples, za 2014.) nominirani su: “Hermafroditi duše” u koreografiji Žaka Valente i produkciji Žaka Valente, Zagrebačkog plesnog centra i (što got to bilo) Hrvatskog kulturnog doma Rijeka; “Istovremeno drugi” u koreografiji i režiji Matije Ferlina i koprodukciji Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula i Zavoda Emanat iz Ljubljane; te “Suprised body project – Zagreb” (nagrađen) u koreografiji Francesca Scavette i produkciji Studia za suvremeni ples, Zagreb u koprodukciji sa Wee Company Oslo i suradnji sa Muzejem suvremene umjetnosti, Zagreb.
Za najbolje koreografsko ostvarenje nominirani su: Aleksandra Janeva Imfeld za koreografiju u plesnoj predstavi “Pokret-ač” u izvedbi i produkciji Studia za suvremeni ples, Zagreb i koprodukciji sa Hrvatskim institutom za pokret i ples – Tjedan suvremenog plesa; Marjana Krajač (nagrađena) za koreografiju u plesnoj predstavi “Koreografska fantazija br. 1” u produkciji Sodaberg, koreografskog laboratorija, Zagreb; i Roberta Milevoj za koreografiju u plesnoj predstavi “Opet Roberta”.
Za najbolju žensku ulogu nominirane su: Dina Ekštajn za ostvarenje u predstavi “Pokret-ač”; Aleksandra Mišić (nagrađena) za ostvarenje u predstavi “Hermafroditi duše” i Petra Valentić za ostvarenje u predstavi “Anything” u koreografiji Daniela Abreua u izvedbi i produkciji Zagrebačkog plesnog ansambla, Zagreb u koprodukciji sa Zagrebačkim kazalištem mladih.
Žak Valenta vodi riječki TRAFIK. Studio za suvrmeni ples (SSP) povezan je s Brankom Bankovićem koji je u drugom mandatu predsjednika strukovnog Udruženja plesnih umjetnika Hrvatske (UPUH). Izvođač je i u projektu “Pokret-ač”. Zagrebački plesni ansambl vodi Snježana Abramović Milković.
Zašto je to bitno? Nominirane i nagrađene s područja suvremenog plesa bijenalno bira žiri koji imenuje upravo UPUH u čijem je Upravnom odboru još i nagrađena Aleksandra Mišić, a u Nadzornom odboru Silvia Marchig. Žiri je bio u sastavu Bosiljka Vujović Mažuran, Katarina Đurđević i Silvia Marchig. Zgodno. Marchig je između ostalog surađivala i sudjelovala (bila plaćena od) upravo TRAFIKa. Primjerice na projektu „Divljač“.
Vujović Mažuran pak ni više, ni manje negu sudjeluje kao „pokretačica +“ (vjerojatno producent) predstave „Pokret-ač“ SSPa u kojemu je Banković koji je ujedno i predsjednik UPUHA!
Đurđević je pak zaposlena u Školi suvremenog plesa Ane Maletić. Ista je škola pak u školskoj godini 2013./2014., u suradnji sa Studijem za suvremeni ples, obilježila stogodišnjicu znamenitog baleta „Posvećenje proljeća“ na kojemu je radio Banković uz asistenticu (nominirane) Dine Ekštajn! Dakle zanimljiva je ciklika (odabrnog) žirija koji je nominirao i nagrađivao suradničke, ali i projekte u kojima je sudjelovao! I sada ćemo na ovogodišnjem TSPu promatrati odmak uz navodno relevantne nagrade?!

Kompetencije u obrazovanju

Vratimo se još Đurđević i drugom dijelu TSPa gdje će se laprdati, između ostalog, i o obrzovanju. Katarina Đurđević zaposlena je na radnom mjestu nastavnik ritmike i plesa i voditelj smjene. Sukladno Zakonu o umjetničkom obrazovanju ove poslove može obavljati osoba koja je završila diplomski sveučilišni studij ili diplomski specijalistički stručni studij odgovarajuće vrste. Prema Pravilniku o stručnoj spremi to je plesač suvremenog plesa. No, Đurđević ne posjeduje odgovarajuću visokoškolsku kvalifikaciju. Ona je profesor fizičke kulture. Dok je plesač suvremenog plesa u srednjoškolskoj razini! Dakle, nije zaposlena sukladno zakonu. U Školi suvremenog plesa Ane Maletić isprva su mi odbijali dati informacije, kao u Osnovnoj školi Vežica. UPUH je podržao takvo zapošljavanje i nije našao za shodnim rješavati problem, već je svojim djelovanjem podržao takvo stanje. A nezakonitosti u sustavu obrazovanja najgore je što se društvu može dogoditi.
Implicitno i Mirna Žagar svojom selekcijom podržava tu nakaradiju. UPUH je inače jedna vrlo klaustrofobična zajednica. Ne možete nigdje na internetu ili na njihovim web stranicama pronaći informacije o članovima odbora. (Zahvaljujući upravo susretljivosti Bankovića dobio sam informacije o sadašnjoj strukturi.) Organizacija je to koja skriva zapisnike upravljačkih tijela od svojih članova. Koja na Skupštini ne daje članovima uvide u materijale, financijska i programska izvješća koja treba izglasati! Na Skupštini se skuplja oko 15tak ljudi (ne znam za zadnju Skupštinu) od kojih je 8 članova Upravnog odbora i tajnica. Inače broji preko 170 članova. Na godišnju dodjelu nagrade UPUHa skupi se ista šačica. Potpuno nevidljiva manifestacija. Nije ni čudo, kada je politika takva da se interesno veže samo određena, mala grupacija uvijek istih. Nastavimo…
I slijedeća razina obrazovanja počela je „Igrama bez granica“. Studij plesa na Akademiji dramske umjetnosti (ADU) u Zagrebu pokreula je Andreja Jelinčić. Pokušao sam saznati tko su zaposleni na tom studiju. Prvo sam kontaktirao samo voditeljicu Andreju Jelinčić, ali nisam uspio dobiti informacije o zaposlenima, njihovim kvalifikacijama i jesu li sve u skladu sa zakonskom regulativom. Kada na taj način nisam dobio informacije iste sam zatražio i to dva puta od povjerenika za informiranje ADU sukladno zakonu. Niti u jednom slučaju nisam dobio niti jedan odgovor. ADU je time prekršila Zakon!
Kada analizirate nastavne programe studija plesa uočavate zanimljivosti. Neki kolegiji nemaju nositelja. Neki naslovi kolegija su još zanimljviji. Primjerice didaktika. Koja nema nositelja. U suvremenim edukacijskim znanostima didaktika se napustila već odavno?! A na suvremenom plesu tu raritetnu disciplinu prošlosti imaju uvrštenu u program! Potom je tu i metodika. Ali metodika čega? Samostalna metodika ne znači ništa. Vidljivo je kako je obrazovanje upravo jača strana programa. Pa nije ni čudo ukoliko postoje nekvalificirani. Nadalje, za gotovo svaki drugi kolegij nastavu održava upravo Jelinčić. Jelinčić i samo Jelinčić. Na drugom mjestu su praznine. Valjda kolegije drže duhovi. A potom ćete pronaći imena Petre Hrašćanec (između ostalog vodi sate suvremenog plesa u Studiju za suvremni ples i Zadarskom plesnom ansamblu, od 2009. umjetnička je ravnateljica festivala sola Monoplay, a 2012. osniva vlastitu umjetničku organizaciju 21:21), Kenije Zec (suosivačica 21:21), Nikoline Pristaš, Gorana Sergeja Pristaša (oboje su zajedno s Pravdanom Devlahovićem i Ivanom Sajko osnovali 2000. BADco.), Irme Omerzo (osnivačica MARMOT organizacije, a zanimljivo je i njeno sudjelovanje u odabiru kandidata za dodjeljivanje statusa slobodnih umjetnika čime se sada nećemo baviti), Brune Isakovića (član SSP) i drugih. Većina stranica sa životopisima je prazna. Zadnja dva semestra nemaju niti popis kolegija. Kako je studij bez svega toga dobio dopusnicu?
Da se radi o interesima kazuje i izjava od 18. srpnja 2013. u Novom listu, Snježane Abramović Milković koja je o pokretanju studija plesa pri Akademiji dramske umjetnosti rekla: „Nažalost, valjda je to u našem mentalitetu, prva godina će početi s radom nekako gerilski, bez adekvatnih uvjeta i bez znanja cijele plesne zajednice da je objavljen natječaj za predavače. Natječaj je bio objavljen u Narodnim novinama, što je u potpunosti zadovoljilo formu, ali predavači su bili pozivani osobno, cijela plesna zajednica o tome ništa nije znala. Mislim da je to zaista loš početak nečega što smo svi zajedno s nestrpljenjem čekali i za što smo svi zajedno lobirali.“
Kada se digla frka o kvalifikacija zaposlenih ispred UPUHa postojala je mogućnost pokrenuti stvari i riješiti ih. Tu mogućnost imao je tadašnji Nadzorni odbor (NO) kojeg su sačinjavali: Ana Kreitmeyer (također autorica u BADco.), Pravdan Devlahović i Karolina Šuša (između ostalog radila s Liberdanceom i bila članica, gle evo ga opet, SSP). Kao što vidimo većinu NO UPUHa tada su držali članovi BADco. Trio se odlučio za nevjerojatan potez. Iz dokaza su izuzeli sve dokumente, zapisnike, inspekcijske nalaze, kao i same diplome zaposlenih pa onda „sudili“ i dosudili kako se nije trebalo pisati o istome jer se time narušila slika plesa u HR?! Činjenično stanje nije bitno. Zašto?
Proučimo samo primjer Devlahovića. Isti je u razgovoru s Marjanom Krajač (izbor Žagar!) 11. prosinca 2008. izjavio: „Nakon završene srednje kemijske škole upisao sam studij kemijske tehnologije. Tada su se na zagrebačkoj sceni pojavila dva nova festivala; Tjedan suvremenog plesa i Eurokaz. Počeo sam pratiti te festivale, odlazio na predstave i jednostavno se zaljubio u izvođačka tijela iz tih predstava i načine na koja su ih izvođači koristili, kako su bila drukčija, što su sve mogla… (…) meni se vrlo brzo pružila prilika i Mare (op.a. Sesardić) me pozvala da plešem u njenoj novoj predstavi “Suncobrani”, tako da je to, godine 1992., bila moja prva predstava. Kratko nakon toga ja sam prekinuo studij kemije i odlučio se posvetiti plesu.“ 09. svibnja 2009. na ADU se pojavljuje informacija kako je Devlahović umjetnički asistent. Je li to moguće sa završenom srednjom kemijskom školom? 03. veljače 2014. održao je na ADU nastupno predavanje u postupku izbora u umjetničko nastavno zvanje naslovnog docenta. Je li u međuvremenu diplomirao? Je li diplomirao u odgovarajućem području? To su neki od podatak koje sam tražio od ADU. I koje je ista ignorirala. Tko sve drži nasatvu na ADU?
Dakle moguće je i da u postupku unutar UPUHa u predmetima o visokoškolskim kvalifikacijama sudjeluju i osobe koje ih možda nemaju! Možemo li onda očekivati razumijevanje problematike. Ako je ta praksa raširena, a očigledno jeste, u svim razinama obrazovanja, onda je crnilo plesne scene katastrofalno zabrinjavajuće.
TSP planira raspravljati i o obrazovanju. Kada ima isključivo „goste“ koji su tako stvorili sustav da se štiti nelegalnost, onda kada TSP svojim kvalifikacijama daje kredibilitete takvoj raboti, samo podržava i poboljšava ovu kaotičnu praksu.
Da postoji svijest o svemu, ali se gotovo svi prave da car nije gol svjedoći i slijedeća činjenica. Na Skupštini UPUHa održanoj 14. prosinca 2013. Andreja Jeličić informirala je o otvaranju preddiplomskog (BA) sveučilišnog studija plesa pri ADU. Na Skupštini se govorilo i o smanjenju plaća pojedinh djelatnika u Školi suvrmenog plesa Ane Maletić u Zagrebu zbog toga što su se koeficijenti plaće uskladili s razinom obrazovanja. Rečeno je kako neki nemaju visokoškolske kvalifikacije pa im je koeficijen, a s time i plaća smanjena. Na Skupštini je predsjednik Upravnog odbora i UPUHa Branko Banković postavio slijedeće pitanje Andreji Jeličić: „Hoće li kolege koji nemaju diplomu i dobit će manje plaće sada kada postoji ovaj studij moći riješiti svoj problem?“ Kako se nitko od ostalih nazočnih članova Upravnog odbora nije usprotivio ovoj tvrdnji predsjednika za pretpostaviti je da su informirani o izrečenom problemu. Branko Banković kao predsjednik Upravnog odbora jasno postavlja problem (nezakonitog) zapošljavanja.

Kulturna vijeća i financiranje

Da bilo tko prijavi program za Javne potrebe u kulturi i to reprizni najvjerojatnije ne bi dobio ni kune. TSP sa gotovo potpuno repriznim HR programom očigledno uspijeva. Zašto? Pogledajmo kako se financiraju Javne potrebe u kulturi RH. Kazališno vijeće za dramu i plesne umjetnosti te izvedbene umjetnosti dvojako je. Oni zaslužni za ples (i izvedbene umjetnosti) koji odlučuju su: Rajko Pavlić (djeluje u Liberdanceu), potom već poznata Nikolina Pristaš (ADU, BADco.) i Katja Šimunić (jedna od umjetničkih voditeljica LLINKT! Plesnog projekta). Šimunić je bila članicom Kazališnog vijeća za dramsku umjetnost Grada Rijeke od 2009. U tom razdoblju jasno iz analize proizlaze raznorazna pogodovanja i nestručni rad. Pokazuje se da je statistički značajna razlika u visini financiranja onih porjekata koji imaju članove povezane s članovima vijeća i djelatnicima Odjela za kulturu. Šimunić djeluje i unutar ITI instituta kao članica Nadzornog odbora ali i uredništva časopisa Kretanja. Ova dimenzija potpuno zatvara hermetiku plesne scene. Kretanja zajendo s portalom plesnascena.hr koju uređuju Maja Đurinović i Iva Nerina Sibila (urednica Kretanja, članica UO UPUHa prošlog saziva i članica istog vijeća Grada Rijeke zajedno sa Šimunić!)), a na kojem još pišu i Jelena Mihelčić i Andreja Jeličić (osivačica plesnih studija ADU!) svojim odabirom upravo selekcioniraju radove koje proklamiraju. I dok je u kritici to sasvim legitimno nije jasno zašto se potpuno izostavljaju neki plesni događaji. Time se određenim radovima, ne rijetko, pišući jedni o drugima, daju one potrebne reference kao prilozi programa za sufinanciranje. Isto tako pojedini se radovi čine (ne)vidljivima.
Sada se već obrisi mreže interesne grupe naziru. Isti će postati jasniji ukoliko se pogleda sufinanciranje Ministarstva kulture. Dva su područja. Jedno su plesna gostovanja za koja je namjenjeno ukupno 226.100,00 kn. Najveći iznos dodijeljen je UPUHu za Pilot-projekt “Plesna mreža Hrvatske” za 2015. u iznosu od 150.000,00 kn. Jedini četveroznamenkasti iznos dobio je upravo Studio za suvrmeni ples za gostovanje „Pokret-ač“a i to 12.400,00 kn. Nije jasno gdje će to gostovanje biti. Ostalih 63.100,00 kn podijeljeno je na 11 gostovanja, od kojih neki navodno na IKS festivalu u Splitu, a kojih nema u objavljenom programu tog festivala.
1.849.600,00 kn namijenjeno je za 52 programa područja suvremenog plesa i pokreta. Šesteroznamenkaste iznose dobiti će tri subjekta. Hrvatski institut za pokret i ples (HIPP) 300.000,00 kn upravo za 32. TSP i 25.000,00 kn za Integrirani kolektiv za istraživanje pokreta (IMRC) i to za autorske honorare plesača Ive Nerine Sibile koja i vodi IMRC i Amele Pašalić!
120.000,00 kn dodijeljeno je Plesom centru TALA za Platformu HR i 245.000,00 Zagrebačkom plesnom ansamblu za produkciju, Mediteranski plesni centar i festival u Svetvinčentu.
Nakon festivala u top tri programa su: Studio za suvrmeni ples 75.000,00 kn, SODABERG (Marjana Krajač) 70.000,00 kn i Liberdance 60.000,00 kn.
Potom slijedi skupina s dodijeljenih 40.000,00 kn: Autorska radionica MELONE (Marchig), BADco. (Pristaš!), Umjetnička organizacija 21:21 (Hrašćanec, Zec) i VRUM (Sanja Frühwald). 35.000,00 kn dobili su Zadarski plesni ansambl i MARMOT (Omerzo)
Tako je 12 subjekata dobilo 1.125.000,00 kn ili 60,82% sredstava. Ostalih 40 programa dobilo je 724.600,00 kn od čega dva programa po 30.000,00 kn a svi ostali 20.000,00 kn i manje. Među njima i 10.000,00 kn projekt LLINKT! (Šimunić). Napomenimo da je Vijeće odbilo još 73 programa u kojima su uglavnom sasvim neki drugi subjekti. Dakle od 138 programa konkretno ih je financirano 12tak i to baš svih s nekim „čudnim vezama“!
Očigledno je da manjina dobiva ogromnu većinu, uglavnom dodjeljena sredstva samima sebi ili suradnicima. Najviše baš dobivaju oni koji imaju veze s radnim mjestima na ADU, s uprvljačkim strukturama UPUHa, HIPPom – TSPom.
Valja npomenuti kako je i Roberta Milevoj sudjelovanjem u Vijeću Grada Pule pored Branka Sušca godinama također pristajala na dodjeljivanje financijskih sredstava samo vlastitim projektima. Tako i onima Matije Ferlina. Ferlin je svakako kvalitetan autor. Postavlja se pitanje: da je netko drugi imao takvo pogodovanje bi li bio još kvalutetniji. I ne samo u Puli.

Umrežavanja

Pojavljivanje VRUMa i TALAe su krakovi druge mreže – NDA koja okuplja, između ostalog, hermetične „sami sebi dovoljne“ festivalčiće suvremenog plesa s kojom se neću sada baviti da ne širimo temu.
Kada zbrojimu svu (navodnu) izvrsnost, mogućnosti koje su si stvorili, za očekivati je da će takvi genijalci sveudilj imati publike. Jer takvo ludilo jednostavno ne može biti nezamjetno. No, na TSPu će se pričati i o razvoju publike. Sjećam se lanjske izvedbe Marjane Krajač kada je nas 5 bilo u publici i sve je odisalo pivom. Ko u nekoj birtiji punoj rigotine. Ipak, samo vijeće ministarstva u svom izvješću o radu za 2014. navodi: „U Hrvatskoj se godišnje proizvede veliki broj naslova, no rijetko koji ima više od pet izvedbi nakon premijere. To je znatan gubitak za kulturnu javnost, ali i za institucije koje financiraju produkciju tih radova.“ Zanimljivo! Zato se pokrenuo novi projekt. I to ispred UPUHa. „Iniciranje projekta Plesna mreža Hrvatske, čija realizacija započinje ove godine, značajan je korak u smjeru razvoja profesionalizacije plesne umjetnosti.“ Kao razloge nedostatka publike navodi se: „Razlozi za to su brojni, ali jedan od glavnih je nepostojanje mreže partnera na nacionalnoj razini koji bi distribuirali i prezentirali radove. Ovogodišnji pilot – projekt usmjeren je stoga na utvrđivanje mreže te na ostvarivanje prvih kontakata između plesnih trupa s partnerima i publikama u drugim sredinama. Smatramo da ovaj projekt u budućnosti valja ozbiljnije financijski podržati te plesnoj umjetnosti otvoriti veći prostor za vidljivost u scenskim javnim institucijama, na nacionalnim i na lokalnim festivalima.“
Ovogodišnjih 150.000,00 kn smatarju neozbiljnim?! Stravično. Kako bi onda smatrali iznose od par tisuća kuna koje dodjeljuju većini programa? Turbo neozbiljnim? Izrugivanjem? E sad, kuda su usmjereni tih neozbiljnih 150.000,00 kn? Pogodite! Tim Plesne mreže čine: Sandra Banić Naumovski, Rajko Pavlić, Iva Nerina Sibila, Karolina Šuša. Znači da je Pavlić i u ovom slučaju dodijeljivao sredstva projektu u kojem sudjeluje. Novo je ima Banić Naumovski. Ista je bila članicom prethodnog sasatva UO UPUHa i sudjelovala u podržavanju priče o nekompetencijama o obazovanju. Selekcijska komisija Plesne mreže Hrvatske bila je u sastavu Jelena Mihelčić, Igor Ružić i Mirna Žagar.
Odabrali su sljedeće predstave za Pilot program 2015: U kateogriji A (produkcije s 5 i više izvođača): INK Pula, Matija Ferlin, Istovremeno drugi; Sodaberg, Marjana Krajač, Koreografska fantazija br. 1; Studio za suvremeni ples, Aleksandra Janeva Imfeld, Pokretač; Tras kolektiv, Đubrad prokleta.
U kategorija B (male produkcije): De facto, Saša Božić, Love will tear us apart (prvi dio trilogije u kojoj sudjeluje Petra Hrašćanec); Kreitmeyer/Banić/Užbinec, Zastoji; Liberdance, Rajko Pavlić, Danguba i zgubidan; Multimedijalna koliba; Pregrad/Užbinec/Šimičić Mihanović, Pokret mislim okret.
Treba naglasiti kako je Užbinec također u autorskom timo BADco. Vidite li možda opet ista imena odabranih i onih koji sudjeluju u projektu i onih koji odlučuju o financijama (vijeće). Jesu li to neka imena iz ranijih analiza? No, ima još.
U slučaju da jedna od selektiranih predstava povuče prijavu ili iz nekog razloga nije moguće realizirati gostovanje, u selekciju ulaze: u kategoriji A Zagrebački plesni ansambl, Snježana Abramović Milković, Rekvijem za Z. U kategoriji B O.N.E., Martina Nevistić, Sizifov Pink; Domino, Bruno Isaković, Nečastive (muška verzija).
Martina Nevistić nova je članica UO UPUHa!
Dakle, ne da im nije dovoljno namještat si sufinanciranje, selekcionirati se na festivale, zapošljavati se, nego povrh svega još treba razdijeliti i neozbiljnih 150.000,00 kn?!
Žiri obrazlaže: „Kao žiri Plesne mreže Hrvatske, pri selekciji smo se vodili prije svega načelom izvrsnosti. Nastojali smo izdvojiti radove koji su jasni i dosljedni u autorskoj namjeri i koreografskoj razradi te posjeduju najvišu razinu izvođačke kvalitete. Pokušali smo napraviti pregled dinamične hrvatske plesne scene, ukazujući na svu širinu naših koreografskih i plesačkih talenata. Imali smo u vidu različitosti u autorskom pristupu, pristupačnost i inovativnost u načinu komunikacije s publikom, te različite programske potrebe partnera.“
I opet kontradikcija. Kako ta izvrsnost ne može generirati publiku? Zar se dinamička scena sastoji od tih nekoliko uradaka? Je li moguće da onih ostalih 130tak samo za 2015. nije niti približno ikakvoj kvalitativnoj razini?
Dotaknimo se i sufinanciranja plesnih programa Javnih potreba u kulturi Grada Zagreba. U pripadajućem vijeću za ples su zadužene Snježana Abramović Milković i Almira Osmanović. S 50.000,00 kn i više financirana je trećina programa. Od 2.236.000,00 kn za plesnu djelatnost raspored je slijedeći: HIPP 600.000,00 kn, ZPA 455.000,00 kn, SSP 424.000,00 kn, Liberdance 90.000,00 kn, novi ulaz Maša Kolar 70.000,00 kn, SODABERG 60.000,00 kn, 21:21 i MARMOT po 50.000,00 kn. Napomenimo i da je LLINKT! Dobio 20.000,00 kn. Dakle 1.799.000,00 kn prvih osam od kojih već poznata ekipa, a preostalih 16 ukupno 437.000,00 kn s jednim poznatim. Za TSP sa stavke festivala HIPPu je dodijeljeno još 600.000,00 kn.
Kada povežemo smjerove na relaciji ZG – MINISTARSTVO ispada ti meni tamo ja tebi vamo. I opet manjina (ista) dobiva ogromnu većinu sredstava.

Brisanja

U tako postavljenoj strukturi financiranja, hijerahije strukovnih udruga, osiguranoga pisanja o uratcima, zapošljavanju bez obzira na zakone, stvorena je forma u kojoj se sve što ne odgovara briše. Nestaje. Kako se slučajno izgrađena infrastruktura ne bi narušila. Kad sam pisao o zapošljavanju o OŠ Vežica, uskočila je i policija jedan petak na večer. Sustav je takav da je samozaštitan.
Primjer je i događaj koji se očituje u intervjuu Andree Solomun (zagrebačka škola za klasičan balet i Alvin Ailey učilište u New Yorku) i Eme Janković (Trinity Labam, London) u Jutarnjem listu od 26. travnja 2015. pod naslovom S ponosom predstavljamo nove zvijezde suvremenog plesa. Za razliku od većine Solomun i Janković imaju obrazovanje, za razliku od većine reovito treniraju, za razliku od većine u njihovim uratcima možemo vidjeti ples, a ne ono u što se gotovo sva scena pretvorila – koncepcije koje su sve zatvorenije i tjeraju publiku. Kako stoji u tekstu: „ove djevojke smatraju kako je kucnuo posljednji čas da se neke stvari promijene.“ Usudile su se govoriti o „zabranjenom“.
Nadalje kazuju: „Mislim da je svima dosta predstava na koje dolazi pet do dest ljudi, uglavnom iz plesnih krugova. Cilj naše predstave nije da je pogleda tri stotine, nego petnaest tisuća ljudi. Želimo stvoriti publiku koja prepoznaje suvremeni ples, ali pritom želimo izbjeći ono što je danas na sceni suvremenog plesa žalosna stvarnost – šok radi šoka.“ Pravilnno uočavaju da plesna publika nije razvijena unatoč svim labrtanjima o izvrsnosti. Zanimljivi su im ciljevi o publici, koje si ne zadaje niti nijedna mreža, a kamoli pojedinačni subjekt.
Nadalje navode: „Vidimo zgradu, cijelu jednu zgradu plesne kompanije koja će imati sve što je hrvatskim plesačima potrebno. Imat će mini teatar, nutricionističko savjetovalište, administraciju, dvorane za vježbanje… Sve!“ Očigledno Zagrebački plesni centar nije dovoljan. I očigledno nije zdravo imati samo jedno jezgro.
I najvažnije: „Vjerujemo u rad. Možda će ovo zvučati bezobrazno, ali na plesnoj sceni ne želim vidjeti debelog plesača. Ne želim salo. Ne zato što bi to bilo ružno, nego zato što je salo dokaz plesačkog nerada, lijenosti. Nas dvije danonoćno treniramo…“. I tu su savim u pravu. Suvremena plesna scena ima sve manje plesa.
Sjetim se samo predstave „15 minuta Trafika“ kolaža u kojemu su pojedinci ili parovi sami smislili nešto, a onda je to „drmaturški“ povezano i gdje se gledateljima prodavala magla. Sjetio sam se baš dvije scene. Jednoj u kojoj stoji Iva Nerina Sibila, a druga u kojoj, opet stoji, Edvin Liverić. Kako se nije ulagalo u tehniku, već uglavnom u honorare, osvjetljenost je bila minimalna, s par reflektora, odnosno projektorom. Na licima Sibile i Liverića sjećam se bora naglašenih sjenom zbog jednog izvora svjetla. Teksture njihovih koža nisu bile glatke. Bio je to trag vremena, ocvalost. I tada mi je nadošla sva slika turobnosti plesne scene. Sustava koji guši nadolazeće i uporno sebe gura. Ta neaktivnost, salo, dotrajalost bila je sama refleksija scene.
TRAFIK je s druge strane fraktalno zrcalio samosličnu situaciju globalne scene. Članovi TRAFIKa upravo u maniri tranzicije sudjelovali su u nizu radnji koji se mogu okarakterizirati kao sukob interesa ili čak radnji koje nisu u skladu sa zakonom, a tako slične globalnijem djelovanju. Iva Nerina Sibila sudjelovala je u odlučivanju o sufinanciranju pravnog subjekta kojemu je suosnivačica kroz rad Kulturnog vijeća Grada Rijeke. Magdalena Lupi Alvir sudjelovala je u radnjama neusklađenim sa zakonom oko slučaja tzv. dramskog učilišta pri HNK Rijeka. Trenutno je upitan izbor iste na mjesto ravnateljice Gradskog kazališta lutaka u Rijeci jer je napisla „financijski plan“ bez ijedne brojke. Neki sudionici projekata (a možda i članovi) TRAFIKa bili su zaposleni suprotno zakonu u Osnovnoj školi za klasični balet i suvremeni ples pri OŠ Vežica u Rijeci – Mila Čuljak, Marin Alvir, Gordana Svetopetrić. Članovi Upravnog odbora UPUHA Rijeka 2009. su bili Gordana Svetopetrić i Žak Valenta, kada se članovima „prijetilo“ kaznama ukoliko ne sakupe račune kako bi se opravdao honorar koreografkinji!
Ono što je stravično jest mail koje su Solomun i Janković poslale na niz adresa, a u kojemu stoji kako prema dogovoru šalju Otvoreno pismo isprike ZPCu kao instituciji i struci. U pismu se opravdavju za rečeno. Očigledno se plesna scena uzjogunila. I očigledno ih je prisilila na ispriku. Sramota. Ako je scena toliko jaka, toliko samouvjerena, toliko izvrsna, onda je jedan intervju ne može uzdrmati. Ili ipak može? Zašto nisu reagirali demantijem? Sustav brisanja očigledno djeluje. Jer, samo istina ranjava. A Solomun i Janković pokazuju kako je možda drugačije moguće. Pa ih treba sasječi u korjenu. Jer tko će onda pametovati? Jer što ako uspiju dovesti 15.000 gledatelja? Što ako pokažu niz predstave u kojima su plesači iznimne fizičke pripremljenosti? Što ako redefiniraju pravila? I što ako uisitnu postanu nezavisne? Da ne ovise o nebitnih 150.000,00 kn. Koje možda same nabave.

TSP 32. put

U takvom svekolikom kontekstu stiže selekcija 32. TSPa koja je REPRIZNA! A reprize su: Studio za suvremeni ples s predstavom „Pokret-ač“, „Koreografska fantazija br.1“ koreografkinje Marjane Krajač, predstava Matije Ferlina iz serije „Sad Sam..“ te nova verzija predstave „Crtač“ u produkciji BADco., potom predstava „TI“ plesne kompanije Masa, kao i performans u izvedbi IMRC kolektiva „Magnolija (ili prkos)“ Zagrebački plesni ansambl s predstavom „Rekvijem za Z.“ i „Luna Malekova“ Martine Nevistić.
Sve poznati ansambli i imena. Pored izdašnog financiranja, pored uhljebljivanja, pored plesne mreže, pored već jednog gostovanja na TSPu, ajmo još jednom. I to bez da se drugima pružila prilika formalne prijave. A samo je prijavljenih programa ministarstvu kulture za 2015. bilo preko 130. Što da analiziramo više godina u nazad. Povrh svega međunarodni dio programa preklapa se možda s trenutno jedinim smislenim događajem suvremenog plesa – IKS festivalom, međunarodnim festivalom suvremenog kazališta u Splitu kojeg zanimljivo programira Nela Sisarić.
Može se zaključiti kako se žabokrečina i trulež rapidno šire plesnom scenom. Što je novaca manje to su metastaze progresivnije, potpomognute interesnim skupinama, šutnjom i instalacijom nelegalnosti u cjelokupnu vertikalu obrazovnog sustava. Time se kristalizira mali broj ljudi koji sebi višesmjerno osiguravaju egzistenciju. Ironično možemo primijetiti ako slučajno troje plesača slomi nogu, plesna scena bila bi prepolovljena. Pri tome se izvrsnost gubi, poradi starosti kristaliziranih sudionika, i skretanje većine u (kvazi)konceptualizam. Dok se onima koji preostaju, ili koji nadolaze ne pruža nikakva šansa.
Smatram da ova reprizna selekcija, a nakon toga ono što se naziva konferencija, samo može potaknuti taj sustav, a s druge strane isušiti životnost iz ostataka ostatka. Reprizom se, bez obzira na analizu odmaka, zapravo zaustavlja. Onemogućuju se novo. Prvenstveno jer je većinu iz Zagreba baš briga što se događa van centra. Koliko je plesača pogledalo svoje kolege van Zagrebaa u zadnjih 20 godina, a da to nije na festivalu gdje su sudjelovali? Koliko je plesnih kritičara pohodilo predstave van Centra? Koliko je seleketora pogledalo predstava van Centra?
Čemu sudjelovati u repeticiji? A pri tom, konferencija će samo naglasiti ono čega je sve više u plesnim projektima: pričanja, filzofiranja, konceptualiziranja… a plesa je sve manje i manje. Nema lepršavosti, energije, frcanja, novog. Nema plesa. Čak je i konferencija NEkonferencija!
Sve je više, pogotovo mladih plesača koji odlaze. Sve je manje ljudi, gledatelja koje zanima ples. Kada vide pojedine predstave, odustanu od kazališta uopće. A raspravlja se o novoj publici. Na potpuno pogrešnim izvorištima – vlastitoj, egoističnoj percepciji. Ne uzimaju se u obzir niti činjenice, niti osnovne analize – koje se ne žele niti upoznati. Pristajemo, kao zajednica, da nam je u obrazovanju utkano nelegalno, nezakonito – bez obzira na umjetničke kompetencije odabranih. Bilo za obrazovanje, bilo za sudjelovanje na festivalu. (Kad sam vodio svoje studente na TSP u Rijeci na neke predstave i dao im kataloge, nisu uspjeli – bez slika – povezati ono što su vidjeli s programom, statistički značajno, a mnogi su rekli da nakon ovoga ne misle do kraja života ići u kazalište – ne na plesne predstave!)
Kako što je nekada TSP osiguravao promjenu, svježinu i trasirao scenu, tako ovim postupkom utječe na buduću scenu koja nije nimalo blistava. Po mom mišljenju. Možda sam u krivu.
Isti ljudi su po komisijama, festivalima, školama, odborima. Guše progres, guši se (sloboda) mišljenja, stava – pa makar i pogrešnog. Sve to kao da je kolabiralo u ovogodišnju stvarnost TSPa. A stvarnosti je mnogo, neizmjerno mnogo. Tako drugačijih i tako potrebitih, tako lijepih.

2 COMMENTS

  1. Dosta je bilo po plesu, ajd se malo uhvati dramskog kazališta. Za njih su plesači male bebe.

  2. UPUH – Udruga plesnih umjetnika Hrvatske… u kojem nema nijednog plesača izvan suvremenog plesa. Za njih oni ne postoje. O nekakvom financiranju ili panelu, smješno je i pričati. Cjela jedna izvedbena scena izvođača je “nigdje”.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here