U razgovoru za američki filmski portal Filmmaker Magazine, redatelj Igor Bezinović govorio je o svom najnovijem filmu Fiume o morte!. Podsjetmo, riječki film je ove godine na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu osvojio glavnu nagradu, Tiger Award. Film tematizira Riječku krizu iz 1919. godine, kada je talijanski pjesnik i protofašist Gabriele D’Annunzio sa skupinom dobrovoljaca zauzeo grad i proglasio ga samostalnom državom.
Povijest i stvarnost Rijeke
Bezinović nije snimio film iz pozicije povijesnog mita ili vođe, već iz perspektive današnjih građana Rijeke. Kroz kombinaciju dokumentarnog, igranog i performativnog, film propituje način na koji se povijest pamti – i zaboravlja.
„Odlučio sam ispričati ovu priču iz perspektive današnjih građana, a ne iz D’Annunzijeve. Ta je priča već mnogo puta prepričana, uglavnom iz njegove točke gledišta – osobito u Italiji, gdje se i danas objavljuju deseci knjiga o njemu, ali vrlo malo kritičkih,“ rekao je Bezinović u intervjuu.
U jednom dijelu filma stanovnici Rijeke dobivaju zadatak da u kostimima odglume likove iz D’Annunzijeve okupacije. To je rezultiralo začudnim, ponekad humorističnim scenama koje razotkrivaju odnos lokalne zajednice prema vlastitoj prošlosti.
„Htio sam da film bude kolektivni čin. Umjesto da jednog glumca stavljam u ulogu D’Annunzija, odlučio sam da ga igra više osoba – umirovljeni policajac, glazbenik, performeri… Film tada postaje priča o jednom čovjeku ispričana kroz zajednicu.“
Romantiziranje D’Annunzijeve figure
D’Annunzijeva avantura u Rijeci često se romantizira u talijanskoj javnosti. Njegovi politički i ideološki motivi stavljaju se u drugi plan. Bezinovićev film, međutim, podsjeća da je riječ o događaju koji je otvorio vrata fašizmu.
„Uvijek se nađe netko, osobito u Italiji, tko će na projekciji reći: ‘Ali on je bio veliki pjesnik’. Možda i jest – ali meni osobno ta poezija nije najvažnija. Bio je umjetnik koji je morao završiti tu svoju okupaciju dramatično, krvavo – jer tako završava drama.“
Vizualna pompa, simbolika i propaganda bili su ključni elementi D’Annunzijeve vladavine u Rijeci, što Bezinović u filmu prikazuje kroz arhivske snimke i scene koje oponašaju kazališnu predstavu.
„Njima je bilo važnije kako će to izgledati nego koliko je to učinkovito. U arhivu Vittoriale sačuvane su tisuće fotografija nasmijanih vojnika, često bez oružja. Stvarali su dojam da se ne radi o vojnoj akciji, nego o nekoj vrsti mirovnog festivala.“
Fašistički puč protiv Slobodne Države Rijeke
Nakon što je D’Annunzio napustio grad, fašistički puč postao je gotovo neizbježan. Započeo je tragičan politički sukob između tadašnje Slobodne Države Rijeke i sve jačih fašističkih snaga koje su željele pripojiti grad Italiji. Puč predstavlja prekretnicu u europskoj povijesti jer je označio početak fašističke pretnje koja će se kasnije proširiti na čitav svijet, a za sam talijanski fašizam bit će to i uvod u musolinijevski režim.
“Malo je naivno kad pomislite kako su autonomaši u Rijeci mislili da će im Italija dopustiti da budu ta mala autonomna država, kao San Marino. To naravno nije bilo u talijanskim glavama, da bi dopustili takvu ideju. Dakle, autonomna Slobodna Država Rijeka opstala je samo nekoliko mjeseci 1921. i 1922. godine, prije nego što su fašisti izvršili vojni udar i potjerali autonomaše iz grada. Možda je dobro podsjetiti ljude na rane kombinacije propagande, militarizma i kapitalizma—što se sada događa u Sjedinjenim Državama”
Film Bezinovića kroz svoj narativ istražuje kako je takav politički pokušaj stvorio temelje za dolazak fašističkog režima. To čini film čini relevantnim i za razumijevanje današnjih političkih procesa.
„Mislim da je važno da danas, u 21. stoljeću, razumijemo da uzrok fašizma nisu bili umjetnici nego kapitalisti koji su ih financirali, te vojska koja im je dala moć. Pjesnik sam ne može izvesti revoluciju ako iza njega ne stoje novac i oružje.“
Današnji Talijani u Rijeci
Bezinović ne zaboravlja spomenuti i današnju važnost talijanske zajednice u Rijeci, koja je ključna za kulturni i politički identitet grada. Iako su talijanski politički interesi često bili povezani s prošlim kolonijalnim i fašističkim težnjama, današnji Talijani u Rijeci imaju važnu ulogu u održavanju kulturnog identiteta grada i promicanju europske kohezije.
„Nakon Drugog svjetskog rata došlo je do velikog egzodusa Talijana, što sam spomenuo na kraju filma. Ubrzo nakon D’Annunzija grad je bio pod fašizmom 20 godina, a grad je deslaviziran. Slavenska imena [ulica i zgrada] bila su zabranjena, slavenske škole također. Dakle, nakon Drugog svjetskog rata, kada su došli Jugoslaveni, hrvatski je nametnut kao glavni jezik, a Talijani se nisu osjećali kao kod kuće jer su mnogi Slaveni koji su dolazili smatrali da su “Talijani” isto što i “fašisti”. Uz snažno nasljeđe fašizma, imali ste dosta neprihvaćanja i netrpeljivosti. Dakle, nisu isti ljudi. Neki Talijani su ostali, a to su naratori filma. Izuzetno je važno bilo pripovijedanje na starom fijumanskom dijalektu, koji se još uvijek govori. Također treba reći da su Talijani još uvijek ovdje, nisu svi otišli, i mislim da je njihova kulturna prisutnost u gradu još uvijek vrlo važna.“
