Bugarska, članica EU od 2007., inzistira na tome da Sjeverna Makedonija prihvati bugarsku verziju događaja tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, kao i svoju tvrdnju da makedonski jezik nije postojao prije 1944. Također zahtijeva da sjevernomakedonska vlada izmijeniti svoj ustav kako bi se priznalo postojanje bugarske manjine u Sjevernoj Makedoniji.
U ovom posljednjem zahtjevu nema reciprociteta, unatoč opetovanim presudama Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u kojima se Bugarska poziva da prizna makedonsku manjinu u Bugarskoj, što su uzastopne bugarske vlade ignorirale.
Ponašanje bugarske vlade u nametanju veta iz čisto unutarpolitičkih razloga protivno je svemu za što se zalaže EU i zanemaruje primjer europskog projekta u prevladavanju naslijeđa rata i stvaranju mirovnog procesa utemeljenog na pomirenju i vladavini prava.
Uvođenjem pojmova povijesti i identiteta kao dijela procesa pridruživanja, Bugarska potkopava kriterije i načela uvjetovanja na kojima se pristupanje EU temelji od 1993. Ova zlouporaba prava veta od strane države članice EU narušava preostalo povjerenje u inozemstvo EU-a uvjerenja o politici u svom najbližem susjedstvu.
Ako Bugarska uspije u svom pristupu, to će zadati smrtni udarac programu proširenja EU za zapadni Balkan. Otrov koji propagiraju bugarski zahtjevi već se širi regijom, uz glasove, posebice u Hrvatskoj, koji pozivaju na ratnu odštetu i rješavanje drugih sporova nakon raspada Jugoslavije.
Neuspjeh EU-a da se pozabavi ovim vrućim bilateralnim sporovima, kojih ima mnogo u regiji zapadnog Balkana, prepuštajući samim stranama da riješe, dodatno će umanjiti već oslabljeni imidž i utjecaj EU-a – da ne spominjemo njegovu transformativnu moć koja se pokazala tako uspješan u prethodnom proširenju 2004.
Što više ova transformativna sila gubi svoju vjerodostojnost i što je dulja neizvjesnost u namjerama EU-a prema Zapadnom Balkanu, to će biti teže zadržati motivaciju za prijeko potrebne reforme u regiji. Postojeće linije rasjeda, temeljene na secesionističkim prijetnjama, međuetničkim napetostima i nacionalističkoj retorici, povećanju korupcije i mrežama trgovine drogom i ljudima, samo će se pogoršavati, što će dovesti do povećane nesigurnosti.
Ono što je potrebno je mnogo snažniji i dosljedniji pristup EU, koristeći sve diplomatske alate koji su joj na raspolaganju. Ono što postoji u ovom trenutku, barem u slučaju bugarskog zastoja, upravo je suprotno, s uzastopnim dobronamjernim državama članicama koje koriste svoja šestomjesečna predsjedništva Vijećem kako bi se okušale u pronalaženju kompromisa u posljednjem trenutku, a ne dobitak.
Opsežan diplomatski proces koji objedinjuje široku ekspertizu u posredovanju u sukobima i izgradnji povjerenja EU-a, zajedno s onim Vijeća Europe (na primjer u okviru Povijesnog opservatorija za mir osnovanog 2020.) i OESS-a nudi najbolji i najučinkovitiji način rješavati sve neriješene bilateralne sporove u regiji ZB.
Kako bi se izbjegla bilo kakva pitanja povijesti, identiteta ili dugotrajni sporovi koji zagađuju pristupne procedure, ovaj bi diplomatski proces funkcionirao paralelno s samim pristupnim pregovorima, ali odvojeno od njih. Međusobno jačajuće sinergije između njih dvoje bi uvelike doveli do izgradnje potrebnog povjerenja između dotičnih strana i stvaranja okruženja koje je pogodnije za trajna rješenja.
Kao što je vidljivo s mirovnim procesom u Sjevernoj Irskoj, koji je doveo do Sporazuma na Veliki petak iz 1998., najbolji način za izgradnju povjerenja i pomirenja je okupiti strane kako bi radile na zajedničkim ciljevima koji su od koristi objema zajednicama.
Rad pod okriljem perspektive pristupanja EU pružio bi prijeko potreban poticaj stranama da pronađu trajna rješenja. U slučaju Sjeverne Irske, Mirovni fond EU-a koji je osnovao bivši predsjednik Komisije Jacques Delors, odigrao je ključnu ulogu u promicanju razvojnih projekata i poticanju mreža organizacija civilnog društva diljem političke i vjerske podjele.
Ali da bi takav diplomatski proces bio uspješan, zahtijevat će političku volju i vodstvo zainteresiranih strana, zajedno s punim autoritetom i polugom EU-a da pogura i vodi proces naprijed. U mirovnim pregovorima u Sjevernoj Irskoj politički su čelnici preuzeli velike rizike, ali su to učinili svjesni da će to donijeti dugoročnu stabilnost. To je ono što očekujemo od lidera.
Jesu li politički čelnici u Bugarskoj spremni voditi i voljni preuzeti takve rizike? Sjevernomakedonsko vodstvo već je dalo primjer pristankom na promjenu imena zemlje prema Prespanskom sporazumu, potpisanom s Grčkom 2018., unatoč ogromnim političkim rizicima koji su uključeni i kao slabija strana u sporu.
Učinio je to pod shvaćanjem da će joj to pomoći u ostvarivanju vanjskopolitičkih ciljeva i otvoriti vrata pristupnim pregovorima s EU, kao što je i obećano.
Francuski veto koji je uslijedio 2019. godine, pozivajući na revidiranu metodologiju pristupnih pregovora, nakon čega je uslijedio bugarski veto, stavio je sramotnu tačku na ta očekivanja i rezultirao ostavkom premijera Zorana Zaeva.
Oni koji pozivaju na uravnotežen kompromis u bugarsko-sjevernomakedonskom sporu trebali bi zapamtiti da u ovom sporu nema ničeg jednakog; Bugarska zlorabi svoje članstvo u EU kako bi nametnula vlastite uvjete slabijoj strani i držala program proširenja EU kao taoca u tom procesu. Krajnji rezultat sa samo jednim takozvanim pobjednikom nije rješenje.
Neuspjeh ukidanja bugarskog veta ili popuštanje bugarskim zahtjevima rezultirat će time da će zapadni Balkan postati groblje ambicija EU-a i neispunjenih obećanja.
Je li to ono što EU želi u trenutku kada je ruska invazija na Ukrajinu bacila kroz prozor međunarodni poredak koji je držao rat na europskom kontinentu? Kao što svjedoči njezino dosadašnje ponašanje u regiji, Rusija će rado popuniti svaki vakuum koji je ostavila EU u regiji ZB kako bi posijala podjele i stvorila nestašluke. Krajnje je vrijeme da EU ispuni svoja obećanja da će integrirati regiju zapadnog Balkana i pretvoriti proces pristupanja u nepovratnu stvarnost. (autor teksta Erwan Fouere bivši je veleposlanik EU u Makedoniji)
