U okolici Travnika prije 87 godina niknuo je cvijet. Neobičan, čudan, ali prekrasan. I na svom životnom putu očarao je mnoge svojom ljepotom i privlačnošću. Riječ je, dakako, o ‘treneru svih trenera’ Miroslavu Ćiri Blaževiću, čovjeku koji je krenuvši s plodnog tla Doca na rijeci Lašvi izrastao u legendu ne samo Hrvatske, već i cijele balkanske regije, piše Sportklub.
Debelo u devetom desetljeću života, Miroslav Blažević danas igra najvažniju utakmicu. Onu za život. Zapravo, ona već traje godinama. Toliko ga dugo muči opaka bolest.
Ali, ne da se naš Ćiro. Čvrst je on, stamen. S osmijehom na licu, vedrog i neuništivog duha kao uvijek, prihvatio je i ovu bitku. Najtežu do sada. Težu i od tih prokletih Francuza 1998.
I takav je bio od samih početaka u Travniku. Odrastao je, često je isticao, u siromaštvu, kao najmlađe od osmero djece Mate i Katice. Očvrsnule su ga, nažalost, tragedije. Rano je ostao bez dvojice braće koji su poginuli u Drugom svjetskom ratu, a pored toga otac mu je bio alkoholičar. Zbog njega se zakleo da nikad neće okusiti ni kap alkohola.
Ćiro je s obitelji u tinejdžerskim godinama preselio u Zagreb, a prije nego što će u Dinamu započeti nogometnu karijeru, sa 17 godina postat će juniorski prvak Jugoslavije u – skijaškom trčanju. Zato ga je Dinamo i prepoznao, mogao je trčati ‘do sutra’. Bio je, kaže, hrabar centarfor.
Igrao je još za Lokomotivu, Sarajevo, Rijeku i u Švicarskoj, a negdje na tom putu zadesila ga je nova nevolja. Mama Katica, za koju je bio posebno vezan. preminula je 1961. godine.
„Majka je htjela da budem svećenik. I tako ja odem u samostan i vidim prekrasnu sestru Auroru. Kad sam je vidio, sunce ti j****, rekao sam si: Ćiro, nije ovo za tebe“, rekao je jednom prilikom Blažević.
Biti nogometni trener jedino je što je ikada znao, često bi govorio. No početak je bio jako težak. Nitko ga nije htio. U Švicarskoj, gdje je zaključio igračku karijeru, započeo je trenersku.
Paralelno radeći u tvornici satova, gdje se zaljubio u njih i kasnije ih strastveno počeo skupljati, kucao je na vrata mnogih klubova u potrazi za poslom. Na kraju mu se otvorilo u četvrtoligašu Veveyu 1968. U četiri godine uveo je klub u prvu ligu i tu mu je krenulo. Svi su tada čuli za sjajnog trenera iz okolice Travnika. Švicarska će kasnije postati značajna u Ćirinu životu jer je u njoj proveo prvih deset godina trenerskog putovanja i čak vodio reprezentaciju te zemlje.
Na izmaku 70-ih vratio se u Hrvatsku i nakon epizode u Rijeci preuzeo Dinamo s kojim je 1982. postao prvak Jugoslavije. To je ‘modrima’ bila prva titula prvaka bivše države nakon duge 24 godine. S tim se uspjehom, ističe Ćiro, ništa u njegovoj karijeri ne može mjeriti. Radost koju je donio Maksimiru i svim Zagrepčanima te njegov kultni bijeli šal koji je obilježio tu sezonu prerasli su u legendu, a Ćiro je stekao status prave ikone.
No brzo je otišao. Označen kao hrvatski nacionalist i našavši se pod prijetnjom uhićenja, napustio je Hrvatsku i vratio se u Švicarsku gdje je s Grasshopperom postao prvak zemlje.
Prema kraju 80-ih opet je završio u Dinamu, baš kao i početkom 90-ih kada se klub bio preimenovao u Croatia. Bilo je to razdoblje u kojemu se učvrstilo njegovo prijateljstvo s tadašnjim predsjednikom RH dr. Franjom Tuđmanom, prema kojemu nikada nije krio ljubav i odanost.
Poznata je anegdota koja to potvrđuje, kada je Ćiro izjavio:
„Tuđman mi je iz kreveta vikao da mu ne prilazim jer ima gripu. Uletio sam u krevet i viknuo: ‘Predsjedniče, želim vašu gripu!’“
Ima i ova priča:
„Kad smo igrali s Estonijom, predsjednik je prognozirao šest naprema jedan za nas. To mi je netko došao kazati dolje na teren. Kod tog rezultata zabranio sam da se postigne i sedmi gol, ali onaj mangup Šuker zabije i sedmi i sruši moju koncepciju.“
Tuđman mu se, veli Ćiro, nikada nije petljao u posao izbornika hrvatske reprezentacije koji je prihvatio 1994. po odlasku iz Croatije. Osim jednom. Bilo je to u famoznom slučaju izbacivanja Igora Cvitanovića prije Svjetskog prvenstva 1998. Tada je Ćiro rekao da Tuđman mora birati između Cvitanovića i njegova autoriteta. Ćiro je ostao pri svojoj odluci i uzeo svjetsku broncu.
Godinama kasnije, priznao je da je već tada htio odstupiti, ali da ga je Franjo nagovorio da ostane. Bila je to pogreška, naglasio je Ćiro. Iscijeđen i istrošen, poput ostatka te slavne generacije, nije se plasirao na Euro 2000.
Jednom drugom prilikom, odbio je Tuđmanovu ponudu da postane ministar sporta u njegovoj vladi, a 2005. godine čak se, pogrešno misleći da ima šansu, bio kandidirao za predsjednika države. Bio je to potpuni promašaj. Osvojio je 0.9 posto glasova, a predsjednikom je drugi put postao Stjepan Mesić.
