Home Vijesti Damir Grubiša za RD o spornim izjavama Giorgie Meloni: ‘Političari dlaku mijenjaju...

Damir Grubiša za RD o spornim izjavama Giorgie Meloni: ‘Političari dlaku mijenjaju vrlo često, a ćud malo manje ili nikako’

370
0

Damir Grubiša je jedan od najboljih poznavatelja političkih prilika u Italiji. Sveučilišni profesor i bivši diplomat (bio je veleposlanik RH u Italiji) je za naš portal komentirao rezultate parlamentarnih izbora u susjednoj državi i što očekuje od buduće premijerke Giorgie Meloni.

RD: Dugogodišnji ste promatrač političkih prilika u Italiji i uvjeren sam da imate veliko iskustvo u praćenju izbornih procesa preko Jadrana. Koji su po vama razlozi pobjede desnice u Italiji? Jeste li iznenađeni rezultatima?

Damir Grubiša: Razlozi pobjede desnice u Italiji mogu se podijeliti na objektivne i subjektivne. Objektivni su: opće stanje u zemlji, visoka inflacija, velik broj nezaposlenih i onih koji se nazivaju „prekarnima“, dakle koji rade na ugovor na određeno vrijeme; pad proizvodnje uslijed pandemije Kovida, divljanje cijena, perspektiva skoka cijena energenata, nezadovoljstvo zbog toga što Italija mora zbrinuti ilegalne migrante umjesto da za to postoji zajednička politike Europske unije; nezadovoljstvo korupcijom, nepotizmom i klijentelizmom u talijanskom društvu, velike socijalne razlike, jaz između bogatstva i siromaštva, i još mnogo toga zbog čega se ljudi osjećaju nesigurnima i gube vjeru u politiku i političare.
Subjektivni razlozi su, u prvom redu, očajno loš izborni zakon, kojim se 37 % zastupnika i senatora bira većinskim sustavom, a ostali proporcionalnim. Taj izborni zakon predložila je Demokratska partija da bi ostala na vlasti, ali se on okrenuo protiv nje. Drugi je razlog kompaktnost desnice u nastupu, stvaranje koalicije „desnog centra“, a zapravo desnice, dok je na drugoj strani propao svaki pokušaj koaliranja lijevog centra i raspršeni centar i ljevica su odvojeno izašli na izbore, iako su znali da izborni zakon daje prednost koalicijama. Što znači – nesposobnost političara lijevog centra da stvore i ispregovaraju koaliciju koja bi se suprotstavila desnom centru, kojega povezuje vrlo jaki amalgam: borba za vlast i moć.
A što se tiče iznenađenosti, moji kolege – istraživači, politolozi i sociolozi su dosta točno predvidjeli što će se dogoditi, pa nisam bio iznenađen rezultatom. Osim toga, treba dodati, odaziv birača je bio najmanji u povijesti Republike, svega 63 %, što govori u prilog da bi u modernim demokracijama izlazak na izbore morao biti građanska obaveza, kao što je to i plaćanje poreza, dakle obavezan, kao što je svojevremeno Dubrovačka republika kažnjavala one koji nisu sudjelovali na izborima za politička tijela Republike.

RD: Desna koalicija je sastavljena od bivše Sjeverne Lige Mattea Salvinija, Braće Italije i Forza Italia Silvia Berlusconia. Po čemu se biračko tijelo ovih triju stranaka razlikuje?

Berlusconijeva stranka „Naprijed Italijo“ se predstavlja kao liberalna stranka desnog centra, stranka tajkuna i magnata Slvija Berlusconija, iako je Berlusconi stvorio jedan oligarhijski sustav vladanja s uporabom medijske demagogije vješto koristeći propagandu i svoje sposobnosti političkog performera. Salvinijeva stranka je krenula s programom regionalizacije i secesije Sjevera Italije od Juga, da bi se pretvorila u nacionalističku snagu, ksenofobnu i antiimigrantsku, promičući imidž Salvinija kao novog Ducea, jakog čovjeka i lidera u ovoj smušenoj talijanskoj politici punoj prevrtljivaca i nepouzdanih političara, koji često mijenjaju boje (tako je u prošlom parlamentu čak 280 zastupnika i senatora promijenilo stranku u tijeku mandata!). Stranka Giorgie Meloni, „Talijanska braćo“ je nasljednica postfašističke Nacionalne alijanse i neofašističkog „Talijanskog socijalnog pokreta“, profilirajući se kao konzervativna, nacionalistička, ksenofobična i homofobična stranka, vezana uz kršćanski fundamentalizam, protiv LGBT populacije, istospolnih brakova, imigranata, pobačaja, za „jaku obitelj“ (iako mnogi njeni vođe žive izvan brakova, kao i Giorgia Meloni koja je rodila dijete u izvanbračnoj vezi, dok propovijeda solidan kršćanski brak. Ali to je sastavni dio talijanskog folklora, ta hipokrizija glede kršćanskih vrijednosti). Ta stranka, iako se mora javno odreći fašizma, još uvijek njeguje fašistonostalgiju, vidljivu po fašističkim simbolima, žalovanju za Duceom, Mussolinijem, a sama Meloni je svojevremeno, kao predsjednica Mladeži Nacionalne alijanse izjavila da su jedine greške Mussolinija što je donio tzv. „rasne zakone“ (protiv Židova) i što je ušao u rat.

RD: Unutar desne koalicije, Liga je ostvarila rezultat ispod očekivanja, trese li se stolica Salviniju jer je ostvario slabiji rezultat? Očekujete da će guverner regije Veneto Luca Zaia zamjeniti Salvinija na čelu stranke?

Salvinijeva liga je podbacila, jer je njegov stil političkog nastupa ipak ispao previše osobno agresivan, kada je kao ministar unutarnjih poslova zabranio iskrcavanje imigranata s brodova koji su im spasili živote u talijanskim lukama, a i njegovo isticanje divljenje prema Putinu – modelu autoritarne vladavine. Pa je Liga bila u vladi premijera Contea, pa onda i u tehničkoj vladi Maria Draghija, i Salvinijeva je agresivnost splasnula. Vjerojatno će sada Salvini dobiti neko mjesto u političkim institucijama, vladi ili parlamentu, a povest će se borba za vlast za stolicu partijskog lidera. Ne vjerujem da bi itko od „guvernera“, kako nazivaju predsjednike talijanskih regija, htio napustiti svoju regiju u kojoj su solidno ukorijenjeni, da bi poveli Ligu koja je sada općetalijanska stranka. Možda će se Liga vratiti svom prvobitnom političkom cilju – afirmaciji regionalizma i regionalne autonomije, gdje su bili najjači, a u ovoj novoj postavi igrat će ulogu trećerazrednog partnera.

RD: Tijekom kampanje geopolitičke teme su pokazale određena odstupanja u stavovima koalicijskih partnera desne koalicije: Silvio Berlusconi je isprovocirao dosta reakcija u medijima jer nespretnim izjavama gotovo opravdavao Putinov rat u Ukrajini, Salvini je bio pod čestim napadima zbog svojih prošlih stavova i hvaljenja Putina, dok je Meloni na iznenađenje mnogih izabrala pro-američku vanjsku politiku. Kako će nova vlada definirati svoju vanjsku politiku, pogotovo ako gledamo trenutne globalne krize (npr. rat u Ukrajini)

Pobijedit će jaka antlantistička orijentacija Giorgie Meloni, a Berlusconi i Salvini će se morati do kraja odreći svojih simpatija prema Putinu, zahvaljujući, u prvom redu, samom Putinu koji nastavlja i eskalira ovaj bezumni ratni pothvat u Ukrajini. A što se tiče Europske unije, Meloni će nametnuti svoje suverenističke poglede i pridružit će se Mađarskoj i Poljskoj u promoviranju bloka konzervativnij, iliberalnih demokracija, sada zajedno i sa Švedskom u kojoj su pobijedili radikalni konzervativci, i možda jednog dana i sa Španjolskom, ako tamo pobijedi post-frankistička stranka „Vox“. Dakle, ona je protiv ovakve Europske unije koju naziva „federalističkom“, iako ona to nije, i zalaže se kao i Marie Le Pen za „Europu nacija“, labavu organizaciju nacionalnih država i reduciranje Unije opet samo na zajedničko tržište. Time će ona utrti put jačanju euroskepticizma u Italiji i jačanju pristaša „italexita“, izlaska ili marginalizacije ovakve EU kakva je ona danas, kojoj se može štošta prigovoriti, ali je baš nedovoljna federalizacija Europske unije razlog njene neučinkovitosti. Budućnost ujedinjene Europe leži u jednoj federalnoj Europskoj uniji, u kojoj će utjecaj nacionalnih država opasti a porast će uloga regionalnih političkih zajednica i građana kao nositelja inicijativa, a ne briselske birokracije i otuđenih eurokrata koji na Europskoj razini repliciraju oligarhijsku narav suvremene liberalne demokracije, ali perspektiva nije nikako u „iliberalnoj demokraciji“ Orbana i Kaczynskoga, već u „građanskoj demokraciji“ gdje građani izravno upravljaju političkim procesima u svojoj političkoj zajednici, pa tako i u ovoj nadnacionalnoj zajednici kakva bi trebala biti Europska unija.

RD: Ljevica je prilično razočarala svojim rezultatom (26% potpore), zašto Demokratska stranka nije uspjela ostvariti bolji uspjeh?

Zato što je lider Demokratske partije Enrico Letta bombastično najavljivao široku koaliciju političkih snaga, „široko polje“, a našao se u tek u skučenom vrtu, sam s nekim marginalcima. Giuseppe Conte odbio je ući, u ime Pokreta 5 zvijezda, u koaliciju s njime, Matteo Renzi i Carlo Calenda su, poneseni viškom samoupouzdanja, htjeli ostvariti bolje rezultate i sada su se svi našli u opoziciji svojom krivnjom. Nesposobnost i nerealnost svih njih dovela je do pobjede desnice. Letta će odstupiti, ali tek u ožujku sljedeće godine na kongresu svoje partije, Renzi i Calenda su previše samouvjereni u sebe da se prilagode realnosti pa će otskliznuti u marginalnost (ali će se glasati vrlo bučno u javnosti), a jedino bi Conte mogao svoj rezultat od 15% što je inače prepolovljeni rezultat od prošlih izbora, protumačiti kao nekakav žeton za preživljavanje na političkoj sceni, pa će se i dalje batrgati po Parlamentu kao opozicija.

RD: Razočarani mogu biti i u Pokretu pet zvjezdica, u odnosu na prošle izbore ostvarili su upola manji broj glasova (15% potpore u odnosu na 32% potpore iz 2018.), ima li ta stranka dugoročnu perspektivu?

Pokretu 5 zvijezda naškodio je populizam bez pokrića. Ušli su u Parlament s demagoškim frazama „jedan (glas) vrijedi jedan“, što znači da bi svi trebali biti jednaki u tom pokretu, a zapravo je njime vješto manipulirao stand-up komičar Beppe Grillo. Pa su se onda dočepali fotelja, institucionalizirali i postali dio establišmenta. Najtragičniji je tu Di Maio, koji je mislio preuzeti Conteovu ulogu lidera (uz blagoslov Beppe Grilla, naravno), ali se ovaj pokazao lukavijim. Pretvorit će se u jednu od manjih stranaka, inzistirati na „građanskom dohotku“ (zapravo, pomoći nezaposlenima), a Conte će ostati na pozornici. Iako im se mora priznati da su uspjeli u reduciranju Parlamenta sa 945 na 600 što zastupnika, što senatora. To je veliki uspjeh, ali na prošlim uspjesima se ne može prosperirati u politici. Di Maio je čak, kao ministar vanjskih poslova, relativno dobro obavljao svoje dužnosti, iako nema nikakvo visokoškolsko obrazovanje, uostalom kao ni Salvini, a niti Giorgia Meloni, koja je čak lažno izjavila da je završila srednju školu za strane jezike, a zapravo je završila srednju turističku školu i radila kao konobarica.

RD: Novi saziv talijanskog parlamenta će imati daleko manji broj zastupnika (400 zastupnika) u odnosu na prethodni saziv (630 zastupnika). Kako su Talijani uspjeli smanjiti broj zastupnika u parlamentu?

Talijani imaju vrlo kritičan odnos prema „političkoj kasti“, koliko ih ima i kakvi su. Talijanski parlament sa 630 zastupnika i 315 senatora bio je drugi na svijetu demokratski parlament po brojnosti, prvi je, naravno, indijski parlament (ne računamo kineski parlament, koji to i nije). Prihodi političara su visoki, a pravo na mirovinu stječu čak i ako samo jedan dan provedu u parlamentu. Plaće su parlamentaraca najviše u Europi, a imaju i puno osoblja, tako da je baš u Italiji skovan pojam „politička kasta“. Opće nezadovoljstvo iskoristili su lideri Pokreta 5 zvijezda i predložili smanjenje parlamenta, ali i kresanje plaća, u čemu pak nisu uspjeli. Pa opet, ni taj uspjeh nije pomogao Pokretu 5 zvijezda. U politici je kao i u ratu, kao što je rekao Napoleon: nitko te ne pita kakve si uspjehe imao u prethodnim bitkama, gleda se samo kakav si u ovoj bitci, koja je svima pred očima u ovom trenutku.

RD: Zadnjih nekoliko dana glavna tema u hrvatskim medijima bile su izjave Giorgie Meloni iz 2014., u kojima je govorila o tome da “Hrvati trebaju vratiti Istru i Rijeku Italiji”. Što očekujete od njene vlade i može li osoba s takvim stavovima graditi dobrosusjedske odnose?

Da, kada je jednom, bilo je to 2014. izjavila da Europska unija broji 27 članova, upozorili su da EU zapravo ima 28 članica, na što je ona izjavila da je zaboravila Hrvatsku, koja ne bi trebala ni biti članica EU dok ne nadoknadi ezule za oduzetu imovinu, konfisciranu i nacionaliziranu, i dok ne vrati Istru i Dalmaciju. Time se Meloni profilirala i kao neoiredentistica, i kada preuzme vlast vidjet ćemo koliko će ona javno to isticati a koliko će se prilagoditi europskoj politici. Jasno je da u takvu osobu ne možemo baš imati povjerenja za razvoj dobrosusjedskih odnosa, iako političari dlaku mijenjaju vrlo često, a ćud malo manje ili nikako. Hrvatska je ostala dužna još 35 milijuna dolara na ime te oduzete imovine Italije, ali je Italija preuzela obvezu da će ona isplatiti ezule, a Hrvatskoj još uvijek nije dala broj računa za isplatu ovog dijela duga. Nije dala ni Sloveniji, ali je Slovenija, lukavo, otvorila račun u jednoj Luksemburškoj banci i na njega isplatila 65 milijuna dolara talijanskoj vladi. To bi moglo zakomplicirati odnose, na primjer moglo bi se tvrditi da pošto Hrvatska još nije izvršila svoju obvezu isplate, Osimski sporazumi nisu realizirani, ali za to postoji mala vjerojatnost jer bi to naišlo na osudu EU. U takvim situacijama jača nacionalizam i Hrvatska mora biti dovoljno mudra i čvrsta da ne dopusti da se eventualne napetosti toga tipa ne odraze negativno na talijansku manjinu u našoj zemlji, jer eskalacija nacionalizma može samo štetiti onima koji su najmanje zaštićeni, a to su manjine. Zato bi Hrvatska morala što prije realizirati pravo talijanske manjine na dvojezičnost u Istri, a u Rijeci bi grad morao morao također nastaviti s postavljanjem odonima i na talijanskom jeziku, i konačno postaviti na ulazu u grad Rijeku ploču s natpisom Rijeka – Fiume i njegovati i razvijati „povijesni bilingvizam“ u gradu. A to znači i riječkim ulicama dati ime zaslužnih Fijumana talijanske narodnosti, kao što su Enrico Morovich, Paolo Santarcangeli, Leo Valiani i onih autonomista koji su bili uz Zanellu i koji su stradali u čistkama i sumarnim smaknućima od strane tajnih službi u prvim poratnim danima. Hrvatska i Italija su po povijesnim, geografskim, kulturnim i ekonomskim razlozima upućeni na blisku suradnju. Konačno, kako kaže jedan od mojih prethodnika u Rimu, ambasador Drago Kraljević, Italija je Hrvatskoj najvažnija zemlja u susjedstvu, i sada kada smo zajedno u Uniji upućeni smo jedni na druge. Zato treba, na državnoj razini, pričekati konstituiranje talijanske vlade, njenu programsku deklaraciju, i zatim se prema tome postaviti, dajući do znanja koliko nam je važno da se izbjegne svaki nacionalizam i iredentizam, bez obzira s koje strane došao. Odnose sa Italijom moramo još više produbiti, jer kako kaže Henrik Sjenkijevič, poljski pisac i autor poznatih romana „Quo vadis“, „Kroz pustinju i prašumu“, „Ognjem i mačem“ i drugih, svaki Europljanin ima dvije domovine: svoju i Italiju!

Previous articleNa Lotu 7 osvojena šestica
Next articleSnimke koje mogu izazvati mučninu: Ručak joj pokušao pobjeći iz tanjura, kliještima ju uštipnuo za usnu! (VIDEO)

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here