Home Kolumne Deklarativno i stvarno! (slučaj vjeroučitelja Bagarića)

Deklarativno i stvarno! (slučaj vjeroučitelja Bagarića)

694
0
Piše: Mirjana Kazija

Nova 2018. započela je s nizom znakovitih situacija koje samo zrcale, kako bi se to lijepo reklo, svekoliku društvenu stvarnost, a zorno pokazuju kako se u ovoj zemlji stvari sustavno trpaju pod tepih. Kulminacije se događaju svakodnevno, moralne rupe se čepe rukama i nogama, ali ponestaje udova da se prekrije golotinja sve vidljivija i sve sramotnija.

U našoj se zemlji fingira uljuđenost, civiliziranost pa i sve one vrijednosti koje su upisane u Ustav. Deklarativno smo sućutni, tolerantni, zgražamo se nad obiteljskim nasiljem moćnika, plačemo i skupljamo kune za bolesnu djecu dok- stvarno, toleriramo nasilje, dopuštamo da ministar zdravstva novac za lijekove za najbolesniju djecu skuplja putem zaklada i dobrovoljnih priloga dok građani uplaćuju redovna, dopunska, ekstradopunska sredstva koja padaju u ponor milijardskih dugova zdravstva čija reforma, „samo što nije“, a za što dobivaju nikakvu uslugu. Uostalom, sam je ministar nedavno neoprezno izjavio da će se moći liječiti oni koji će to moći platiti.

S druge strane, nasilni moćnik , koji mlati svoju ženu, i dalje neometano obnaša „visoku dužnost“ i zahvaljujući „Lex šerifu“, mogu mu staviti soli na rep. Nije blesav da se odrekne masne plaće i beneficija pa i mlađahnih ljubavnica što ometa njegova zakonita gospođa pa ju , tu i tamo, mlatne po zubima. Ako se baš i bude morao odreći, onda će se vratiti u Sabor pa će tamo svojom nasilnom ručerdom ucjenjivati ionako tanku većinu vladajućih. Pa nek vide!

Treći, samo naoko, skandal koji je obilježio kraj protekle i početak nove 2018. je i slučaj vjeroučitelja Bagarića, zaposlenika elitne zagrebačke škole „Matija Gubec“, koju pohađaju i djeca diplomata, kako se vole pohvaliti.
Vjeroučitelj, koji koristi poziciju i grmi s nebeskih visina, malo se zanio i krenuo u monolog s elementima sumnje u njegovo mentalno zdravlje. Elem, neko hrabro dijete uključilo je mobitel i tako je strahota izgovorena na satu jednog tako duhovnog i moralnog predmeta kao što je vjeronauk, procurila u javnost. Napomenuti treba i da je dotični čak i – razrednik!

I što sada? Ravnateljica je , škorana, izjavila da je on inače odličan, ali da je bio u afektu zbog događaja na Haškom sudu! Kasnije je, pod pritiskom javnosti reterirala, dala mu otkaz, došla je i policija, vjeroučitelj je u istražnom zatvoru, novoustoličena pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević, inače članica Školskog odbora navedene škole, daje priopćenje, puno općih mjesta, prešućuje da je u Školskom odboru, pa kad se to doznaje, zamrzava svoje članstvo radi „sukoba interesa“. Inače, Pravobraniteljica hvali Školu kako je poduzela sve kako treba i na vrijeme. Kaptol, koji daje mandate vjeroučiteljima i koji je u toj vrsti zapošljavanja alfa i omega, „ograđuje se“, a ministrica Blaženka Divjak, šalje Tim za krizne intervencije jer je situacija „osjetljiva“.
Novinari dvoje da je policija postupala pravilno, ne zna se hoće li , kako, smiju li i sl. djeca svjedočiti i tako – u krug!

Čini se kao da se stvari otežu ne bi li javnost zaboravila i prešla na neki drugi „skandal“ pa da se sve lijepo sredi. A potrebno je ustrajati na ovoj priči. Zato što nije riječ o ekscesu i što bi se, upravo na ovom primjeru, trebalo pokazati misle li „institucije sustava“ ozbiljno. A čini se da, ne misle!

Kao prvo, čini se posve izvjesno da „eksces“ afektivnog vjeroučitelja nije izdvojeni slučaj pogonjen prijenosom iz Haaga. Puno je vjerojatnije da su se takve stvari događale i prije i. vjerojatno češće, ali nije bitno dok ne zna javnost. Ako su se stvari događale češće, onda je o tome morala znati i ravnateljica, ali bome i članovi Školskog odbora u kojemu je sjedila buduća ( i sadašnja, ali zamrznuta) gđa. Pravobraniteljica. Ako su znale, zašto nisu reagirale? Zato jer „prljavo rublje“ treba ostati skriveno u „kući“ ili zato što se s emocionalnim vjeroučiteljem slažu?

Da postoji opravdana sumnja da su znale, govori i izjava ravnateljice, koja je u prvom naletu pokušala opravdati vjeroučitelja te reakcija Pravobraniteljice koja zamrzava svoje članstvo u Školskom odboru tek kad javnost doznaje za to, makar ona tvrdi suprotno.

Drugo, kako su se to crkveni krugovi „ogradili“ od nestašnog vjeroučitelja? Oni će „razmotriti“ njegov daljnji status! Jesu li mu uzeli mandat zauvijek? Nisu! Ili čekaju da se bura stiša pa da ga presele u neku, manje elitnu, mirniju i poslušniju školu? Podsjeća li to nekoga na seljenje pedofila u druge župe?

Treće, je li postupanje policije bilo propisno i tko je nadležan da to provjeri?

Četvrto, što će točno raditi Tim za krizne intervencije u školi, a koji je ministrica poslala u namjeri da olakša „složenu i osjetljivu situaciju“. Naime Tim za krizne intervencije pomaže učenicima i osoblju odgojno-obrazovnih ustanova da prorade traume koje su vezane uz gubitke npr. pogibija i/ili samoubojstva učenika, učitelja i sl. Traume izazvane nepogodama poput poplava (Gunja), ratnih i/ili terorističkih djelovanja i tome slično. Zanima me tkotočno je u ovom slučaju traumatiziran i kako?

Da je riječ o strahu, pokušaju instrumentaliziranja djece i okretanju pile naopako, govore i navodi da je, navodno, učenica koja je snimila vjeroučitelja izložena prijetnjama, vokabularom, vrlo sličnim onome što ga je i vjeroučitelj koristio ( eto odgojnog utjecaja)!
Vjerojatno se krivnja za gubitak posla vjeroučitelja usmjerava na dijete koje je imalo petlje prokazati nasilnika, a ne obrnuto? Možda će Tim za krizne intervencije to tretirati? Šuška se i da učenici u „elitnoj školi“ pišu i potpisuju (?!) peticiju za povratak „omiljenog“ vjeroučitelja!

Nadalje, činjenica da se roditelji teško ili nikako odlučuju dopustiti djeci da svjedoče, također, govori o strahu od posljedica i nelagodi širih razmjera.

Kada bi roditelji, kao i njihova djeca bili sigurni da će pravda biti zadovoljena, a djeca zaštićena, sigurno bi drugačije reagirali. Pitanje je – zašto u to nisu uvjereni? Pa zato što je višedesetljetno iskustvo u ovoj zemlji takovo da se krivci nagrađuju, a žrtve kažnjavaju! I to je činjenica! Sjetite se zviždača!

I zato, ništa se neće dogoditi, a trebalo bi! Neće se dogoditi i zato jer je šutnja prekrila ovu zemlju i ljudi su uvjereni da nema smisla reagirati, Uvjerili su ih u to! A to počinje upravo u školama. S djecom! I zato smo deklarativno da kritički misle, ali stvarno, da zašute- zauvijek!

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here