Kolumne

Denis Kuljiš o SDP-ovoj konvenciji: Bolje vrabac u ruci…

Denis Kuljiš o SDP-ovoj konvenciji: Bolje vrabac u ruci…

Piše: Denis Kuljiš/Žurnalist

Vodeća stranka hrvatske opozicije održala je konvenciju i gromoglasnim pljeskom iskazala podršku sadašnjem vođi, Davoru Bernardiću te pokazala kako Socijaldemokratska Partija (SDP) ne misli da bilo što treba mijenjati u svojoj organizaciji ili političkom djelovanju. Za sve probleme krivi su drugi. Vlast. Opozicija je zadovoljna svojim oporbenim djelovanjem, ali spremni su dati sva moguća obećanja za budućnost: povećat će mirovine (otkuda?), skratiti liste čekanja u bolnicama (kako?), iskorijeniti korupciju (ma nemoj!), digitalizirati Hrvatsku i ubrzati Internet (za sad samo u Hrvatskoj, a ne u cijelom svijetu). Također, smanjit će PDV u turizmu – nema smisla da ljudi u najproduktivnijoj grani ekonomije plaćaju porez kao i oni iz pasivnih krajeva odakle se svi iseljavaju, ovima na moru treba omogućiti da se još više obogate prodajući zemlji i obalu stranim kompanijama.

Balkan je raj za blefere

Kao i opozicija, i stranka na vlasti uvjerena je da ništa bitno ne treba mijenjati. Sve ide sjajno, odnosno, realno, ne može se bolje – moglo bi teoretski, ali onda bi se narušila ”stabilnost”, a stabilnost je, navodno, jako dobra stvar, iako možda više konvenira onima koji stoje dobro, a ne odnima koji stoje loše i relativno sve više nazaduju… Istraživanja pokazuju da birači uglavnom ipak i dalje podržavaju te dvije glavne, globalne stranke hrvatskog bipolarizma. Po analizi koju je početkom godine publicirao naš najbolji politički demograf, Ivica Relković, vidi se da bi na izborima, kad bi se danas održali HDZ dobio još i više glasova te osvojio – oko 70 mandata, a SDP ne manje od 40, što znači da svi ostali, s oko 40 sveukupno, ne znače ništa, jer ne mogu ni teoretski formirati vladu. Mogu koalicijski doći na vlast s ovim već više puta kompromitiranim strankama koje imaju ”kandidovski kompleks” – njihovim liderima čini se da žive u najboljem od realno mogućih svijetova. Možda su u pravu. Balkan je raj za blefere.

U drugom (Milanovićevom) ciklusu zemlja je zabilježila najveće zaostajanje u odnosu na usporedive zemlje – znači istočnoeuropske tranzicijske države.

Otkuda hadezeovcim čvrsto uvjerenje da im je providnost dodijelila ulogu da upravljaju državom, jasno je – oni su je osnovali i u njoj vladali 20 od ukupno 28 godina hrvatske samostalnosti. To su sve isti kadrovi, recikliraju se, tu i tamo podmlađuju, ili istrebljuju kroz frakcijske borbe. No, uvijek je jasan kontinuitet, a razumljivi su i motivi na osobnoj razini – nema tu siromašna čovjeka, mnogu su bogati, neki ekstremno bogati, a djeca im se školuju na Harvardu i Stanfordu, ako već po provincijskim disco-klubovima ne šmrču koku i ne voze BMW.
No, što je s esdepeovcima? Što je temelj njihove istrajnosti na uvijek istom putu, koji nije obilježen uspjesima? U prvom (Račanovom) esdepeovskom ciklusu, Hrvatska je doduše načinila golemi iskorak, ali ne zato što je ”mali vođa” bio ne znam kakav vizionar, nego zato što je zemlja tada bila pod neposrednim skrbništvom ”inozemnog faktora”, pa su demokracija i prve naznake kapitalizme kroz strane investicije, bile oktriorane. U drugom (Milanovićevom) ciklusu zemlja je zabilježila najveće zaostajanje u odnosu na usporedive zemlje – znači istočnoeuropske tranzicijske države. Postala je primjer stazisa, nepomičnosti, nalikovala je mrtvacu – državne vrijednosnice desegnule su vrijednost ”junka”, smeća, a ekonomija bazalni metabolizam. Pa ipak, SDP ne krije zadovoljstvo postignutim, što se osjetilo i na sadašnjem zborovanju…

Tko su ti ljudi koji toliko uspješno odolijevaju bilo kakvom vanjskom poticaju? Njihov predsjednik, Davor Bernardić, mlad je i žovijalan dečko, ali nitko ne zna što mu je na umu – oko toga postoje dvije škole mišljenja… Jedni misle da on ne misli ništa, drugi misle da ga nije briga, jer mu je jasno da je opstanak u hrvatskoj politici stvar snalažljivosti i pragmatizma, a ne nekih dubokih uvjerenja… Recimo, dakle, da je on ”karijerni špekulant”, ali kakva mu je stranačka infrastruktura? Tko ga podržava u toj neozbiljnosti koja trijumfira? Javno – svi, ili gotovo svi. Na konvenciji ustao je s nekom blagom kritičicom jedino Mirando Mrsić, bivši ministar, za kojega se zna da je prijatelj i eksponent bivšeg predsjednika Republike Ive Josipovića. Miranda su izviždali ne zato što možda ne bi bio u pravu, nego zato što ”narušava jedinstvo”. Osim ”stabilnosti” najvažnije nam je, je li, ”jedinstvo”. Bez toga mogli bismo se možda odlijepiti od dna europskog razvoja, gdje nas je ostavila čak i Bugarska… Dok su SDP i Mirando bili na vlasti, Mirandova žena dobivala je strahovito unosne poslove s javnim zdravstvom i stvorila praktično monopol u konzervaciji jajnih stanica, ali o tome na konvenciji nitko nema pojma, a i nije ih ni briga, bili su protiv siromašnog Miranda, jer je Mirando ustao protiv šefa, a protiv šefa, koji dodjeljuje mjesta na izbornim listima ljudima koji bi inače umrli od gladi jer nemaju drugu profesiju, ne isplati se buniti.

U stranci postoji velik bazen Bernardićevih neprijatelja, a to su podanici bivšeg šefa, Zorana Milanovića, koji priželjkuju da se Zoki vrati. No, više se ne usuđuju javno istupati, ne daju intervjue, osim kao anonimni izvor, ”duboko grlo”.

Uz Miranda i zastrašene milanovićevce, tu su zatim još i oni koji su Bernardića podržali protiv Milanovića, a sad su zaprepašteni jer su shvatili da su kreirali čudovište s xanax-osmjehom. Našli su se u nedoumici kao i sam dr Frankeinstein. Vide da to sve, s jedne strane, nije dobro, a s druge, boje se svega što bi bilo drukčije – znači, usvojili su opći stav hrvatskih birača… Ne nadaj se promjeni, a ako na njoj radiš, nemoj se iznenaditi ispadne li gore nego je bilo prije!

Ti postojani ljudi rukovodstva, koji su radili na Bernardićevoj investituri, zapravo su najreprezentativniji predstavnici političke baze hrvatskog SDP-a. Od svih je najuzoritiji riječki župan Zlatko Komadina.

Tko je Zlatko Komadina? Što je Zlatko Komadina?

Tko je Zlatko Komadina? Što je Zlatko Komadina? Na oba pitanja moglo bi se odgovoriti nihilistički, istom rječju, sasvim kratko, formulacijom svakako kraćom od one koja slijedi da precizira njegovu biografiju i političke performanse.

Iako se rodio u Ljubljani, Zlatko Komadina je endemska riječka pojava. Odrastao je i šezdeset godina života proveo u Rijeci. Ima počasnu titulu ”commendatore” koju mu je dodijelio talijanski predsjednik Ciampi. Da Riječani imaju duha kao Splićani, ne bi Komadina mogao proći po Korzu da mu netko ne dobaci – ”Commendatore, ma che cosa?” U Sarajevu uopće ne bi mogao izaći na ulicu od ljute zafrkancije kojoj bi ga izložila lokalna spadala čim bi saznali da je tom prilikom unapređen u čin savojskog oficira legije časti. No, Rijeka je jedan specifični ambijent bez uličnog spleena – s tim da ondje ta otuđenost, ta ”melankolija ulice” (kako bi rekla Vera Horvat Pintarić) nije građanski kvalitet, kao u Trstu, čemu je Italo Svevo posvetio cijelu jednu biblioteku, nego suzdržanost ljudi različitog i nepoznata porijekla koji su susreću na tom komadiću asfalta. Što sve, naravno, ima veze s recentnom historijom – Rijeka je poput Koenigsberga, koji je pregazila Radničko-seljačka Crvena armija i na razvalinama te njemačke baltičke metropole, Kantova rodna mjesta, izgradila jednu bezličnu rusku provincijsku selendru. Rijeka urbanistički više nalikuje Vladivostoku – zapušteni neboderi na strmom brijegu, nekoliko hrđavih trampera u luci…

”Gubernijski grad u kojemu je komunizam propao, a komitet ostao na vlasti”, objašnjavao je to William Klinger, najistaknutiji povjesničar Rijeke s firentinskim doktoratom o povijesti grada, koja nikad nije prevedena s talijanskog. Rođeni Riječanin, Klinger je objavio je nekoliko knjiga i mnoštvo članaka, ali mu nikad nisu ponudili akademsku poziciju u rodnom gradu, jer se u Rijeci kadrovira po političkom ključu, pa je i na fakultetu još najutjecajniji ”XIII korpus NOVJ”. Najvažnija činjenica riječke demografije jest da je tu 1945. provedeno temeljito etničko čišćenje i protjerano 50 tisuća stanovnika talijanske Fjume, dok su mnogu ubijeni, bačeni u fojbe ili utopljeni u moru s kamenom oko vrata. Retorziju je provodio šef riječke Ozne, Mirko Lenac, po kome se još donedavna zvala sušačka gimnazija. Njegova luksuzna vila, najluksuznijna na ”pećinskoj rivijeri”, prije nekoliko godina prodana je za milijunski eurski iznos. Rijeka se poslije rata integrirtala s hrvatskim Sušakom, ali su je naselili jugovići iz cijele bivše države. Tako je grad promijenio – ili izgubio – karakter, pa je uvijek ostao ”corpus separatum”. Svi procesi u Rijeci idu drukčije. Ona ima svoju zasebnu povijest.

Linić je demiurg moderne postkomunističke Rijeke, zaslužan što je u toj sredini najduže u svjetskoj povijesti opstala ta posvuda u svijetu historijski poražena doktrina. Ovog ljeta Rijeka će i službeno preteći Sovjetski Savez kao država – paradržava – u kojoj je komunizam najduže na vlasti.

Sad kad smo naslikali ovu fresku historijskih zbivanja, poput prizora one nepregledne vojske pod tmastim, niskim olujnim oblacima na Velazqezovoj slici ”Predaja Brede”, moramo portretirati i nezanimljive, neatrakivne protagoniste u prvom planu, te junake priče koja zapravo počinje (a u stvari i završava) pojavom neponovljivog Slavka Linića.

Slavko Linić nije Riječanin, on je porijeklom riječki Vlaj, Grobinščanin, jedan od onih poslovično škrtih i nepovjerljivih težaka koje je život naučio lukavštini kao glavnom sredstvu potrebnom za opstanak u neprijaznoj okolini. Linić je demiurg moderne postkomunističke Rijeke, zaslužan što je u toj sredini najduže u svjetskoj povijesti opstala ta posvuda u svijetu historijski poražena doktrina. Ovog ljeta Rijeka će i službeno preteći Sovjetski Savez kao država – paradržava – u kojoj je komunizam najduže na vlasti. Linić je vodio pregovore sa zapovjednikom XIII korpusa JNA, generalom Marijanom Čadom, i dogovorio da se vojska povuče iz grada sa svim naoružanjem uz otkupninu od 100.000 njemačkih maraka. Rijeka je tu zauzela poziciju neutralca u Domovinskom ratu – još i prije povlačenja, nešto ”Kalašnjikova” JNA je sa skladišta izdala teritorijalcima, koji su se tako mogli naoružati pa stvoriti domaće snage, koje će grad braniti od upada hrvatskih naoružanih družina poput Merčepove. Čad je pak teško naoružanje prevezao morem i ono je upotrebljeno za razaranje Mostara i opsadu Sarajeva. Novac koji dobio uredno je predao Generalštabu JNA kojemu su te pare, s obzirom na vječitu deviznu stisku, nesumnjivo dobro došle. Čada su u Rijeci poslije uvažavalo i tretiralo kao počasnog građanina te pozivalo na svečane proslave jer je ”spriječio krvoproliće” – u Rijeci. A časnoga generala Trifunovića koji je predao oružje Varaždinskog korpusa pa je Hrvatska s tim erarom vodila i izvojevala Domovinski rat, hrvatski je sud u odsutnosti (kao i slovenski) osudio na dugogodišnju robiju…

Politička infrastruktura koju je Linić gradio u Rijeci odmah se od političke pretvorila u poslovnu mrežu. Okružio se brojnim tajkunima i nastojao pomoći najvećim biznisima u svojoj 8. izbornoj jedinici koju sačinjavaju Istra i Kvarner.

Politička infrastruktura koju je Linić gradio u Rijeci odmah se od političke pretvorila u poslovnu mrežu. Okružio se brojnim tajkunima i nastojao pomoći najvećim biznisima u svojoj 8. izbornoj jedinici koju sačinjavaju Istra i Kvarner. Naravno, te veze nisu imale nikakva značaja dok je SDP bio u opoziciji, ali kad je pod Račanom Slavko postao ministar financija, mogao je silno utjecati na poslovne operacije. Najvažnije, na petrokemijski kompleks. Prodao je udio državne korporacija INA mađarskom MOL-u odstupivši pritom neproporcionalna upravljačka prava manjinskom partneru, sve po cijeni koja je izgledala smiješna u doba kad su bila otkrivena sirijska nalazišta plina i nafte, potencijalno višestruko vrednija od bilance firme. U taj složeni odnos ubacio se onda Robert Ježić, Linićev prijatelj, koji je postao riječki ”državni tajkun” za naftne i ostale poslove. Kad je to bilo potrebno, preuzeo bi nezahvalnu funkciju dužnika za kredit koje je diglo novinsko izdavačko poduzeće ”Novi list”, što tiska dnevnik koji se smatra ”tvorničkim listom riječke frakcije SDP-a”. Osim toga, Linić je lansirao Damira Vrhovnika u vlasništvo brodogradilišta ”Viktor Lenac” iako je ranije vozio polovnog ”stojadina”, ali je ovaj propao bez obzira na izdašnu financijsku pomoć države. Direktor ”Riječke banke” završio je u zatvoru. Slavko je podržao transformaciju pulskog brodogradilišta ”Uljanik”. Njegovi su direktori preko inozemne firme kupovali brodove i pretvorili se u prodovlasnike. Tko je danas vlasnik ”Uljanika”? Banke i fondovi te bivša Tvornica duhana Rovinj. Cui bono? To se, zapravo, ne zna, i pitanje se ne smije ni postaviti u kavanama u Puli i Rijeci ako ne želiš da te prostrijeli sto zlovoljnih pogleda. ”Uljanik” je postao vlasnik riječkog brodogradilišta ”3. maj” značajnog za riječku političku bazu SDP-a. Upravo je propao, a navoz u Rijeci je prazan. Kaputt. Državna privreda!

Kakva je, zapravo, razlika između Linića i bilo kojeg hadezeovskog političkog kadrovika?

Linić je u najboljim mogućim odnosima s vlasnicima rovinjskog TDR-a. Ako im i nije pogodovao, sigurno im nije naštetio. Gorana Štroka pretvorio je u investitora u riječko i dubrovačko hotelijerstvo. Jednom tajkunčiću pomagao je da napravi posao s parkingom, drugome s tržnicama, trećem s taksijima. No, osim regionalnih igrača, Linić je svoje carstvo proširio na hrvatska javna poduzeća… Ljude iz riječke Rafinerije, rokirao je u rukovodstvo INA-e, stavio pod kontrolu ”Croatia Osiguranje”, ušao u kutinsku Petrokemiju…Kakva je, zapravo, razlika između Linića i bilo kojeg hadezeovskog političkog kadrovika? Linić je, uostalom, imao sjajne odnose s hadezeovcima. Bio je tijesno povezan s drom Gregurićem, koji je bio Franjin Linić, a zatim i sa Šarinićem kojega je službeno predložio za primanje u SDP. S više likova poput Linića nestala bi hrvatska zlosretna podjela na ”lijeve” i ”desne”, na ovakve i onakve – sve je moglo lijepo prerasti u jedinstvenu frontu Institucionalne revolucionarne partije (Partido Revolucionario Institucional) kakva s poznatim rezultatom upravlja Meksikom. U njoj bi Linić bio Pancho Villa.

To je, dakle, Linić, a on je zbilja znatna figura za hrvatske političke prilike. Može mu se posvetiti nekoliko stranica portreta ili karijerne analize, ali što je tu Komadina, vidjet ćemo tek kad okular podesimo na najveće povećanje, tako da u provincijskoj političkoj fauni možemo uočavati i amebe. Ali, do samoga Komadine još smo daleko – i vremenski i na skali magnituda. Da se približimo horizontu zbivanja na kojem on ima stanovitu ulogu, potrebno je još malo ući u etiologiju riječke politike…

U jednom trenutku, Slavko Linić je razvio antipatiju prema lokalnom partijskom rukovodiocu sitnoga zuba, Zlatku Komadini.

U jednom trenutku, Slavko Linić je razvio antipatiju prema lokalnom partijskom rukovodiocu sitnoga zuba, Zlatku Komadini. Zlatko Komadina je bio postojan stranački činovnik, bivši projektant brodskih cjevovoda u brodogradilištu ”3. maj”. Neko vrijeme vodio je vlastitu montažersku firmu – bio je famozni ”kooperant”, što zna biti lukrativan biznis koji se može razviti u prisoju nekog velikog kombinata u državnom vlasništvu koje svake godine sauga silan novac od države za pokriće gubitaka. Komadina je u svakom slučaju brzo odustao od svake poduzetničke karijere pa se prebacio na čisti stranački rad, kojim se profesionalno bavi već petnaest godina. To je politički profil koji možemo obilježiti s ”Josip Leko”. Dotjerao je do župana Primorsko-goranske županije, što je divan posao za jednog dužnosnika, jer zapravo nema nikakve dužnosti, osim da ukrašava svoju županiju. Svaka američka savezna država ima svoj ”državni cvijet”. Alabama kameliju, Aljaska nezaboravak, Slavonija Glavaša, a Rijeka Komadinu.

Kao župan, ne ubijaš se od posla. Odlazak s dečkima na cugu praktično je u opisu posla – župan živi kao likovi iz reklame za ”Pan” pivo, samo što izbacuje floskule poput junaka reklama za ”Žuju”. S obzirom na umjereni boljševizam koji je de riguer kod riječkog biračkog tijela, dovoljno je povremeno zagrajiti nešto o tome kako se u nas ”bezobzirne krše radnička prava” jer je ”liberalni kapitalizam previše uzeo maha” te primijetiti kako je HDZ ionako već sve pokrao pa ni najpoštenija, najsposobnija socijaldemokratska vlada više nema čime gospodariti. To je kao tek malo izvrnuta misao Matije Bečkovića koji je satirizirao socijalizam glosom: ”Pre rata nismo imali ništa, a onda su došli Nemci i sve nam uništili…”

I takav bezazlen, zapravo beznačajan u Socijalističkoj Autonomnoj Pokrajini Rijeka, uz pridružene Istrijane koji, međutim, na tavanu uvijek imaju sedam zastava, Zlatko je Komadina Liniću zasmetao kad je Račan umro i u partijskim redovima počela potraga za njegovim nasljednikom. Sam je Račan spriječio da ga po automatizmu naslijedi zamjenica jer je pozvao novinare pa im u povjerenju rekao da ona ne dolazi u obzir jer previše pije, a glasnogovornika, nekog drčnog i rošavog sinjskog bezveznjaka koji je stao kukurikati prije zore, nogirao je kao koordinatora u najlošiju Petu (slavonsku) izbornu jedinicu. Esdepeovci su, naravno, znali da u svojim redovima ne trebaju tražiti genija, nekoga tko će izvaditi mač iz kamena i kad je Mali vođa umro, naprosto su kandidirali županijske čelnike, svaki svoga. Zagreb Bandića, Dalmacija Piculu, a beznačajna Slavonija toga Milanovića, smijenjenog glasnogovornika. I Rijeka bi kandidirala Komadinu, a ne Linića jer je Linić uza sve te svoje široko poznate kombinacijama bio, zapravo, ozloglašen u partijskim redovima, gdje se njeguje profil lažnih poštenjačina na rubu idiuotizma. Tražio se, dakle, iskren komunjara ili neko novo lice, a ne lik koji radi po provjerenom sistemu što je iz komunističkog prenesen u hadezeovski državni socijalizam pa ne privlači široke biračke mase… To je bio i Bandićev problem, on je bio ”stari čovjek”, a ne novi i, osim toga, svi su ga se bojali jer je funkcionirao preko osobne, a ne preko stranačke mreže. Znalo se, uostalom, da za njega ne glasaju esdepeovci nego hadezeovci. I tako je Linić, zbrojivši dva i dva, zaključio da je najbolje da podrži Milanovića – Komadina s onim njegovim trostrukim podočnjacima i pogledom kao da te gleda iz akvarija išao mu je na jetra, a Zoki mu se, mlad i naočit, sviđao, kao i Željko Jovanović, riječki doktor kojega je također kadrovirao, ali ih se danas obojice odriče. Uzalud – tko god ih svu trojicu poznaje vidi da su bliski, podudarnog temperamenta. Samo je naprasiti Linić mogao odabrati nepromišljenog Milnovića i nekontroliranog Jovanovića – oni su iver koji nije pao daleko od klade.

Kad je Zoki formirao Vladu, Komadinu je proizveo u ministra prometa. Uslijedili su strašni dani za mirnog čovjeka iz riječke zavjetrine – svakoga dana morao se rano nacrtati na poslu…

Kad je Zoki formirao Vladu, Komadinu je proizveo u ministra prometa. Uslijedili su strašni dani za mirnog čovjeka iz riječke zavjetrine – svakoga dana morao se rano nacrtati na poslu i rješavati svakojake probleme, a na vladi još slušati elektrificiranog Zoku koji brije kao dječja igračka s napajanjem od 6 volti koju spojiš na struju od 220 volta. Zlatko nije izdržao, slomio se. Omršavio je, prenijeli su ga kod kolege ministra Ostojića na gastroenterologiju. Zoka ga se ionako htio riješiti jer je nikoga ne pitajući počeo graditi auto-cestu od Rijeke prema Zadru, iako jedna (preko Generalskog stola) već postoji, ali to su mu valjda zaboravili priopćiti… Možda je htio dovesti u neku funkciju onu potpuno nepotrebnu cestovnu ”leteću petlju” na južnom prilazu Rijeke, koja nalikuje na veliki tobogan u Disneylandu, a Rijeku spaju s Čavlima i Hreljinom. Izgrađena je uz pomoć građevinskog poduzeća s Krka koje također pripada Linićevoj poslovnoj galaksiji sastavljenoj od lokalnih tajkuna. Zoki je taj cestovni faraonski pothvat čestitog Komadine anulirao i ovaj se, ponižen, vratio u Rijeku. Od tada su smrtni neprijatelji.

U međuvremenu, Zoki se kao kobra usmjerio na ministra financija Linića. Da, svi su mu govorili da je Linić jedini operativni ministar u njegovoj vladi, pogotovo nakon što je iz vlade otišao Čačić, kojemu je bio dao u outsource vođenje nacionalne ekonomije. Ali, osim što je bio operativan po pitanjima poreske politike, Linić je počeo operirati i na stranačkom planu, pa se povezao s Josipovićem, koji je u to doba bio zaključio kako na ljevici nema mjesta za dva ambiciozna lidera. Gospodar Pantovčaka je smatrao da je on ”izmislio Zoku” dok je Zoka mislio da je on ”izmislio Josipovića”. Obojica su u pravu, ali to im podjednako ne služi na čast. U ”tronskom ratu” Linić je odabrao krivu stranu i Zoka mu je odmah otvorio dvije afere od kojih se ona prva – afera ”Spačva” – manje-više pokazala kao ćorak, ali je zato eksplodirala ”afera Šegon”, u kojoj je pao šef poreske uprave, najtješnji Linićev suradnik i prijatelj.

Zoki je, dakle, smlavio Slavka, ubrzo se riješio Josipovića, Komadinu utjerao u mišju rupu, te anihilirao unutarstranačku oporbu – Rajku Ostojiću dao je Bernardićevo mjesto na izborima za zagrebačkog gradonačelnika, pa su tako obojica propali, jedan jer nije postigao uspjeh na biralištima, a drugi zato što je relegiran u stranci, pa se uglavnom raspala i njegova sljedba. Još ranije, Zoki je likvidrao Željku Antunović i Ljubu Jurčića. Sad je svima svanulo da je i najmanje suprotstavljanje – fatalno… One koji bi mu se odupirali maknuo bi poslije kampanje u neprijatljski brifiranim novinama. Poslije toga slijedi egzekucija bilo javnim, bilo tajnim glasanjem u Glavnom odboru stranke, što je značilo da su u vrhu ostali samo njegovi ljudi koji su se jedino borili da se dokažu revnošću i izbiju na vrh kandidacijskih lista za Sabor, budući da će poslije poraza koji svi očekuju, biti premalo čamaca za spasavanje, kao na Titaniku.

Šutljiva oporbena manjina u stranci okupila se oko Komadine. Stoga je Zoki uklonio Zlatka s mjesta koordinatora Osme izborne jedinice i nametnuo im Jovanovića.

Riječki lump i riječko biračko tijelo počivaju na fantomskoj riječkoj ekonomiji koja crpi državne resurse. Ondje isisavaju nacionalno bogatstvo i pretvaraju ga u lokalno siromaštvo, toksični otpad koji se izlijeva u smrdljivu luku po kojoj plutaju podrtine brodova-zabavišta s narodnjačkim programom i ruzinavi admiralski brod ”Galeb”.

Kako funkcionira ta riječka državna ekonomija štiteći specifično biračko tijelo vidjelo se prilikom porinuća trajekta ”Mljet” kojemu su nazočili Milanović i Komadina, tada još u prividno civilnim odnosima. Trajekt je s još tri sestrinska broda naručen za riječku ”Jadroliniju” od brodogradilišta ”Uljanik”. ”Uljanik” nikad nije gradio trajekte pa su mu ova četiri primitivna plovila (koje zbog oblika Dalmatinci nazivaju ”škovacere”) ispala očekivano loše. Koštali su pak 36 milijuna eura, što je lijepa svotica. Sve brodove za ”Jadroliniju” kao i godišnje gubitke plaća iz budžeta – država. Zašto jadranski trajekti izgledaju kao ”škovacere” ili ruski desantni brodovi iz doba hladnog rata, dok po Egeju i Mramornom moru plove dvotrupni trajekti od aluminija razvijajući fantastične brzine? Zato što javnim poduzećima poput ”Jadrolinije” upravljaju likovi koje postavlja Partija, umjesto da se, u duhu liberalnog kpitalizma, prodaju uspješnim tvrtkama sposobnih poduzetnika, domaćih ili stranih, kako bi se umjesto nazadovanja napokon iskazao neki razvojni trend, budući da barem u turizmu na manjka potražnje. Ali, onda bi morao propasti ”3. maj” i s njim se osuti podrška Komadini i njegovoj riječkoj stranačkoj centrali. Slično je stanje u riječkoj luci, na željeznici i u rafineriji, te u riječkim novinama. Propala državna poduzeća potpuno su propala, ili su privatizirana, ali se ne mogu razvijati, jer u riječkoj okolini ne uspijeva ni turizam. Čak ni u Opatiji – i ondje vlast guši poduzetništvo.

Dok je Zoki divljao po zemlji i po stranci, Komadina se povukao u duboku pozadinu. Tu je prezimio dok se Milanović napokon nije skrhao na parlamentarnim izborima i izgubio vlast.

Dok je Zoki divljao po zemlji i po stranci, Komadina se povukao u duboku pozadinu. Tu je prezimio dok se Milanović napokon nije skrhao na parlamentarnim izborima i izgubio vlast. Onda je mobilizirao sve svoje ljude i pozvao se na sva poznanstva stavljajući se na raspolaganje mladome Bernardiću, šefu zagrebačke organizacije, jer se bojao da Milanovića ne naslijedi jedan od njegovih ministarskih epigona, korumpiranih muljatora, ljutih pijanaca i liječenih narkomana, te barem jednog ratnog zločinca, kojima je napunio vladu i stranku. Tako je Berni dobio vlast. Primio ju je od luzera, što ga automatski stavlja u luzersku poziciju, ali, zar je to bitno? Svi ljudi koji su došli na konvenciju SDP-a i pljeskali mu, pokazali su da jedino žele biti u opoziciji, a ne na vlasti, pod uvjetom da se u opoziciji zadrže na funkcionerskim mjestima, kao saborski zastupnici ili činovnici. Protagonisti takve oporbe, uostalom, neće puno smetati vlasti i ona ih neće progoniti. Svi bi tu trebali biti zadovoljni, osim naroda, razumije se, ali narod, u svojoj biračkoj funkciji, misli isto kao i njegovi parlamentareni predstavnici – najvažnije su ”stabilnost” i ”jedinstvo”.

Midas

View Comments (1)

1 Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Kolumne

More in Kolumne

Koliko je djecu uopće briga za vašu seksualnu orijentaciju?

spNovember 26, 2018

Kuljiš: Festival uhljeba i zloslutna grmljavina s Pantovčaka

spNovember 1, 2018

KOMENTAR: Spaljeni ili liječeni

spOctober 19, 2018

Denis Kuljiš: Milijan ustaje iz mrtvih?

spOctober 19, 2018

Svi Vasini i Komadinini ljudi!

spOctober 5, 2018

Denis Kuljiš: Tko će priopćiti Vladi? Sljedeći je Brodosplit…

adminSeptember 19, 2018

KOMENTAR: Mali vs. Veliki socijalistički lopovi!

spSeptember 15, 2018

Reagiranje: Danko Končar oštro odbacuje tvrdnje iz teksta ‘Potpomognuto samoubojstvo brodogradnje’

spSeptember 14, 2018

Kruha i jogurta, daj nam danas

spSeptember 13, 2018

Copyright © 2017 Rijeka danas.