Kolumne

Denis Kuljiš: Zašto je hrvatski nogomet bolji od Hrvatske?

Denis Kuljiš: Zašto je hrvatski nogomet bolji od Hrvatske?

Piše: Denis Kuljiš/Žurnalist

Zašto hrvatski političari ne vode Hrvatsku isto tako dobro kao hrvatski trener hrvatsku nogometnu reprezentaciju? Nesumnjivo vrlo sposoban, Zlatko Dalić nije genij, nego jedan od mnogih vrsnih selektora i nogometnih stručnjaka, koji su s više ili manje uspjeha vodili hrvatsku reprezentaciju, dok je domaći nogomet stalno uživao visok status u svijetu. Kad je Miroslav ”Ćiro” Blažević prije točno 20 godina osvojio treće mjesto na svjetskom prvenstvu u Munchenu, moj otac sreo je u gradu nekog Kineza koji je bauljao po gradskom trgovačkom centru s jeftinim dućanima. Rekao mu je da je vidio na televiziji kako je neka zemlja za koju nikad ranije nije čuo osvojila TREĆE mjesto na svijetu, pa je kupio avionsku kartu i došao da vidi ima li tu kakvih poslovnih prilika. Ljudi koji su sposobni za takav podvig mora da nisu sasvim bez veze, zaključio je. Bojim se da se ipak razočarao…

Kad je Marijan Hanžeković, moj pokojni prijatelj i izdavač kao predsjednik advokatske komore Hrvatske putovao u posjet Advokatskoj komori Kine (ima više članova nego što Hrvatska ima stanovnika) opet su ga o tome raspitivali – kako to da vam tako dobro ide nogomet? Kad su čuli da je i drug Tito odavde, jedini čovjek iz Nansilafu osim Šukera za kojega su znali, njihovom čuđenju nije bilo kraja. Koliko ste rekli da vas ima? Četiri milijuna? Nemoguće! Ni malo stoga ne iznenađuje što su poslije za trenera šangajskog ”Shenhua” uzeli Ćiru Blaževića. To nije sretno završilo, razišli su se brzo, podjednako razočarani. Kakav si problem imao Ćiro, pitao sam ga, a on će – ja nikakav, dapače, prvo, svugdje možeš pušiti, kao nigdje u svijetu, drugo, ondje me nisu zvali Stari, nego Mudri, godine su mi bile prednost. Ali, ne možeš ti njih, brate, naučiti da igraju nogomet – ne možeš, i gotovo. I više nije pokušao, iako mu se Kina učinila kao prostor neviđenih izazova i mogućnosti za svaki uspjeh, no poslije se više držao ove naše hemisfere, trenirao Iran, gdje nema ništa lakše nego da raspališ navijače protiv igrača iz drugog grada ili države, pa je, kako sam mu rekao, ”prenio klice balkanskog nacionalizma u mirno podneblje Bliskog Istoka”.

Već iz ovih anegdota vidi se zašto je uspješan hrvatski nogomet, te zašto su uspješni hrvatski igrači i treneri. Primjenjuje se načelo – radi lokalno, razmišljaj globalno! Moraš biti sam svoj izvoznik u globalnoj ekonomiji nogometa i prije svega, moraš izvesti samoga sebe, i potvrditi svoju vrijednost na svjetskom tržištu. Sve suprotno od politike!

To ne znači da ne postoji lokalni nogomet, koji je isto tako neuspješan kao i lokalna ekonomija. Imao si veliki, vodeći kombinat ”Dinamo” koji, pokazalo se, kao ni ”Agrokor” nije mogao funkcionirati bez silnih pronevjera. Imaš ”Hajduk” gdje vlada mafija, odnosno njena specijalizirana N’dranghetta zvana ”Torcida”. ”Torcidu” je osnovala Komunistička partija, odnosno Jure Bilić, čuveni dalmatinski politico, koji je zbog toga dobio partijsku opomenu. Uzalud je objašnjavao Politbirou kako je to bila odlična mjera za borbu protiv hrvatskog nacionalizma – umjesto da svi, kao Hercegovci, navijaju za ”nacionalni” ”Dinamo”, zabio im je autonomistički klin, pa zaluđeni Vlaji nose na tribine transparente ”Za Hajduka i za Boga – navijači Imockoga!” Dobro, i dalje su, naravno, reakcionari, to je takav svijet, ali barem se svi ne trpaju na istu hrpu, nego si problem uspio podijeliti na dva… Onda dobra Udba ubaci svoje ljude na čelo navijačke organizacije, pa kao ni emigranti, više ne znaju tko radi za policiju, a tko protiv države, pa se svi skupa malo skuliraju ili se čak počnu međusobno sumnjičiti i odstranjivati. Što jako olakšava posao vlasti, koja bi na ovakvim primjerima uvijek trebala učiti.

U lokalnom hrvatskom nogometu imaš, doduše, i ”Rijeku”, kao najpoučniji slučaj – klub je bio kupio talijanski vlasnik (poslije ga je preprodao) i Rijeka, riječki nogomet i hrvatski ligaški lokalni nogomet, preporodili su se – više nije baš trka s jednim konjem, pa sad valja moliti Boga (ali ne onog imoćanskog) da Talijani kupe i riječko brodogradilište, pa će slična blagodet možda zahvatiti i hrvatsku pomorsku privredu.

Nogometni pogon zasniva se na izvozu, kao slovenska privreda.

U domaćim klubovima počeneš na najnižim granama, napreduješ i prelaziš u strane, velike klubove, a kad te uzmu u reprezentaciju i ona poluči kakav europski ili svjetski uspjeh, odigra dobru utakmicu na Olimpijadi ili na prvenstvima, skoči ti cijena u nebo, pa strani menađeri nagrnu na utakmice po hrvatskim gradovima što se jedva razlikuju od boljih njemačkih sela i stanu pregovarati o velikim iznosima odšteta za dvadestogodišnjake, od čega onda žive i domaći klubovi, i domaći nogomet i stvara se fama, širi uzbuđenje, koje svima ukazuje da se tu vrijedi potruditi, pa roditelji vuku male klince u pionirske škole, umjesto da se na ulici normalno navlače na huliganiju, narodnu muziku i druge droge.

Zašto isto tako ne funkcionira hrvatska politika? Zašto se na vodeća mjesta u strankama i na mjesta u lokalnoj upravi uzimaju samo ljudi koji su dokazano nesposobni ili nepoduzetni, oni koji nikad nisu samostalno postigli bilo kakav uspjeh, osim što su bili ”vojnici partije” i strpljivo napredovali kroz hijerarhiju, ponavljajući skrupulozno sve floksule i dobro pazeći da ne ugroze bilo koje predrasude? Da padnu u iskušenje i misle svojom glavom, bilo bi hiljadu belaja, ugrozili bi se dobro uhodanu djelatnost u kojoj gomila podobrazovanih i nesposobnih majmuna u crnim odijelima, ostvaruje sjajnu egzistenciju i raspolažu nevjerojatnim voznim parkom. Uz aute idu i šoferi, a bome i sekretarice, da se i ne govori o svim divotama koje ti stave na raspolaganje zahvalni ljudi, ako im samo malo pomogneš u stvarima koje ne bi sami mogli riješiti bez pomoći države i takvih državnih funkcionera…

Za lokalnu politiku također je jako važno da se spriječi širenje vidika i stjecanje iskustva i znanja u drugim sredinama, gdje možda njeguju izvrsnost, traže intelektualne kvalitete, integritet i znanje. Zato je za lokalnu političku ključna stvar lokalni akademizam, fabriciranje bezvrijednih diploma na sve lošijim hrvatskim visokim školama. To se potiče bez obzira na propise, donesene pod pritiskom Europske unije, koji predvidjeli obrazovnu ”interoperabilnost”, univerzalne školske kriterije po špranci Bolonjske reforme.

Možeš ti, recimo, otići preko programa Erazmus na neko dobro sveučilište u svijetu, pa ondje upisati semestar koji se uklapa u tvoj studij. Poslije će ti sve tvoj ”kredite” uredno unijeti u kurikulum i priznati kroz europski propisan postupak nostrifikacije. Student koji se vratio iz Danske s punom satnicom ispita položenih s najvišim ocjenama na njihovom najuglednijem sveučilištu, koje je završila i danska kraljica, loše je prošao – sve su mu priznali, ali su mu na katedri objasnili: ”To je OK, ti danski predmeti, ali naš program previđa da se obavezno ispolažu ovi ispiti, pa ćeš i njih morati dati, jer ih ne možemo supstituirati drugima, koje su izmislili ti vražji Hiperborejci”. Tako je studij produžio ne za jedan semestra, nego za dva, jer je onda još morao slušati sve te predmete, kako bi mu na vrijeme izbili iz glave ideju da će se obrazovati izvan dosega hrvatske umstvenosti.

Nešto slično dogodilo se kolegici iz Bosne koja je sina poslala da završi gimnazijski razred u Americi. ”Jako lijepo”, rekli su joj, ”matematika i fizika, to je sve kako treba, ali povijest – morat će polagati, jer oni tamo sigurno ne uče Nemanjiće.” Lako je moguće da u toj američkoj srednjoj školi gdje se igra tenis i puno polaže na sport kao na svim anglosaksonskim obrazovnim institucijama, nikad nisu ni čuli za Nemanjiće, da se i ne govori o ostalim tim jako zapletenim pitanjima iz srednjovjekovlja, kao što je to sjajno opisao još Branislav Nušić u ”Autobigrafiji”, gdje priznaje kako nikad nije uspio točno poloviti je li Vukašin ubio Uroša, ili Uroš Vukašina i tko je, zapravo, išao na Maricu, gdje ih je u neravnopravnoj borbi pregazio janjičarski ”Bešiktaš”.

Nogometaši nemaju te probleme. Njihov je kurikulum svjetski verificiran, postignuća se pišu u istu veliku knjigu postignuća i svi pušu u iste vuvuzele, pa nema nikakva nesporazuma. Sposobni naprijed, ostali – stoj.

Zlatko Dalić rodio se 1966. u Livnu. Već sa sedamnaest zaigrao je u ”Hajduku”, gdje je tri godine uglavnom sjedio na klupi (nula golova), pa prešao u ”Dinamo” iz Vinkovaca (nula golova), i onda opet u ”Hajduk” (nula), a zatim u ”Budućnost” iz Titograda (Podgorice), gdje se nastavlja isti niz. Od 1983. do 1989. odigrao je samo šesnaest utakmica i, kako je bio veznjak, nije dao nijedan gol, što te zbilja pouči strpljenju. Krenulo ga je tek u mostarskom ”Veležu” gdje je u 36 odigranih utakmica dao prvi, ali se dotle država u ratu raspala, pa je 1992. prešao u ”Varteks” i ondje za četiri godine odigrao 108 utakmica te dao 13 golova. Bio mu je to vrhunac. Prelazi na dvije godine u ”Hajduk”, koji ga posuđuje ”Varteksu” gdje će nastaviti do kraja igračke karijere 2000. godine. Ukupno 235 nastupa, malo više od jedan mjesečno, po jedan gol godišnje… Sa 34 godine završio je ne baš zvjezdanu igračku karijeru. Postaje trener u ”Varteksu”, i to na pet godina, ali usporedno ga je k sebi potegao Ćiro za pomoćnika, pa je na visokoj školi nogometa kod tog genija koji je za fudbalere isto ono što je Rafael bio za slikare rimske renesanse. Naučio je znanje, ali ne samo političko-medijski PR, nego i rad u svlačionici i na terenu, totalni mednadžment nogometnog pothvata, koji je nemoguće kurikularno definirati, a možeš ga obavljati i uz savršenu uzbiljnost, ili kao žovijalni ulični komedijant i proizvođač društvenih atrakcija, ili pak u potpunoj suzdržanosti kao legendarni Tomislav Ivić, ili pak vječno u dramatičnoj paradi posezanja za nemogućim ciljevima poput Slavena Bilića…

Pet godina Dalić je bio pomoćnik Dražena Ladića, trenera reprezentacije do 21. godine (također bivšeg igrača, golmana koji je imao sličnu, no stabilniju i prominentniju karijeru, također u orbiti Ćire Blaževića). Zatim tri godine za redom menađira ”Rijeku”, ”Dinamo” iz Tirane i ”Slaven Belupo” iz Koprivnice, a poslije tih balkanskih nogometnih garnizona bio je spreman za otkomandu u saudijske klubove gdje se vrti ozbiljna lova. Počeo je skromno u Al-Faisaliju, koji ima mali stadion na koji stane većina stanovništva, a nalazi se usred pustinje, u čudesnoj oazi s rijekom što se zamalo pretvara u blatno jezero. Sljedeće sezone prebacio se u Al-Hilal u velegradskom Rijadu, ali u njihovu B-momčad, što nije tlaka, jer je klub, vrlo uspješan u azijskim šampionatima, neizmjerno bogat. Preuzeo je zatim prvu momčad, a onda u velikom transferu otišao u Abu Dhabi, u Al-Ain, gdje je vlasnik, kao i svemu ostalome na toj emiratskoj destinaciji, šeik Muhamed bin Zajed Al-Nahjan. Njegov mlađi brat, šeik Manasur bin Zajed Al-Nahjan kupio je ”Manchester City” skupa s Pepom Guardiolom, pa im izgradio stadion ”Emirates”, nazvan po nacionalnoj, bratovoj i njegovoj, obiteljskoj avio-kompaniji.

Dalića će kad 2017. dođe u hrvatsku reprezentaciju zamijeniti u Al-Ainu Zoran Mamić, te kao pomoćnog trenera povući Ladića – od tih se Hrvata, zaista ne možeš otresti, jer jedan drugoga vuku, kao papirnate maramice.

Što se može naučiti iz opisa Dalićeve karijere? Prvo, kako se gradi karakter i sposobnost, te razvija beskonačna upornost, toliko nesvojstvena Balkancima, sposobnima za erupcije kreativne ili destruktivne energije. U ovoj djelatnosti, sporo štrikaš iz godine u godinu, natenane, nema brze satisfakcije, a moraš proći kroz cijelu praksu, kroz proizvodnju, iz potpalublja, od pozicije zadnjeg podmazivača stroja, prije nego te puste na palubu. Zatim dolazi faza učenja kod majstora, sve u kontekstu totalne, svjetske konkurencije, i svakodnevne provjere njegovih i tvojih sposobnosti u općoj borbi za goli opstanak na tržištu. Najspremniji, najpametniji, oni koji najbolje kontroliraju sebe ili druge, dobivaju zatim priliku, ali se moraju izboriti protiv investiranih interesa, gospodara igre i novca, klubova, institucija koje ih objedinjavaju i politike koja svime upravlja, ili im zadaje zadaće… Još moraš pobjeđivati u percepcijskoj bici, njegovati medijske kontakte, utjecati na to kako ćeš u javnosti kapitalizirati uspjehe ili objasniti njihov izostanak.

I kad ti se naposlijetku pruži vrhunska prilika, kad dobiješ reprezentaciju i odvedeš je na veliko prvenstvo, što mobilizira svu pažnju, tako da se na trgovima i po kafanama ne prati ništa nego ta vrhunska sportska kriza, moraš pokazati socijalnu inteligenciju i motivirati igrače, formirati od njih pobjednički stroj, kolektivni pothvat kojemu se svi predaju bez ostatka i kalkulacija, bez obzira vrijede li milijun, deset, ili sto milijuna eura. One koji se suprotstave i kvare sklad, moraš nesmiljeno satrti i poniziti, uz sav rizik kojemu se izlažeš jer si ugrozio igračevu interesnu mrežu – a on vrijedi puno više od prosječne tvornice, i također na svim stranama ima svoje kooperante.

Proučimo sad za usporedbu neke najuspješnije domaće političarske karijere. Nećemo, dakle, uzeti prosječne gulamfere sa srednjih prečki političkog kokošinjca, nego dva profilirana kadra hrvatskog lijevog i desnog centra, Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića.

Zoran Milanović rodio se iste 1966. godine kao i Dalić, a Plenković četiri godine kasnije. Inače, sva ta tri promatrana lika imaju po dvoje djece, a posljednja dvojica rođeni su u Zagrebu. Već tu vidiš nedostatak mobilnosti, osim na službenim putovanjima – Bosanac Livnjak koji je počeo igrati u NK Troglav 1918., presadio se u Varaždin, udomaćio u Splitu, normalno funkcionirao u Albaniji i Crnoj Gori te u pustinjskoj Arabiji, što te natjera da se fokusiraš na vlastite sposobnosti, umjesto što se olsanjaš na ”sredinu”, veze i koterije.

Zoran ”Zoki” Milanović, poznat u užem krugu kao ”Zo”, završio je fakultet i upisao postdiplomski tek sa 27 godina, a odmah se zaposlio u Ministarstvu vanjskih poslova, istodobno kad i Plenković, koji je diplomirao iste te godine na istom fakultetu, jer je puno marljiviji. Poslije kratke misije OESS-a u Nagorno-Karabah, Milanović kojega nije zahvatio ovdašnji Domovinski rat dobiva 1966. mjesto u hrvatskom poslanstvu u NATO-u. Dvogodišnji mandat iskoristit će da magistrira, kao i žena Sanja, liječnica koju je poveo sa sobom. Radio je pod generalom Antonom Tusom, velikim komandantom iz Domovinskog rata, koji o njemu nikad nije rekao ni riječi, ali ta šutnja sadrži više materijala od ”Mahabharate”.

Plenković je dotle guslao po Ministarstvu, odlazeći često na seminare i konferencije. Ni on nije dragovoljčio na front. Magistrirao je iz predmeta Pravo mora. U diplomskom radu obradio je ”Institucije EU i njihov proces odlučivanja”. Znao je, doista, što će mu trebati, on je zaista, akademsko-diplomatski izbrušeni dijamant, kojega je zlehuda sudbina bacila u političke vode, medij u kojemu je lakše plivati i bez duboke upućenosti, sa slijepom energijom i instiktom za samoodržanje, poput njegova bliskog pandana s ljevice…

Čim je vidio da HDZ gubi vlast, Milanović se upisao u SDP i s njim došao na vladu, te postao pomoćnik ministra vanjskih poslova, a kad su naredne izbore izgubili, prebacio se u partijsku centralu za nižeg funkcionera i glasnogovornika, te 2008. ušao u parlament. Nepogrešiv u karijernom tajmingu.

Plenković je dotle mirno radio u diplomaciji. Postao je prvo zamjenik šefa misije u Bruxellesu pod Račanom, a zatim, zamjenik ambasadora u Parizu pod Sanaderom, koji je oba ova momka, inače, i primio u diplomaciju. Kad je Sanader pao, zamijenila ga Jadranka Kosor, a za ministra vanjskih postavila Gorana Jandrokovića (oženjenog za Milanovićevu sestričnu). Ovaj je Plenkovića imenovao državnim sekretarom, pa je preuzeo funkciju političkog direktora za odnose s EU. Upisao se u HDZ u 41. godini.

Dotle je Zo u divljoj borbi po bazi preuzeo SDP. Izgubio je izbore, ali je trijumfirao na sljedećim te postao premijer. Njegova ministrica vanjskih poslova, Vesna Pusić, ponudila je tada Plankoviću da se ispiše iz HDZ-a i postane njen zamjenik. Odbio je i odabrao da ide na listu za Europski parlament, gdje će provesti tri iduće sretne i mirne godine. Dotle se Zo, brz i inteligentan ali bazično nesposoban, istrošio na vlasti. Izgubio je izbore protiv Tome Karamarka, koji pak nije osvojio dovoljnu većinu pa je bio prinuđen da, u koaliciji s kršćansko-provincijskim pokretom Most, dovede za premijera jednog Dalića, naime kanadskog biznismena Tihomira Oreškovića, financijaša i direktora zagrebačke tvornice izraelske farmaceutske korporacije što je kupila ”Plivu”. Čovjek je deset mjeseci upravljao hrvatskom ekonomijom i napravio čudesni zaokret iz stagnacije u rast, koji se i danas održava, s istim parametrima, te s istim fiskalnim politikama i ljudima koje je taj biznismen doveo.

Ekonomski analitičari egzaktno su izračunali da je u Oreškovićevu mandatu Hrvatska prvi i zadnji put od samostalnosti počela smanjivati distancu od ostalih, puno uspješnmijih tranzicijskih zemalja Istočne Europe. Političari i javnost mrzili su ga. Potpuno je narušio pravila lokalnog nogometa. Navijači nisu mogli dočekati da ga se riješe, a onda je, stranačkim udarom, na vlast u HDZ-u došao Plenković te solidno pobijedio na izborima 2016. Njegova je vladavina promišljena, on nastoji ostvariti ”stabilizaciju”, suzbiti ekstremiste, zadovoljiti stranačke apetite, svima dati sve i što manje toga promijeniti. Uspješno je – diplomatski – riješio dva strateška zadatka, spriječio kataklizmu u aferi ”Agrokor” i izborio gradnju LNG-terminala na Krku. Ruse i njihov plinski lobi ne razbija, ali gura europsku i američki agendu.

Što se može naučiti iz ove dvije usporedne političarske karijere?

Prominenciju u hrvatskoj politici također stječeš u međunarodnom kontekstu, kroz resor vanjskih poslova, ali Milanović koji je propao na svim diplomatskim ispitima, kao i Plenković koji ih je sve položio s odlikom, nisu time proizveli proporcionalni uspjeh u svojoj organizacijskoj bazi – Milanović je svoju razorio i stavio pod apsolutnui kontrolu, pa se ne može od njega emancipirati ni dvije godine nakon što je sišao s vlasti, dok se Planković, naprotiv, osamio i onemogućio, jer njegova stranka – to ne vrijedi za birače! – ne prihvaća tekovine europske civilizacije, nego i dalje vjeruje jedino u balkansko samoupravljanje i državnu ekonomiju, upravo kao i njihovi kolege u SDP-u (s kojima se ne slažu jedino oko toga je li Tito bio heroj ili zločinac).

Drugo, političari – oba ova najprominentnija lika lokalne politike – nikad nisu bili ni blizu nekoj proizvodnji, ”realnom sektoru”, privatnom poduzetništvu koje stvara profit, za razliku od državne i podržavljene ekonomije i administracije, koje ga samo nemilice troše. Obojica podjednako ne razumiju ekonomiju – lakše bi shvatili kinesko ili klinasto pismo. Plenković je poznavao jednog funkcionalnog ekonomskog stručnjaka – to je bila njegova ministrica gospodarstva Martina Dalić, koju je morao otkvačiti, jer je napravila greške u koracima u ”Agrokoru”. Milanović nije poiznavao ni jednoga – za ministra financija postavio je lika koji je završio Turistički fakultet u Dubrovniku, a za ministra gospodarstva splitskog profesora, koji kad je došao na funkciju nije čuo za agenciju ”Bloomberg”, svjetski ekonomski bilten. Pod Milanovićem, hrvatska je privreda ostvarila fenomenalnu stagnaciju. To je problem s trenerima koji nikad nisu igrali nogomet, niti su djelovali na internacionalnom tržištu, pa gube sve kvalifikacije, protiv Bugarske ili bilo koje zadnje tranzicijske zemlje s kojom se pokušaju takmičiti. I nije to svojstveno samo Hrvatskoj, nego svim ovim balkanskim zemljama koje su zapele u tranziciji, pa je, primjerice, Namibija po BDP-u po glavi stanovnika pretekla Srbiju!

Kako bi, dakle, trebala izgledati neka uspješna hrvatska vlada? Kao hrvatski nogometni tim. Trener i premijer mora biti lik poput Victora G. Dodiga, predsjednika kanadske Imperijalne komercijalne banke (CIBC), koji doduše ima plaću od 9,5 milijuna dolara, ali bi kao premijer valjda mogao i za ljude s kojima radi ovdje stvoriti dobre poslovne prilike, pa to kampitalizirati u nastavku karijere, kao što je uobičajeno na Zapadu. Ne kažem da bi on htio postati hrvatski premijer, ali bi jedna pametna stranka učinila sve da ga za tu funkciju pridobije. Njega, ili nekog sličnog. Na funkciju ministra zdravstva trebali bi nekako navući Tomislava Mihaljevića, direktora Cleveland Clinic, koji je sagradio prvu američku bolnicu u inozemstvu, naime licencnu CC-bolnicu u Abu Dhabiju. Za ministra gospodarstva ne bi morali daleko ići, u Zagorju u jednom selu imaju Milana Račića, gdje živi sa ženom Amerikankom, dotoricom sociologije i petoro djece te vodi robotski start-up u Zagrebu i Osijeku. On je bio najmlađi direktor industrije aviona (kanadskog Dornier-Fairchilda). I tako dalje…

Svatko pametan zna da bi s takvom vladom hrvatska ekonomija uzletjela poput hrvatskog nogometa, a kad bi razni demagozi stali otvarati ideološke i historiografske rasprave koje razdiru društvo, jer to potpiruju i petparački tabloidni mediji, gledali bi ih bijelo, s primjerenim nerazumijevanjem.

Zamisao je dosta jednostavna, ali kako je ostvariti? To podsjeća na stari sovjetski vic o ekspertnom angažmanu Akademije nauka, koja je problem opstanka medvjeda, ugroženih smanjivanjem habitata, genijalno riješili uputstvom – medvjeda treba pretvoriti u pčelu, jer pčela puno lakše opstaje u nepostojanoj okolini. Ali, kako ćemo vražjeg medvjeda pretvoriti u pčelu, upitali su zapanjeno ljudi zaduženi za medvjede u Odjelu za šumske životinje Odsjeka za sisavce pri Glavnoj upravi faune u Narodnom komesarijatu bioloških resursa? Ne znamo, rekli su akademici, ali to nije naš problem – mi samo kreiramo konceptualno znanstveno rješenje, a dalje je tehnički problem.

Midas

Click to add a comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Kolumne

More in Kolumne

Damir Kajin: Uljanik je uništio IDS!

spMay 13, 2019

Denis Kuljiš: Jesu li Hrvati glupi?

spMay 10, 2019

Izazov ‘imaginarnog’ grada. Rijeka 2020, Europska prijestolnica kulture

spMay 6, 2019

Komentar: Kolakušić bi bio dobar diktator

spMay 5, 2019

Evo gdje od četvrtka do subote snimaju holywoodske zvijezde!

spApril 23, 2019

Riječki kafe sa Sandom Baretić: Povratnica koja promovira svoj grad!

spApril 17, 2019

Denis Kuljiš: Može li Uljanik graditi brodove za Jadroliniju, a kokoš naučiti da leti?

spApril 6, 2019

Riječki kafe: Denis Pešut u otkrivanju zemlje osmijeha

spApril 4, 2019

Venecuelanac za RD o krizi u svojoj zemlji – “Imam poruku za sve Hrvate!”

spMarch 19, 2019

Copyright © 2017 Rijeka danas.