Novak Đoković, jedan od najboljih tenisača svih vremena, u intervjuu za argentinski La Nacion podijelio je osobne priče o svojoj mladosti i iskustvima tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji. Đoković je govorio o ranim godinama kada je njegova obitelj živjela u teškim uvjetima zbog sankcija i embarga, prisjećajući se kako je s djedom u ranim jutarnjim satima čekao u redu za kruh.
Ratno nasljeđe i sportska karijera
Rođen 1987. godine, Novak se ne sjeća Jugoslavije prije raspada, ali jasno pamti stradanja i siromaštvo koje su obilježili njegovu mladost u Srbiji. “Sjećam se kako je moj grad bio pod bombama dva i pol mjeseca”, rekao je, govoreći o NATO bombardiranju Beograda. Istaknuo je kako su ti teški uvjeti oblikovali njegovu volju za uspjehom. Njegovi roditelji uložili su posljednji euro kako bi mu omogućili da se bavi tenisom, sportom koji je tada u Srbiji bio vrlo skup i nepristupačan.
Tenis je postao način na koji je uspio izaći iz teških uvjeta u Srbiji, no Đoković ne zaboravlja kroz što je njegova obitelj prošla. “Naša nacija je jako stara, imamo bogatu povijest, ali i mnogo smo propatili”, rekao je, spominjući ratove u regiji devedesetih godina, od kojih su, kako je naveo, stradale sve zemlje bivše Jugoslavije: Srbija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina.
Izazovi sporta u Srbiji
Đoković je također naglasio kako je tenis u njegovim ranim godinama bio sport bez tradicije u Srbiji. Međutim, njegova generacija, uključujući Anu Ivanović, Jelenu Janković, i Nenada Zimonjića, promijenila je sliku srpskog tenisa, donoseći uspjehe na svjetskoj razini. Svi su u nekom trenutku bili na vrhu svjetske ljestvice, unatoč činjenici da nije postojala struktura ili sustav potpore kao u Francuskoj ili SAD-u.
Poruka mira i oprosta
Osim sportskih postignuća, Đoković je govorio o svojoj filantropiji i želji da ostavi bolji svijet budućim generacijama. Djeca, kako je rekao, zauzimaju posebno mjesto u njegovom srcu, a kroz svoju zakladu pokušava osigurati bolje obrazovanje i uvjete za najmlađe. Dodao je kako je teško gledati patnju djece u ratom pogođenim područjima. “Kad vidim ratove u svijetu, srce mi se slama”, rekao je, podsjećajući kako ratne rane još nisu zacijeljene ni u njegovoj domovini, ni u susjednim zemljama.
Ipak, Đoković vjeruje da sport može biti most prema pomirenju. “Ne mrzim nikoga zbog onoga što se dogodilo”, rekao je, naglašavajući kako je oprost ključan za izgradnju boljeg društva. “Uvijek ću spominjati bol koja je pogodila Hrvatsku, Bosnu, Sloveniju, Makedoniju i Crnu Goru, jer su te zemlje također mnogo stradale.”
Na kraju, Đoković je poručio da, iako su iskustva rata i nedaća zauvijek obilježila njegov život, vjeruje u moć sporta i humanitarnog rada da liječe rane i donesu pozitivne promjene. “Moje iskustvo iz devedesetih ostaje sa mnom, ali idem dalje.”
