Povodom 70. obljetnice oslobođenja i kraja Drugog svjetskog rata u Rijeci u gradskoj vijećnici je nedavno organiziran prigodni program kojeg su pripremili učenici riječkih osnovnih škola pod vodstvom svojih nastavnika. Sudjelovali su osnovci iz tri riječke osnovne škole, dvije na hrvatskom i jedne na talijanskom jeziku.
Međutim, izgleda da su odgovorni u školama potpuno različito shvatili domaći zadatak. S jedne strane promovirane su univerzalne vrijednosti uz poruka mira, slobode i različitosti, a s druge mogle su se čuti borbene političke parole kao da je 2.svjetski rat završio jučer.
Slika prva: Učenici OŠ SE San Nicolò prikazali su prezentaciju o integriranom danu kojeg su organizirali u svojoj školi. Tema je bila „Mir, tolerancija, sloboda i poštovanje“. Prije i poslije prezentacije, izveden je recital „Sloboda“. Ni riječi o partizanima ili fašistima. Nastojalo se promovirati svevremenske vrijednosti.
Slika druga: Učenici OŠ Pećine izveli su igrokaz o povijesti Rijeke kroz razdoblja raznih vladavina. Sudjelovao je i učenik odjeven u partizansku uniformu dok je u pozadini puštena snimka govora nekog vojnika partizanskog odreda. On je samo otvarao usta, a na kraju je stisnuo šaku prema uzvanicima i viknuo „Smrt fašizmu, sloboda narodu!“.
Slika treća: Učenici OŠ Fran Franković izveli su igrokaz u šest slika, odnosno prezentirali su šest situacija koje su se događale između 1919. i 1945. na granici koja je tada postojala. Bilo je tu svega: od „neugodnih“ susreta drenovskih mljekarica i talijanskih graničara, do razgovora dvaju Drenovčana o talijanskoj školi u koju ne žele upisati svoju djecu (jer to su fašisti), pa sve do trenutka kada je talijanska zastava bačena na pod.
Nakon priredbe kod dijela sudionika ostao je gorak okus u ustima, o čemu svjedoče i reakcije koje smo zaprimili putem redakcijskog maila. Provodi li se na ovakav način edukacija ili ideološka indoktrinacija djece? Treba li se u ovakvim prilikama samo slaviti pobjeda ili preispitivati savjest i iskazati sućut za žrtve?
Završne operacije 2.svjetskog rata u Rijeci uzrokovale su ogromne žrtve među jedinicama Jugoslavenske armije. Svima u Rijeci je vrlo dobro poznato kolike su civilne žrtve prouzrokovale fašistički crnokošuljaši ili nacisti u riječkoj okolici. Svi znamo i tko je u 2. Svjetskom ratu ‘prvi počeo’. Međutim, nakon ulaska jedinica JA u Sušak i Rijeku su nastradali su i mnogobrojni nedužni civili hrvatske i talijanske nacionalnosti i to najčešće samo zato jer se nisu uklapali u ideološke okvire novih vlasti. O tome u 70 godina organiziranog obilježavanja oslobođenja Rijeke još niti riječi.
Naravno da otvaranje tako kompleksnih i bolnih tema ne treba očekivati od dječjih predstava. One će se i na toj razini dogoditi tek kada kao društvo počnemo prihvaćati različitost i počnemo poštivati žrtve koje nisu samo “naše”. A do tada će se nastaviti s promocijom najrudimentarnijeg stereotipa o dobroćudnom domaćem slavenskom življu i zločestim talijanskim ugnjetavačima. Nije li riječka povijest ipak malo složenija od toga? (dš)
Povijest je uvijek složena (ne’š ti velike mudrosti), pa što? Zar to znači da je treba zamijeniti apstraktnim naklapamjima o miru, jer je tako lakše i ne treba ni o čemu jako misliti i ni s čim se suočavati?
Ne vidim ama baš nikakav problem u prepričanim igrokazima. Obilježavamo konkretan povijesni događaj, a ne nekakav međunarodni dan besmislenih fraza. Ako je Rijeka oslobođena, oslobodio ju je netko i od nečega. Taj netko su bili partizani, a to nešto nije bila nekakva multikulturalna demokratska transregionalna država koja je eto sasvim slučajno bila Italija (i u kojoj netko može birati hoće li mu dijete ići u talijansku školu, jer postoje i druge!), nego obična nasilna okupacija, i to još fašistička. Do oslobođenja (koje, ponavljam, upravo obilježavamo) batinanja, zatvaranja i strijeljanja jesu bila sasvim jednostrana i nimalo složena za razumijevanje – okupatori su tlačili okupirane, dakle netalijansko stanovništvo (koje valjda ima pravo ne biti tlačeno, bilo pitomo – ma što to značilo – ili ne), i fašisti antifašiste. To je dio povijesti. Ponekad je povijest malo neugodna, pa bi neki rado da se baš ne spominje, čak ni jednom godišnje, jer “to ionako već svi znamo, pa zašto stalno drviti”. Sve dok se ovako relativizira, itekako treba drviti.
bojim se da je ovdje problem u pojednostavljenom prikazivanju povijesti, a ne u kompliciranom. posebna pohvala ‘genijalcu’ koji je znajuci da ce na predstavi sudjelovati i ucenici talijanskih skola osmislio bacanje talijanske zastave dovodeci djecu ni krivu ni duznu u neugodnu situaciju. istina je da rijeka do tada nije bila u nikakvoj demokratskoj multikulturnoj demokratskoj drzavi ali zar je u takvu usla nakon oslobođenja? jesu li tada prestala batinjanja, zatvaranja i strijeljanja? nisu, samo su promijenila ideološki i nacionalni predznak.
Bravo dš. Drugarica iz gornjih komentara bi mogla učiti povijest lišeći se indoktrinacija. Posebno bi mogla proučiti doba Austroungarske vladavine u Rijeci, po mogučnosti na mađarskom, talijanskom njemačkom jeziku i čavaskim dijalektom, kao što je činio moj nono Fiuman. Ima seko knjiga u izobilju!
@Sofija – odličan komentar.
Certamente sloveni e croati italofoni iscrivono i loro figli alle scuole italiane perché migliori di quelle slave. E questo è il risultato di una intolleranza verso tutto ciò che è italiano. La storia non si insegna in questo modo. Il governo italiano dovrebbe smettere di pagare per coloro che prendono tutto e sputano nel piatto dove mangiano.