Na 22. Festivalu malih scena prikazana je fantastična inscenacija Ibsenove Hedde Gabbler u produkciji Slovenskoga narodnog kazališta iz Maribora u režiji Mateje Koležnik i dramaturgiji Gorana Ferčeca. Ibsen je jedan od onih rijetkih umjetnika koji potiče na vibriranje bitno, esencijalno ljudsko, pa koje posljedično nadilazi vrijeme nastanka, a tema o kojoj progovara doimlje se svevremenska. U Heddi Gabler Ibsen zapravo dodatno razrađuje temu započetu u Lutkinoj kući. Tema ženskih prava u Lutkinoj kući samo je prva razina problema koje otvara Ibsen. Ona slijedeća jest pravo svake osobe na individualnost, vlastito ostvarenje i kreiranje življenja. Hedda Gabler je priča o izboru, percepciji i mogućim stvarnostima. Upravo te dubinske razine Ibsenove/ih drame/a Koležnik i Ferčec kristaliziraju i postavljaju na scenu. Ibsen je bio svojevrsna preteća kasnije psihoanalize, ali i filozofije novih prirodnih znanosti, poput kvantne fizike i teorije determinističkog kaosa. Sva načela novih znanosti vidljiva su u ovoj drami, ali i neobičnom ljepotom režijskih i dramaturških postupaka izviru unutar ove strukture.
Predstava je to introspekcije, unutarnjih stanja, čovjeka kao motritelja, pa prema tome i sukreatora svijeta oko sebe, bića koje zapravo realizira, bira i kolabira u vlastitu stvarnost. U današnjem hiper ubrzanom svijetu koji teži jednoličnosti, uniformnosti, noramlizaciji, kopiranju i umnožvanju, kloniranju viđenog, osobnost se gubi, zatomljuje se individualno, onemogućuje se izbor. Osnovna esencija, kreacija bića ostaje neostvarena. Takva stanja zahtjeva Ibsnova drama koja su autori i izvođači gotovo potpuno kreirali. Izuzetno složene glumačke postavke sjajno su kreirali svi u ansamblu Nataša Matjašec Rošker, Jurij Drevenšek, Maša Žilavec, Mateja Pucko, Ivo Ban i Matjaž Tribušon.
Filozofske posljedice kvantne fizike ukazuju na ne postojanje objektivne stvarnosti. Bez utjecaja na sustav, pa samo i motrenjem, ne možemo iščitati išta o sustavu. Primjerice, promatranjem objekta pod mikroskopom ne možemo ništa objektivno zaključiti o samom objektu jer da bismo ga vidjeli objekt je morao biti osvjetljen, dakle bombardiran fotonima s kojima je međudjelovao. Ista je svjetlost morala proći kroz mikroskop, međudjelovati s lećama, a isto tako kroz naše oko, mozak. Motrenjem mijenjamo objekt i donosimo samo sud koji uključuje sustav motritelja i motrenog. Upravo motrenjem potičemo isprepletene sve moguće povijesti da se „usrednje“ i kolabiraju u jednu. Na taj način biramo svoju stvarnost. Na taj je način odgovornost za vlastiti život isključivo na samome subjektu. Toga kao da je svjesna Hedda Gabler. Dramaturški se djelu pristupa optimizacijom na način da se maksimiziraju učinci. Ferčec tako svodi dramu na komornu, izbacuje pojedine likove ne bi li usredotočio radnju samo na osnovne izdanke. Fascinantna je i scenografija Marka Japelja. Dijagonalom scene proteže se jednostavni stakleni boks u obliku kvadratne prizme (kvadra) tamnog poda s neonskom rasvjetom iznutra. Glumci su tako posatvljeni kao između stakalca, kao da su objekti izloženi motrenju „pod mikroskopom“ od strane gledatelja. Taj stakleni boks može imati mnoge druge konotacije, ovisno o asocijacijama motritelja. Boks može biti staklena komora koja izolira od vanjskog utjecaja, svojevrsna karantena. Potom izlog, stanište određenih životinja (i ljudi su životinje), terariji, akvariji, prozori … Upravo staklo jasno izvlači podstrukture drame i likova. Prvo svako staklo lomi svjetlost, dakle daje pomaknutu, drugačiju, iskrivljenu, nestvarnu sliku. Zato se slamka u čaši čini slomljenom ili kada u moru gledate ribu i pokušate je ostima uloviti obično ju promašite. Stoga je iskrivljenost kojom vide Heddu Gabler možda samo društvena norma, dok je ista stvar motrenjem same Hedde itekako ispravna. Drugo, optimizirano oblikovanje svjetla Pascala Merata čini staklenu kutiju uglavnom polupropusnom za svjetlo kada je ono isključivo iznutra ili pak propusnom, kada se rijetkim dodavanjem svjetla izvana pod različitim kutevima, neobično naglašavaju mišići lica, pa pojedine, neuobičajene sjene na licima i tijelima glumaca kao da promjenom različitih sjenovito svjetlosnih maski dodatno naglašavaju karaktere. Treće, polupropusnost staklo čini i površinom koja odbija, refllektira svjetlo, a dvije usporedne stijenke tako postaju zrcala koja nam daju niz istih lica, likova u beskonačnom slijedu zatvorenih u konačnost. Multiplikacija stvarnosti tako postaje vidljiva u prvim susjedima (slikama, poput holografa), no zbog nesavršenosti staklenih površina, svaki je slijedeći odraz samosličan sebi, drugačije oblikovan u sitnici i kao da predstavlja mogući razvoj svakoga lika do one točke kojoj upravo svjedočima. Četvrto, zrcalna svojstva su takva da je odarzu lijevo ono što je „originalu“ desno i obrnuto. Upravo ta zamjena podcrtava Ibsenovu univerzalnost u pristupu. Dakle, nije bitna sami i isključivo ženska priča. Iako je Hedda udana i preziva se Tesman često se koristi i njeno rođeno prezime Gabler. I to otvara najprimitivnije pitanje ove hijerarhije: je li muževlja ili očeva? Pa onda dalje… Peto, simetrija odraza nadalje sjajno ukazuje na prirodu svemira koji je u svome nastanku zbog loma simetrija kreirao današnje stanje kojega odlikuju različitosti. No, upravo različite i nespojive stvari danas, kada bismo tijek vremena okrenuli unatrag, bi se stapanjem simetrija spojile u istu stvar. Sve različitosti imaju isti korijen, uzrok. Dakle i različite iskrivljene stavrnosti koje prpituju likovi, u korijenu su zapravo iste. I zaustavimo se na šestom. Staklena prizma postavljena je dijagonalno, a dijagonala je najkraća udaljenost suprotnosti što se sjajno nadovezuje na dramaturgiju djela.
Cijelu strukturu jasno podcrtava i dopunjava diskretna i prisutna glazba Mitje Vrhovnik Smrekara koja se više postavlja u funkciju zvuka i zvučne kulise, poput satlnoga pozadinskog zračenja, nego li ideje glazbenih numera. Režijski postupci Koležnik jasno i precizno prate i objedinjuju sve navedene elemente. Mizanscen je jasan, jezgovit, učinkovit i ekonomičan, kao i stanja likova, glumačke interpretacije te osjećaj za mjeru. Koležnik nevjerojatno jasno upravlja tišinama i mrakovima između scena. Scene se mogu percipirati kao na netom pokrenute slike, kolaži, pričice koje izviru iz mraka i u njega poniru.
U tako postavljenoj i oblikovanoj strukturi autorski i glumački tim stvorio je kazališno snažno djelo koje progovara o individualnosti, usamljenosti, jasnoći, a opet zbunjenosti, dozrijevanju unutar korelacija i odnosa, kao i odgovornosti za trajanje i završetak prvenstveno svojega življenja, ali ukazuju i na korijen jednostavnosti i jednakosti u izvoru. To su temeljna pitanja koja ova predstava ostavlja i koja potiče da ista postavljamo sebi u današnjoj stvarnosti življenja, današnjem vremenu izopačeno političko društvenih odnosa.
Ipak, da bi doživljaj bio potupun šteta je što se u nizu slika nije pojavila ona u kojoj bi iz mraka izronio prostor bez likova, bez ljudi. Prostor koji nije prazan, već je moguće stanište, mjesto na koji bi izravno mogla samoproicirati publika, svaki gledatelj, motritelj. Ili bi se takav prostor „prazan“ od ljudi, izostavljen od ljudi, mogao iščitati kao komplementarno stanje koje čini cjelovitost. Potpunost. Time bi dramaturški koncept bio kompaktan i obuhvatio bi sve „promatrane“ mogućnosti.
Dodatnu potpunost moglo se dobiti i pažljivijom studijom zvuka glumaca, konkretnije njihovih govora. Naime, svi glumci se iz staklene kutije „glasaju“ putem mikrofona. Taj je zvuk preoblikovan. Još jedan od utjecaja izvana. Međutim, kada se zvuk/glas nalazi unutar zatvorene kutije, onda se on poaša poput svjetlosti. Odbija se i ponvno spaja ili ne spaja. Upravo te rezonantne mogućnosti, nažalost, nisu korištene. Primjerice, tek donekle kada bi se glumci našli u neposrednoj blizini stakla mogli smo jasno čuti promjenu u boji, modulaciji i snazi (amplitudi) zvuka. Takva promjena daje dodatnu dimenziju uobičajenom očekivanju uvijek istog glasa istog glumca. Upotrebom takvih glasovnih raznolikosti dobili bismo još pregršt mogućih dodatnih varijacija koje bi dodatno naglasile ovu čaroliju kazališnog čina.
Uprkos svemu, publika je imala prilike prisustvovati sjajnoj predstavi, u kojoj su svi elementi spojeni u izražajnu i moćnu jednostavnost koja potiče mnoga pitanja. A time je funkcija kazališnog čina ispunjena.
