‘Fin che la barca va lasciala andare’ – To je refren stare ribarske pjesme sa zapadne obale Istre koji u slobodnom prijevodu znači ‘DOK BROD PLOVI PUSTI GA DA IDE’.
Da, možda ta melodija godi pjevana u ležernom društvu i bezbrižnoj atmosferi ali nikako nije primjerena u ovom času HR-zbiljnosti. A brod plovi i plovi, a nema pitanja iz HR pjesme KUDA PLOVI OVAJ BROD.
HR plovilo je jako nagnuto, istrošeno i u strukturi staro, vodu krca nekontrolirano po svim spojevima. Tom brodu nikakva plovidba ne može jamčiti povratak u luku. A i ta luka ne bi mu bila od neke koristi. Destrukcija je i tu, u luci pomela opremu, stručnu radnu snagu, urednost poslovanja, odgovornost…
Kapetanu broda ne preostaje nego da nasuče brod. No, tko je kapetan tog do nedavno lijepog i dobrog broda? A i šteta ga je nasukati pored svih onih svečanosti i službenih porinuća i ispijenih zdravica, dobrih svečanih ručkova i usklika o još jednoj pobjedi. Velikoj pobjedi.
Tri su moguća komandanta broda, predsjednik Države, predjednik Sabora i predsjednik Vlade. Vrlo često ih vidimo skupa kada ozbiljnih lica namještaju traku papirnate zastavice na kakvom vijencu. Koji put se netko od njih i krsti tako da i gestom pokaže odvojenost (sic) vjere i države.
Sposobna je ova HR komandna jedinica. Zaključuje se to i po neskromnom voznom parku kojeg koriste i mijenjaju, i opet mijenjaju. A u baraci tj. u kući se odvijaju druge veselice. Tako smo mrtvi-hladni informirani da državni distributer struje ne može sniziti cijenu. A ja naivan mislio da se struja ne snižava da bi privatni pretendent imao više vremena da pokupuje sve što može i što hoće. Da neka administrativna institucija može ograničiti sniženje cijene i to radi toga što je na godišnjem odmoru, valjda spada u još jedan Hrvatski Guinness. Guinness HR gluposti, jasno.
U tom panoptikumu oduševljava nas i vijest o uspješnom remontu migova. To je tolika imbecilnost da je ne bi ni Barun Munhauzen bez dubokog stida mogao progurati. Razloga, da se ne stari već prastari avioni ne bi smjeli renovirati ima barem toliko koliko i inženjera strojarstva koji su diplomirali u državi prije “Lijepe naše”. Zar se nikoga nije moglo naći za konzultacije, poštene konzultacije. Ti će se leteći ljesovi morati trajno i opet renovirati, remonti će biti sve češći i sve skuplji a efikasnost letjelice sve manja. Jasno, o tome se trebalo razmišljati pri upisu u članstvo NATO-a. Ali što se treba misliti kad se troši neodgovorno i tuđe. Kod davanja na remont se može i zaraditi, zlu ne trebalo. Poznata je skrbnost “naših” ljudi.
No, kada se već prevrće po smeću možemo još nešto priskrbiti. Davno je tehnički muzej u Zagrebu preuzeo na čuvanje mali lučki operativni remorker za premještanje brodova u brodogradilištu Uljanik. Predmeti se postavljaju u muzeje, pored ostalog i da se sačuvaju. Od tog dobrog čuvanja remorker je nestao. Nema više “Olive” u dvorištu tehničkog muzeja Zagreb. Jest da se zvao Ulika t.j. Oliva, bio je mali, ali nestati tek tako?… Spominjem to, jer da Oliva nije nestala, mogla bi se renovirati i ponovo koristiti na moru. Cijelo vrijeme se kuka da treba brodova za čuvanje pomorskih granica HR, Oliva ne bi ništa gore poslužila od spomenutih muzejskih migova. A i remont ne bi puno koštao – valjda.(Ivan Pauletta)
