Kazališni redatelj Oliver Frljić, poznat po svojim kontroverznim i politički provokativnim predstavama, gostovao je u emisiji na N1 televiziji u BiH. Govorio je o svom umjetničkom radu, reakcijama publike, cenzuri te o povezanosti s Bosnom i Hercegovinom, zemljom u kojoj je rođen.
Kontroverze i društvene manipulacije
Frljić je naglasio da su kontroverze koje prate njegove predstave često posljedica društvenih manipulacija, a ne samog umjetničkog djela.
“Paradoksalno je da ja nisam više u Hrvatskoj, ali još uvijek sam problem, ja sam neka vrsta ‘crvene krpe’ koja se izvlači čim je potreba da se skrene fokus s važnijih tema,” rekao je.
Dodao je da kritika u njegovim radovima zapravo proizlazi iz brige i ljubavi prema društvu. “Građane BiH, Srbije i cijele regije trebale bi vrijeđati neke druge stvari: živimo zamrznuti sukob više od trideset godina i imamo nacionalizme na kojima političke oligarhije parazitiraju.”
Veze s Bosnom i Hercegovinom
Iako je početkom rata 1992. godine izbjegao iz BiH, Frljić ističe da s domovinom i dalje ima duboku povezanost.
“Moj duhovni prostor nije samo Bosna, ali ona je svakako dio tog prostora. Imam ‘unutarnju Bosnu’ koja živi u meni i koju ništa ne može ubiti,” rekao je redatelj.
Proces nastanka predstava
Frljić je opisao i kako nastaju njegove predstave:
“Kad radim predstavu, reagiram na sredinu u kojoj je radim, na probleme te sredine i onda se formira scenski jezik.”
Posebno se prisjetio predstava poput “Naše nasilje, vaše nasilje”, koja je izazvala masovne prosvjede u Splitu, te “Kletve” u Varšavi, zbog koje je publika ulazila na stražnji ulaz kazališta radi sigurnosti.
Potpora kolega i publike
Frljić je istaknuo da nije uvijek bio sam:
“Kokan Mladenović izgubio je posao zbog mene, a varšavski direktor Pavel Lisak stao je iza moje predstave ‘Kletva’ usprkos masovnim prosvjedima.”
Govoreći o pozivima na zabrane rekao je:
“Predivno je to da se ljudi bore za svoje pravo da nešto vide pa onda formiraju svoje mišljenje, za razliku od onih u Benkovcu koji se bore za svoje pravo da ne vide nešto jer bi onda, ne daj Bože, mogli formirati neko drugo mišljenje. Možda bi vidjeli da nisam sotona, da ne mrzim nikoga i da moj pokušaj da kritički govorim o tom društvu može biti znak da to društvo volim. Ne volimo ga svi tako što smo ga popljačkali u 90-im godinama i zapjevali ‘Ako ne znaš što je bilo”
