Hrvatska baš nema sreće s uvođenjem valuta. Prvo kune, a sada eure. Iako je kuna više od četvrt stoljeća vjerno i dobro služila kao sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj, sudbina je htjela da povijest pamti njezin nastanak kao prilično težak. I tu ni euro nije pošteđen nevolja jer se u osvit njegova uvođenja (kunac će biti zamijenjen 1. siječnja 2023.) pokazalo da je umjetničko djelo životinje nerca na poleđini pobjedničke kovanice eura. plagijat. Neprihvatljiv je postupak mladog autora Stjepana Pranjkovića, magistra primijenjenih umjetnosti, koji je povukao svoj idejni prijedlog i odrekao se svih prava, no najveću neugodnost ima i imat će Hrvatska narodna banka koja je raspisala natječaj i izabrala idejno rješenje. nacionalne strane eurokovanica. Dok čekamo nastavak priče o euru, prisjetimo se kako je kuna uvedena u platni promet.
Život hrvatske novčane jedinice započeo je vrlo svečano 30. svibnja 1994. godine, jer se tada slavio i Dan državnosti, no njezino rođenje pratile su prave porođajne muke. Prvo, kuna uopće nije trebala biti službena valuta. Naime, u kolovozu 1991. Komisija za izradu novčanica, koju je osnovao predsjednik Franjo Tuđman, odlučila je da će se trajni hrvatski novac zvati hrvatska kruna, a njezin stoti dio banica. Vlada tadašnjeg premijera Franje Gregurića složila se s tim prijedlogom, pa je u prosincu 1991. godine u Narodnim novinama objavljena „Uredba o Narodnoj banci Hrvatske“ koja je glasila: „Novčanice i kovani novac hrvatske krune zakonsko su sredstvo plaćanja u područje Republike Hrvatske“. Uredba je ugrađena u zakon i bila je na snazi do ljeta 1993. godine. Umjetnici Miroslav Šutej, Šimun Šutej i Vilko Žiljak, koji su pobijedili na natječaju za izradu novčanica, dizajnirali su već osam apoena ovih novčanica, a 1993. godine napravili su probne otiske u minhenskoj tiskari Giesecke & Devrient. U Münchenu su ostali tri mjeseca kad je iz Zagreba stigla depeša da se novac neće zvati kruna, nego kuna. Žiljak je kasnije posvjedočio da je izbacio samo “to jedno slovo viška” i da nikada nije saznao tko je donio takvu odluku. U dostupnim izvorima nema podataka o tome tko je promijenio odluku o nazivu valute, no bivši premijer Franjo Gregurić rekao nam je da je to mogao učiniti samo Tuđman, jer mu je smetalo što je hrvatska valuta dobila ime po austrougarskom mađarske krune, a nije mu se ni svidjelo.činjenica da se zanemaruje stoljetna hrvatska tradicija i kuna kao prastaro sredstvo plaćanja. S njegovim se argumentima složio i tadašnji guverner Ante Čičin-Šain, a zagovornike kune poduprle su i ankete: sve su pokazivale da većina građana želi kunu, a ne krunu.
No, kada je u svibnju 1993. deset zastupnika Zastupničkog doma predložilo izmjenu Zakona o Narodnoj banci Hrvatske i zamjenu naziva kruna s kunom, u Saboru se digla velika prašina. Prijepori na saborskim sjednicama mjesecima nisu jenjavali, pa je Županijski dom u srpnju 1993. odgodio odluku o valuti smatrajući da još nije vrijeme za kunu. Za krunu su ustali svi zastupnici HSLS-a, među njima i sin poznatog kipara Mate Meštrovića, koji je tvrdio da bi uvođenje kune izazvalo štetne posljedice na međunarodnoj razini jer bi se Hrvatska povezivala s NDH. Protiv kune bio je i SDP-ov Zdravko Tomac koji smatra da bi njezino uvođenje izazvalo nove podjele među Hrvatima, a protiv nje bio je i književnik Ivan Aralica koji tvrdi da kuna nikad u povijesti nije bila novac. Takvo je stajalište zastupao i ugledni povjesničar Miroslav Brandt. Zagovornici kune tvrdili su da je ona puno starija od NDH, da je poseban porezni oblik iz vremena narodnih vladara te da se njome plaćalo u naravi u 11. stoljeću. Na površinu je isplivala malo poznata činjenica da su partizanske vlasti od 1941. do 1945. izdale i 35 novčanica čija je vrijednost bila izražena u kunama i dinarima. Nakon burnih zasjedanja Sabor je 29. srpnja 1993. prihvatio kunu velikom većinom: 70 zastupnika bilo je za, 21 protiv, a 10 suzdržanih. No, polemike nisu prestale ni nakon izmjene zakona. Čim su se pojavile slike budućih novčanica i kovanica, javni prostor zagušio je novi jauk: Novaljci su mislili da bi Novom Vinodolskom bolje pristajao Ivan Mažuranić na novčanici od 100 kuna, Zadrani nisu poput činjenice da njihovog grada nema ni na jednoj novčanici , Čakovčani su digli glas jer Starog grada Čakovca nema na novčanici od 5 kuna uz Petra Zrinskog, a Varaždinci su upozorili da je njihov Stari grad prikazan u zrcalna slika na toj novčanici! Neki su prigovarali što novčanice nisu ukrašene nikakvim ženskim figurama, a njemačka Bundesbanka se bunila zbog sličnosti novčanica od 10 kuna i 10 maraka, pa je Hrvatska morala tiskati novu novčanicu s promijenjenim osnovnim bojama. Zamjerke nisu pošteđene ni kovanice koje je dizajnirao akademski kipar Kuzma Kovačić. Kovanice od 2 i 20 lipa bile su vrlo slične pa ih je bilo teško razlikovati, rep kune bio je čudan jer je bio neprirodno savijen, a neki su jezikoslovci zasolili raspravu upozorenjem da na kovanici od 5 kuna treba pisati “smeđa ” a ne ” mrki medvjed ” jer je riječ ” mrki ” srpska. Unatoč porođajnim mukama, život hrvatskog nerca bio je prilično stabilan, ali i osuđen na kratak život. Kada na Staru godinu ode u povijest, imat će 27 i pol godina, odnosno točno 10.069 dana. Euro i njegove kovanice s hrvatskim motivima tada će još mjesecima biti u optjecaju, a će afera s plagijatom, nadamo se, biti zaboravljena. (vecernji.hr)
