Je li moguće popiti kavu za jedan euro u Hrvatskoj?

Stari Grad na Hvaru u jednom je trenutku, bez velike pompe i reklame, postao najpoželjnija destinacija na najsunčanijem hrvatskom otoku. Možda zato što su uravnotežena sredina – nema partijanera kao u gradu Hvaru, ali imaju zanimljivije ponude od Jelse. I jedno od rijetkih mjesta koje poslužuje kavu za 1 euro u Hrvatskoj.

Kako piše Jutarnji, ulice Starog Grada načičkane su šarmantnim konobama, restorančićima, trgovinama i galerijama. U jednom od njih, ni 20 metara od rive, pronaći ćete Nook – vjerojatno jedini restoran koji nudi kavu za 1 euro u Hrvatskoj. I Jutarnji je bio uvjeren da su jelovnici stari nekoliko godina, ali nisu. Sve kave u restoranu, koji osim nekoliko stolova na ulici ima i raskošnu terasu obraslu oleandra, koštaju jednako – jedan euro. Kratki espresso, dupli s mlijekom, bijela kava… čak i ledena kava. Svi su jedan euro.

Ove sezone, kada se kava na Jadranu jeftinija od 2,5 eura smatra bagatelom, Nook u Starom Gradu na Hvaru prodaje se za jedan euro. A ne gube ni dobit. Njihova ledena kava ne dolazi sa sladoledom ili šlagom, ali ista je u Jelsi bila 4 eura. Kažu da ove one bez dodataka nemaju u cjeniku, pa je ledena kava ledena kava, sa sladoledom ili bez njega. Uz kavu vam poslužuju vrč vode, led sa strane i čips od riže s finim umakom. Napravio ju je Tonino koji voli sve raditi sam, kupuje lokalne namirnice i od njih radi umake, začine, granole, čokolade… Cijena za dvije osobe je dva eura.

Kako Nook može svoju kavu poslužiti za samo jedan euro dok drugi naplaćuju barem duplo, neki čak i četverostruko? “Kava je čisti profit; carina je marža od 75 posto, a naša marža s ovom cijenom je 10-15 posto. Naprosto smo mrzili ideju da ova prekrasna terasa ujutro ostane prazna. To je, za mene, grijeh, pa sam u dogovoru sa suprugom počela nuditi kavu za euro. Ista kava je u veljači koštala tri eura”, rekla je za Jutarnji Dajana, vlasnica Nooka.

Dajana, koja je u svijet otišla kao izbjeglica iz Sarajeva, i njen suprug, engleski kuhar talijanskog podrijetla Tonino Cataldo, vodili su se instinktom, a ne mudrošću. Prije dvije godine njihov prvi restoran, otvoren za vrijeme pandemije, postao je otočki restoran broj 1 na Trip Advisoru. Zatvorili su ga kad je bio na vrhuncu, otvorili Nook na trenutnoj lokaciji i krenuli od nule.

Bilo je mnogo početaka u Dajaninom životu. U 38 godina živjela je u nekoliko zemalja – Velikoj Britaniji, SAD-u i Ujedinjenim Arapskim Emiratima prije nego se skrasila na Hvaru.

Kada je kao djevojčica iz mješovite obitelji morala pobjeći iz Sarajeva, odlučila je da će se jednog dana vratiti. “Oduvijek sam sanjala da se vratim kući, ali kada sam se vratila, to više nije bilo ono Sarajevo kojeg sam pamtila. Prije toga sam živjela u Americi. Diplomirala sam poslovni menadžment na američkom studiju RIT Croatia u Dubrovniku. Nakon razočarenja Sarajevom, vratila sam se u SAD, a htjela sam ići u Australiju i čak sam dobila radnu vizu. Prije odlaska htjela sam posjetiti Dubrovnik, gdje mi je živjela sestra. Htjela sam raditi, a poznavala sam kuhara iz Sarajeva koji je bio suvlasnik dva restorana u Dubrovniku. Ispostavilo se da se preselio na Hvar, ja sam ga pratila, zaljubili smo se, pa otišli u Englesku, vratili se i evo nas sada u Starom Gradu, priča Dajana. Njihov restoran jedan je od rijetkih na otoku koji radi i zimi.

U ovu sezonu ušli su s 12 zaposlenih jer su se “veselili da se ponovi prošla godina”. “Rezervacije su napravljene nekoliko dana unaprijed. Svi koje poznajem rekli su mi da su u veljači bili popunjeni, da će “ova godina biti to”, “hit sezona”… Za druge destinacije ne mogu reći, ali Hvar sada ima drugačije posjetitelje. Ima dosta ljudi, ali oni troše daleko manje. Morala sam pustiti dvoje ljudi; trenutno ih je ostalo deset iz cijelog svijeta. Od Orašja, preko Banje Luke i Švedske, do Argentine, Gvatemale, Kolumbije.

Neki dan smo izašli i popili tri cappuccina, dvije čaše svježeg soka od naranče i bocu vode, a platili smo 30 eura. Tko može platiti takve cijene? Zarađujem hvarski novac, a to mi je preskupo”, kaže. Ona vjeruje u rujan kada Hvar tradicionalno posjećuju gosti veće platežne moći. Nema problema s pronalaskom radnika; šest djelatnika radi drugu godinu zaredom. U vrijeme posjete u smjeni su bile Daša iz Ukrajine i Dunja iz Banje Luke. Svima je plaća 1000 eura; osiguran im je stan i hrana. Restoran je zatvoren petkom, pa svi imaju i slobodan dan.

Dajana se oslanja na oglašavanje “po preporuci”; nigdje nije reklamirala svoju kavu za jedan euro. Niti bilo što drugo.

Zbunjuje je mnogo toga u dalmatinskom načinu poslovanja; npr. nitko ne sadi i ne prodaje metvicu ili limetu, a kupuju pojedinačno. “Zašto? Ne razumijem; Znam da su masline isplative, ali… Od početka smo htjeli da sve dolazi iz hvarskih OPG-ova, a onda smo shvatili da toga nema puno. Većina stvari je iz uvoza, dosta toga iz Hercegovine jer je ona najbliža. Ove sam godine prvi put našla domaća jaja i rakiju koje sam mogla platiti preko poslovnog računa jer tako nitko ne radi, a ne mogu drugačije opravdati svoje izdatke. Ljudi kažu da sam luda što sve naplaćujem, da je 35 posto prometa dovoljno za prijaviti.” (Total Croatia)